PRIČA OBIČNOG DRAGOVOLJCA 'Najbolje sam spavao u mrtvačkom sanduku'

'Odmah na početku moram reći da nisam nikada bio zapovjednik, nikome nisam zapovijedao, bio sam samo običan dragovoljac', prva je rečenica koju nam je rekao Marijo Cigrovski, vukovarski branitelj za kojega su nam njegovi suborci rekli da ga nazovemo. Kako u ovom serijalu objavljujemo životne priče ljudi u ratnom ludilu, donosimo sjećanje čovjeka koji je iz Zagreba otišao na vukovarsko bojište, bio teško ranjen te se nakon toga vratio na svoj posao u HEP-u. 'Ako odem u mirovinu, poludjet ću', razmišljao je Cigrovski nakon što je dao svoj obol obrani Hrvatske i vratio se normalnom civilnom životu. Nije bitno što nije bio zapovjednik, njegova sjećanja vrijedi pročitati...

- Prelomio sam kada je zapaljeno hrvatsko selo Čelije, bilo je to puno prije Borova Sela. Zapaljeno je i protjerano cijelo mjesto, ti Slavonci su bili uglavnom porijeklom iz Hrvatskog zagorja. Gledali smo to na televiziji i nas nekoliko među sobom govorili: 'Pa gdje je to selo? Nije u Tunguziji nego Hrvatskoj'. Odlučili smo se priključiti obrani, prijavili smo se u mjesnu zajednicu, ali nas nitko nije zvao - prisjetio se Cigrovski, koji je 1991. imao 25 godina.

Zagreb, 1991. godina / Foto: Damir Radnić

Mejaško Selo, 1991. godina / Foto: Damir Radnić

Kako ih nitko nije zvao, oni su sami potražili najbrži put do ratišta, a to je bilo preko HOS-a. Prijavili su se, poslani na brzu obuku na Bosiljevo i odmah prvi teren - Veliku Vranovinu kod Topuskog, gdje je, kaže, gotovo izgubio glavu. No, glavna njegova priča je Vukovar.

- Namjeravali su nas poslati u Vukovar praktički nenaoružane, s po 20 metaka. Pa smo, moglo bi se reći, provalili u naše skladište na Velesajmu, potrpali svega u ruksake, pa nek' idu za nama u Vukovar ako žele. Poveo nas je mangup Ivan Brdar, tako da smo dobro opskrbljeni krenuli prema istoku.

Nikada u životu prije toga nije bio u Vukovaru, samo bi znao proći kroz taj grad.

- Iz Bogdanovaca je nas 40-ak kukuruznim putem ušlo u Vukovar,  direktno nas je odvelo kod Mile Dedakovića u zapovjedništvo. Održao nam je govor, rekao nam je otprilike ovo: 'Nema hrane, nema oružja, a ima četnika koliko hoćeš' - rekao nam je Cigrovski.

Bilo je baš tako kao što im je zapovjednik obrane grada rekao, iako je, kada je hrana u pitanju, bilo i dana kada nisu bili na jednoj konzervi dnevno.

- Vukovar je bio jedan od bogatijih gradova u bivšoj državi, pa su podrumi bili dosta dobro popunjeni - rekao je branitelj, a potom se sjetio 'blaga' otkrivenog prilikom pretrage kuća.

- U jednom podrumu smo pronašli mrtvačke sanduke, nove novcate, valjda je tu bio nekakav obrt koji ih je proizvodio. Kako su imali mekanu postavu, bili su jako udobni, nigdje ne bih bolje spavao nego u njima! - iznio nam je jednu od rubnih 'slika' boravka na ratištu.

Vukovar, 1991. godina / Foto: Damir Radnić

Ovako je opisao tadašnju svakodnevicu u kojoj mu je 'dan trajao kao mjesec'.

- Osjećaš se kao štakor kada ga zatvore, radijus kretanja ti je par stotina metara, a granate padaju jedna za drugom non-stop. Najveća opasnost je kada trebaš veliku nuždu napraviti, ali kako smo malo jeli, malo smo i srali, ha, ha. Paradoksalno zvuči, ali što si bio bliže četnicima, sigurniji si, manje projektila leti nad glavom. No, kada prestane granatiranje, tek onda je opasno jer kreće njihov napad tenkovima i pješadijom.

Iako je realno stanje bilo to da su kao životinje u klopci, Cigrovski kaže da se u određenim trenucima osjećao skroz drugačije, a za to je zaslužan bio njegov 'brat po oružju' Ivan Brdar.

- On nam je davao snagu, s njim smo se osjećali sigurnima, znali smo da je to borac koji te neće nikada ostaviti. Jedno vrijeme sam bio uvjeren da četnici bježe od nas, da smo mi dominantni na bojišnici! - sjetio se livanjskog heroja koji je poginuo braneći Vukovar. 

Spomenimo i da se osim s Brdarom, naš sugovornik najviše držao Rudolfa Vukovića - Senzena, Nikice Buria - Samoborca i Josipa Abela, istinskih faca obrane Vukovara.

