Prije 24 godine poginuo je Josip Vranić, a JRM-u poručeno da više ne može slobodno ploviti splitskim akvatorijem i razarati!

Fotogalerija (8)

'Vaš sin i brat Josip položio je svoj život u obrani svoje domovine Hrvatske. Kao zapovjednik Hrvatske ratne mornarice čiji je on bio pripadnik izražavam vam duboku sućut i obećavam da neće biti zaboravljena njegova žrtva za domovinu', poručio je zapovjednik HRM-a admiral Sveto Letica na stranicama Slobodne Dalmacije nakon pogibije 21-godišnjeg Josipa Vranića.

On je 24. rujna 1991. godine, prije točno 24 godine, poginuo na Kašjunima, a njegovog imena se sjećamo kao prvog Splićanina i pripadnik HRM-a koji je dao život za Hrvatsku u Domovinskom ratu, a na mjestu njegove pogibije podignuto je spomen obilježje koje je upravo obnovljeno. Za one mlađe, Vranić je stradao gotovo dva mjeseca prije nego što je počeo onaj poznati napad na Split, čijih snimaka se svi sjećamo. Na plaži su hrvatske snage postavile dvije topničke jedinice, a pri izmjeni vatre s Jugoslavenskom ratnom mornaricom Vranić je pogođen u glavu te je na mjestu poginuo.

Tog je ljeta 1991. JRM blokirala Split, bez njihove kontrole se nije moglo isploviti ni uploviti u splitsku luku, a oni su kao bazu koristili Loru te su nesmetano plovili ratnim brodovima u splitskom akvatoriju i topničkom paljbom uništavali infrastrukturu na kopnu. Split im je bio na nišanu. Dani oko 24. rujna, kada je Vranić poginuo, bili su ključni za spas grada. Hrvatska je odlučila onemogućiti slobodno kretanje zločinačkih brodova, a najlakše je bilo presjeći mogućnost komunikacije brodova JRM-a i ratne luke Lora između Marjana i Čiova. Bitnica na Kašjunima trebala je upozoriti JRM da je prošlo vrijeme slobodnog prolaza prema Lori. Kada se jedan torpedni brod približio Marjanu, hrvatske snage su otvorile vatru prema njemu. Plotun ga nije pogodio, ali je brod zbog bijega upalio glavne motore pa je nastao veliki crni oblak dima. Svi su mislili da je pogođen, a nakon toga je slijedila odmazda svih ratnih brodova JRM-a u akvatoriju. Počeli su pucati po hrvatskoj bitnici i Marjanu, a jedan od projektila je pogodio i mladog Vranića.

Otac nije znao da je njegov Josip na Kašjunima

- Josipova pogibija se dogodila tridesetak metara od mene, odmah se vidjelo da mu nema spasa. Ostali su se bacili na zemlju. Od cijele grupe, ja sam samo njega znao, jer smo bili zajedno još na položaju u Planome - kaže nam Albert Šauper, koji nam otkriva da je taj Vranićev top prepolovljen, pa su ga odvukli na popravak u škver.

Josipovog oca Roka vijest o incidentu zatekla je na putu za Vis, gdje je išao radi posla.

- Informaciju o pucnjavi u Splitu i pogibiji jednog momka sam čuo na trajektu za Vis, ali nisam ni slutio da bi to mogao biti moj sin, jer sam mislio da je on na Planome. Na Visu, okružen armadom Jugoslavenske ratne mornarice, dočekala me vijest da se radi o mom Josipu - govori nam Roko Vranić 24 godine nakon tragedije koja je zadesila njegovu obitelj.

Josip je bio odličan učenik, upisao je Ekonomski fakultet, a ocu nije rekao da se prijavio u HRM. Prvi položaj mu je bio na Planome, s kojega je njegova jedinica štitila aerodrom Resnik.

- Mornarica je preko TV Marjana tražila topnike, pa se on sa svojim prijateljima iz ulice prijavio. On je bio nedugo prije završio vojni rok kao mornar, artiljerac na Boforsu. Mladost je to bila... - govori tata Vranić, koji se sjeća da je vozio do Trogira da bi sinu na položaju odnio marendu.

Vranići su iz Ulice Ruđera Boškovića, nije ih, kaže otac, motivirala nikakva mržnja, uostalom, Josipovi prijatelji iz kvarta bili su i djeca vojnih lica. Igrom sudbine, prvi susjed u ulazu se našao na suprotnoj strani, bio je jedan od zapovjednika brodova koju su pucali po Splitu.

Roko Vranić kaže da njegov sin nije bio sportaš, ali su ga zvali Veljko Rogošić jer je odlično plivao, a posebno ističe to što je bio vrstan učenik, s odličnim je završio gimnaziju Marko Marulić. 

Trajekt 'Gradac' prevarom položio mine

Dan iza izmjene vatre kojom je poginuo Vranić, jedan dječak bio ranjen, a Marjan u plamenu, JRM je doživjela ogroman šok. Vojna barkasa je ispred ratne luke Lora naletjela na minu, te je poginulo pet vojnika agresorske mornarice. Više nam o tim događajima otkriva Stjepan Bernardić, ratni zapovjednik Odjela za podvodna djelovanja HRM-a.

- Hrvatska ratna mornarica je položila podvodne mine s 24. na 25. rujna ispred same ratne luke Lora, niti 200 metara od lukobrana. Na minu je naišla protivnička barkasa isti dan oko 10.30 sati, čime je jasno poručeno da je Lora izolirana s mora i nedostupna za brodove JRM-a. Akcija izoliranja ratne luke Lora bila je planirana puno prije. Razmišljalo se o nasukavanju i potonuću nekoga broda iz rezališta sv. Kajo na sami lukobran Lore pa do drugih opcija. Već 23./24. rujna pokušalo se s trajektom 'Vladimir Nazor' položiti podvodne mine na potezu rt. Marjan - rt Čiovo, ali plovidbu je pratio iz najveće blizine jedan torpedni čamac JRM-a pa je akcija odgođena. Dan kasnije, zadaća polaganja mina nastavljena je s trajektom 'Gradac'. Brod je bio već star i spreman za otpis. Fingiralo se da je brod neispravan i da treba žuran popravak u splitskom škveru. Tako se brod, ovaj put nakrcan podvodnim minama, uputio prema brodogradilištu uz asistenciju remorkera koji je svjedočio o neispravnosti glavnog pogonskog stroja na trajektu. Brodovi su ispred Lore skrenuli s kursa sasvim dovoljno da polože mine u planiranoj minskoj liniji, što je učinjeno krajnje profesionalno i disciplinirano. Najveći saveznik minera HRM-a bila je samosvijest pripadnika JRM-a da im u Lori nitko i ništa ne može - govori Bernardić.

Treba napomenuti da je u splitskoj luci bilo jako opasno ukrcavati te mine u trajekte jer su sve mogli promatrati vojnici JNA iz zgrade današnje gradske uprave - Banovine.

Nakon što su hrvatske snage pokazale da su spremne odgovoriti jačoj sili, i s Kašjuna i postavljanjem mina, neprijateljska mornarica više nije bila u mogućnosti koristiti Loru, čime se njihov razarujući potencijal značajno smanjio. Lora je, praktički, bila blokirana s kopnene i morske strane, tako da je JRM-u glavno logističko sjedište (p)ostala luka Vis. Brodovi JRM-a više nisu mogli slobodno ploviti splitskim akvatorijem, a nakon što su napali Split 15. studenog 1991. hrvatske snage su im žestoko odgovorile i zauvijek potjerale agresora.

Bitnica s Matejuške također je pogodila razarač Split, a akcije koje su se poduzele krajem rujna omogućile su da grad bude obranjen bez velikog razaranja i većeg broja ljudskih žrtava. Zbog toga ne smijemo, baš kao što je admiral Letica poručio, nikada zaboraviti na žrtvu Josipa Vranića...