PRIČA WINTONA AFRIĆA Profesor se na početku Domovinskog rata zarekao da će biti u akciji oslobođenja, a onda je 'Oluju' zamalo propustio

U svitanje, 4. kolovoza, 1995. godine krenula je 'Oluja', najveća i najpoznatija oslobodilačka operacija Hrvatske vojske koja je označila kraj Domovinskog rata. Sutradan, 5. kolovoza, hrvatske snage ušle su u Knin, a hrvatska zastava zavijorila se na Kninskoj tvrđavi. U operaciji je bilo angažirano gotovo 200 tisuća hrvatskih vojnika, a u 84 sata oslobođeno je više od 10.000 četvornih kilometara dotada okupiranog područja. Operaciju kojom će se osloboditi Knin s posebnim žarom su čekali oni branitelji koji su 1991. godine gotovo goloruki stali na branik domovine.

- Zarekao sam se da ću biti u akciji oslobađanja i to sve dok ne bude hrvatska zastava na Kninskoj tvrđavi. Kada se to dogodilo za mene je rat bio gotov - kaže Winton Afrić, koji je vojnu karijeru počeo u jesen 1991. kada se priključio Sportskoj satniji. 

Tada je imao dvoje djece, a treće se rodilo tijekom rata. Bio je u najboljim godinama, u naponu snage, magistar tehničkih znanosti za elektroniku, specijalist za telekomunikacije i informatiku, ovlašteni inženjer elektrotehnike, projektant za međugradske telefonske sustave, sa sportskom karijerom u dizanju utega, s ponudama za posao u inozemstvu, Siemens u Münchenu, Telettra u Milanu. 

- Imao sam obranjen naslov teme doktorske disertacije na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu, trebao sam samo predati disertaciju. Ostavio sam znanstvenu, stručnu, sportsku karijeru, ostavio sam obitelj i otišao kao dragovoljac braniti domovinu. To je normalno. Nisam mogao zamisliti da bih jednog dana, a to je danas, svojoj djeci morao reći da sam se prestrašio i da smo otišli vani. Sramio bih se sebe i svog lika u ogledalu. Rat je tragedija za čovječanstvo, ali kad vas netko napadne, morate se braniti. Nemate moralno pravo tražiti od nekoga drugog da brani vašu kuću, vašu obitelj, vaše prijatelje, vaše susjede, vaše poznate i nepoznate, vaše kulturne vrijednosti. Ako ste muškarac, ako ste čovjek, ako u vama ima i mrvicu ljudskoga ponosa, preuzet ćete taj teret na sebe. Častan čovjek radije će umrijeti nego živjeti svakako. Nisam znao, a nisam ni očekivao da ću preživjeti - priča Afrić, dozapovjednik 1. bojne 6. domobranske pukovnije koji je u ratu dobio nadimak Profesor jer je obučavao novake, a s 'obukom' se nastavio baviti i nakon rata. Danas predaje studentima na Odjelu za stručne studije Sveučilišta u Splitu. 

Većinu rata proveo je u 1. bojnoj 6. domobranskoj pukovniji na Drniškom bojištu, a dio i u Hrvatskoj ratnoj mornarici u kojoj je bio gotovo od samog osnutka i gdje mu je, nakon gašenja Sportske satnije, posao bila obuka novaka na streljani u Stobreču. Početkom 1992. godine Miro Delaš, koji je s Matom Krolom bio pokretač Sportske satnije, kazao mu je da radi na ponovnom pokretanju Sportske satnije, te kako će u sastavu 114. brigade HV-a, pod zapovjedništvom Ante Čatlaka, izaći na Drnišku bojišnicu na prostor Svilaje. Pitao ga je hoće li im se pridružiti, a on mu je odgovorio da hoće 'pa makar morao dezertirati iz mornarice'. Na kraju je to i učinio. Nekoliko dana nakon povratka sa Svilaje na razgovor ga je pozvao Zvonko Majer, časnik operativnog zapovjedništva u Zapovjedništvu HRM-a. 

- Majer nas je pozdravio nas svojim karakterističnim: 'Pa gde ste bre'. Onda je opalio kritiku na mene i Matkovića: 'Što ste bre išli gore na Svilaju, tko vas je slao?! Da si poginuo, familija ti ne bi imala nikakva prava. Bre ja sam vas spasio! Mogli su da vam sude za dezerterstvo, pa pobegli ste iz mornarice!' Malo me je povrijedio taj njegov nastup, ali on je bio u pravu, govorio nam je to sve u najboljoj namjeri i najiskrenije. Majer je bio mudar čovjek, sigurno veći domoljub nego mnogi koji su se dičili čistim hrvatskim jezikom i izgovorom - prisjeća se Winton Afrić koji je o svemu što je proživio od 1991. do 1995. godine napisao knjigu 'Rat u meni' čija je promocija najavljena za kraj rujna. 

Iako je cijeli Domovinski rat čekao oslobodilačku 'Oluju' tako su se posložile karte da ju je zamalo propustio. U HRM se vratio na početku 1995. na poziv admirala Svete Letice, ali tamo nije dugo izdržao. Iritirali su ga međuljudski odnosi, odnos mornarice prema braniteljima, a i nedostajali su mu prijatelji s ratišta. Zatražio je demobilizaciju nakon što mu nije dodijeljen čin koji mu je po zakonu pripadao. Zato je koju godinu ranije dobio čin satika, a da za to nije ni znao. 

- Ja to nisam znao jer mi ga nisu nikad uručili. Da sam znao da imam čin, dobio bih neki dodatak na plaću, jer je plaća satnika u tom trenutku bila veća od plaće inženjera u HPT-u. Nakon neke rasprave o tome kako ja nemam čin, zapovjednik mi je donio fotokopiju odluke o dodjeli čina i kazao mi: 'Ma koga vi, Profesore, zafrkavate?! Pa, vi ste satnik Hrvatske vojske! - dodaje Afrić. 

Datum razvojačenja bio je dogovoren 20. kolovoz 1995. 

- Početkom osmog mjeseca uzeo sam godišnji odmor i otišao na Brač. Bio sam s djecom i roditeljima. Ustao sam rano ujutro 4. kolovoza, u 4 sata. Obično ustajem kasnije, oko pet, pet i trideset. Imao sam neki predosjećaj, neki čudan osjećaj. Dan ranije na vijestima nije bilo ništa posebno, ništa što bi ukazivalo na neku akciju. Uključio sam radijski prijamnik i čuo oglas predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana kojim moli civilno stanovništvo na okupiranim područjima da mirno ostane kod svojih kuća i dočeka hrvatske redarstvene snage. Probudio sam oca, sjeo je pokraj radija i slušao. Rekao sam mu: 'Tata, čuvaj mi dicu, ja idem, u Split pa na teren' - priča.

U sedam je bio u splitskoj luci i krenuo prema kući gdje se sreo sa suprugom. Čim ga je vidjela, kaže on, znala je što smjera. 

- 'Hoće li pomoć ako počnem vikat?' pitala me, a kad sam odgovorio da neće, poljubila me i rekla: 'Ajde, ali čuvaj tu ludu, nemoj da ostane na Dinari!' Odjurio sam kući, obukao svoju ratnu odoru, najdražu, iz 1991. godine, poderanu i sto puta krpanu, stavio maramu koju mi je još 1991. godine žena dala na odlasku u Ston, bila je to moja amajlija. Pokupio sam borbenu naprtnjaču, transportnu vreću, kacigu, navukao čizme i krenuo u Loru, ali u Zapovjedništvo 6. domobranske pukovnije. Svi su već otišli tu noć pa sam planirao autobusom do Sinja, ali sam na kolodvoru našao samo autobus koji vozi do Trilja. Otišao sam s njim do Brnaza. Stao sam na cestu prema Sinju i stopirao, odmah se zaustavio jedan automobil i mladi bračni par me odvezao do kraja Sinja, a tu je uz cestu stajalo parkirano policijsko vozilo. Bio je tu još jedan naš vojnik iz 6. domobranske pukovnije, nažalost, zaboravio sam mu ime. Policija nas je prebacila do zadnje svoje točke u Hrvacama, a dalje smo krenuli pješice prema Potravlju. Hodamo praznom cestom, nigdje nikoga, u daljini se čuje grmljavina topova, sunce je pripeklo, bliži se deset sati. Dovukli smo se do prvog objekta naše vojske, logistike. Vani nema nikoga, svi su u zgradi. Čim sam ušao opazio me je Ante Glavina i viknuo 'Profesore!' Nastao je urnebes od sreće. Zapovjednik Bubić već je bio na položaju, navodio je dodijeljenu mu topničku bitnicu. Kroz postrojbu je prostrujala vijest da sam došao. Sa mnom i bez mene sve bi završilo jednako, ali njihovo oduševljenje mojim dolaskom za mene je najveće priznanje koje sam primio i koje ću ikad primiti u životu. Ni jedno vojno odlikovanje nije i ne može biti ravno tom priznanju - kaže Afrić o svom dolasku na ratište.

Njegov dolazak u 'Oluju' dobro se pamti među suborcima, a Damir Gabrić, zapovjednik 1. bojne 6. domobranske pukovnije, za taj detalj kaže da pokazuje pravu sliku 'Oluje' i onoga što je ona značila. 

- Čim je čuo da je krenula 'Oluja' obukao se i došao za nama. Iz mornarice su ga pokušali odgovoriti, ali uzalud. Sviće 5. kolovoza i mi gledamo kako netko klapa iza nas s puškom na ramenu kad ono on. Nije bio dio naše postrojbe, ali isto nije mogao izdržati da ne ide s nama u akciju - prisjetio se Gabrić.

Na borbeni položaj do kraja Potravlja dovezao ga je Petar Grubišić-Kapula. 

- Stojimo nasred ceste, ali ništa od vatre ne ide po nama, tu i tamo prozuji neki metak poslan s neprijateljske strane, ali to je visoko iznad nas i nasumce. Napustili su bunkere! Pošli smo cestom, preko mosta pa preko udoline. Važno se bilo domoći druge strane da se možemo sakriti. Na nas neprijatelj otvara vatru iz PKT-a. Razmišljam kako ću mu prići neopazice i frknuti bombu na njega. Dolazim bliže, bliže, ali paljba se ne čuje. Vjerojatno je pobjegao, izletjet ću i strest ću rafal, pa kako bude. Prvo sam samo malo provirio, nema ga, pobjegao je. Vidim na desetak metara od sebe mjesto na kojem je bilo mitraljesko gnijezdo, uzeo je PKT, ali ostavio je municijsku kutiju s redenikom. Bliži se sumrak, vidljivost je već slaba. Treba se povući na sigurno i ujutro organizirano krenuti u konačni proboj. Pada mrak, a mi se preko mosta povlačimo natrag i vraćam se u Zapovjedništvo - opisuje Afrić akciju. 

U Zapovjedništvu je zatekao sanduk s dokumentima koji su oteti neprijatelju i među njima našao popis prema kojem je od 126 ljudi u četi njih 63 bilo u bijegu. Iduće jutro odlučili su krenuti u definitivni proboj prema Otišiću, a plan im je bio da poslijepodne budu u Vrlici. 

- Mrak je, krenuli smo u definitivni proboj, išli smo glavnom cestom, rasporedili smo se u cik-cak svakih osamnaest metara s obiju strana ceste. Ispred mene je zapovjednik Bubić, predvodio je napad, ja sam išao iza njega, a Nenad Smajić Smajo iza mene. S druge strane ceste vodi Damir Gabrić, Mladen Vidović iza njega, pa kuhar Ante Burić koji je ostavio kuhinju zbog operacije. Vojska ide polako iza nas u dugačkoj nepreglednoj koloni sa širokim razmakom na obje strane ceste. Hodamo, oružje na gotovs, nema nikakve paljbe po nama, ništa. Idemo cestom očekujući da u svakom trenutku primimo neprijateljski plotun. Dolazimo na mjesto na kojem cesta nastavlja prema Vrlici, tu je odvojak za Otišić. Damir i Smajo s dijelom vojske nastavljaju cestom Sinj-Knin prema Vrlici. Bubić predvodi drugu grupu koja ide prema centru Otišića. U jednom zaseoku našli smo se s našom udarnom grupom koja je bila tu od sinoć i koja je zarobila nekoliko neprijateljskih vojnika - priča Afrić. 

Zarobljenike su tražili da jedan ide s njima u prvoj udarnoj grupi i da ih upozori na eventualnu zasjedu. 

- Krenuli smo dalje. Netko je zapucao rafalno u našem pravcu, ali daleko je. Čim iz daljine rafalno puca na nas, odmah znaš da nema pojma, da je usran kao grlica i da će pobjeći. Na ulasku u centar Otišića, čujemo kako u jednoj štali muču krave. Odlučili smo ih pustiti jer smo vjerovali da su bile žedne. One su do sljedećeg dana uglavnom sve pocrkale. Kad smo ih oslobodili, uvalile su se pasti svježu djetelinu, napuhale se i pokrepale. Dolazimo u centar Otišića kod crkve i planiramo zauzeti skladište koje smo vidjeli. Međutim, oni koji su bili na tom položaju pobjegli su u Svilaju. Došli smo do tog skladišta ili zapovjednog mjesta, što li je već bilo. Iza te kuće u jednoj pojati na stotine protutenkovskih mina i svakojakog oružja. Gledam to, da je nama bilo imati to sve 1991. godine, ne bi oni milimetra zauzeli - siguran je.

Da je Knin oslobođen doznali su istog dana kada su se vratili u zapovjednu zgradu. Stigla je šifrirana poruka.

- Zapovjednik je rekao: 'Profesore, Knin je oslobođen, Knin je u našim rukama! Hrvatska je vojska s Dinare ušla u Knin!' Mi smo se razveselili! Teško je riječima objasniti što sam tada osjećao. S jedne strane neopisiva sreća, a s druge strane me je smetalo takvo ponašanje neprijatelja. Prije pet godina bili su bahati junaci. Mi tada nismo imali ništa, oni su nas zasipali tisućama projektila i zrna, nismo imali niti za skroman odgovor. Branili smo se svim i svačim, improviziranim sredstvima, od ručnih bombi izrađenih u škveru do protugradnih raketa. Poslije smo se naoružali, uvježbali, opremili, ali nisu nam dopuštali naprijed, uvijek su bili nekakvi sporazumi, razgraničenja, UNPROFOR. Konačno imamo dozvolu krenuti, idemo se potući, a junaci, ne možeš ih stići, ne možeš ih uloviti. Nakon svih uvreda i prijetnja sada nemaju muda suočiti se s nama. To me je još jednom uvrijedilo, naljutilo - kaže.

Krenuli su dalje prema Vrlici gdje su u gostionici s ostalim vojnicima proslavili pobjedu, a idućih su dana češljali teren. 

- Tisuće sitnih detalja usjeklo mi se u sjećanje, nekih uplašenih staraca koji se ne stignu sakriti pred nama, neke žene kojoj stoji na dvoru i gleda u kantu u kojoj je namočena neprijateljska odora, a ona se nju ne usudi staviti na sušilo, do neke babe koja na Smajin upit: 'Je li, baba, ima li ovdje ustaša?' odgovara: 'Ima, vrag ih odnio!' To su one tragikomične situacije kada ljudi u strahu i neizvjesnosti naprave baš ono što po svojoj procjeni misle da ne bi trebali - kaže Afrić i opisuje odlazak s bojišnice.

- Sjedim te večeri, gledam u Svilaju, došla mi je želja da legnem na terasu, uzmem mitraljez i pucam tamo nekamo u daljinu. Zapovjednik mi je tada rekao da me vodi doma. Sjeli smo u automobil, stavio je preko haube zarobljenu srpsku zastavu. Vozimo se prema Splitu, ljudi nam mašu, pozdravljaju nas, nekako sam prazan. Za nekoliko dana moram se razdužiti u Lori. Još imam status hrvatskog vojnika, ali nekako paravojni sam, trebao sam sjediti u dežurani u Lori, onda bih bio pravi poslušni vojnik. Za mene je rat bio gotov, hrvatski je stijeg na kninskoj tvrđavi, sam sebi sam održao obećanje. Danas, kada razmišljam, žao mi je što nisam ostao s njima i dalje, ali kada sam vidio kako naša vojska radi u 'Oluji', znao sam da nema potrebe - zaključuje Afrić.