S vremenom su se mladi branitelji koliko-toliko naviknuli na novu stvarnost. Bilo bi momenata kada bi razgovarali kao da su u kafiću usred Zagreba, čak bi se znali i kladiti gdje će granata oko njih pasti. Strah je, drži, dobar, za razliku od panike. A i neprijatelja je znala hvatati panika, o čemu najbolje svjedoči jedna akcija. 

- Roknuli smo oklopnjake, a iz transportera su četvorica vojnika istrčala i sakrila se u jednu kuću. Nas pet-šest je okružilo kuću, pokojni Švico je zavikao: 'Predajte se!', na što su oni pitali tko smo. Švico je zapjevao: 'Nisu ovo Rusi ni Englezi, neg' ustaše gori neg' Čerkezi', a to spominjanje ustaša je bilo čisto zato što su nas oni zvali 'povampirenim ustašama', iako nas nije zanimala ta ideologija nego obrana države i spašavanje ljudi u Vukovaru. Dogodilo se nešto što nas je šokiralo, zapovjednik je, kako smo po ulaznim ranama zaključili, pucao u svoje vojnike da ih mi ne zarobimo! Doduše, jedan od njih se izvukao iz kuće i spasio.

Njegov aktivni ratni put završava ranjavanjem 12. listopada. Bila je subota i lijepi sunčani dan.

- Išli smo iza podneva u akciju čišćenja. Prolazili smo, bilo je dobro. U jednom trenutku smo napravili nešto što nikad ne smiješ - skupili smo se na hrpu. Cijelo vrijeme smo bili, kao što treba, udaljeni jedan od drugoga desetak metara, a kada smo došli kod jedne kuće, čuli smo baku i djeda, pomogli im da izađu i u tom trenutku se približili. Roknuo je tromblon ili minobacač, pala je granata kraj mene, pošpricali su me geleri po cijeloj lijevoj strani tijela, krv me oblila, a ruka je ostala visjeti. Brdar je uzeo neku letvu, zavio me i nosio put bolnice. Četiri sata mu je trebalo da me od Sajmišta prenese do bolnice. Nisam u nijednom trenutku izgubio svijest, a čak sam u desnoj ruci držao njegov škorpion. Ostavio me dr. Njavri, vratio se na prvu crtu i tu večer poginuo.

Konvojem 'Liječnika bez granica' izašao je iz Vukovara 25 dana prije nego što je grad definitivno pao.

- Nisam trebao ući u taj konvoj. Bilo je 109 ljudi, natovarili su me među zadnjima. Bio sam pokretan, u pidžami, a nitko od ostalih nije mogao hodati. Uništio sam svoje dokumente, namazao sam se krvlju, samo da ne požele komunicirati sa mnom. Pred bolnicu je došlo osam kamiona, odmah su krenuli problemi jer su četnici željeli da idemo preko Bogdanovaca koje su držale hrvatske snage. Plan im je bio da zbog prolaska konvoja naši razminiraju ulaz u Bogdanovce, pa bi potom oni lakše upali s tenkovima. To im nije prošlo. Kada smo krenuli, tek tada sam shvatio što nas je napadalo! Smrzao sam se kada sam vidio nepreglednu kolonu tenkova, haubica, topništva, pusto ljudstvo. Promislio sam, Vukovar će pasti za dva dana, a opsada je trajala još gotovo mjesec dana. U tom trenutku sam bio najtužniji, bio sam uvjeren da će svi u Vukovaru izginuti. Kada si u gradu, vidiš neprijatelje, ali nemaš predodžbu koliko su moćniji. Nisam mogao ne misliti što će biti s prijateljima koji su ostali braniti grad - kazao nam je tri desetljeća nakon tih dramatičnih događaja.

Dok nije vidio policajca s hrvatskim grbom na kapi, nije bio siguran gdje će konvoj završiti. Putovanje od par desetaka kilometara trajalo je 18 sati.

- Stalno su nas zaustavljali, penjali se na kamione, pljuvali, derali se. Zamislite, oni 'normalniji' su nam nudili cigarete, ali su bile s barutom, pa ako biste ih pripalili, mogli ste ostati bez očiju. Jedan kamion je nagazio na minu, stradao je vozač i dvije medicinske sestre, strankinje su bile.

Zagreb, 1991. godina / Foto: Privatna arhiva Marija Cigrovskog

Uglavnom, junak naše priče je završio na liječenju u Đakovu, a tijekom rehabilitacije su mu se javili iz njegovog HEP-a da mu kažu kako su na njegovo ime zaprimili mobilizacijski poziv pod prijetnjom privođenja.

Nije im to Marijo Cigrovski uzeo za zlo, samo se dobro nasmijao, zna da je dosta toga na početku rata bilo improvizacija. Nakon oporavka se vratio na svoje radno mjesto, on je svoju ulogu u Domovinskom ratu pošteno odigrao...

***

Programski sadržaj je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija