Dalmatinski portal koristi 'kolačiće' za što trebamo Vašu privolu. Ako nam želite pomoći u prikupljanju podataka za analitičke odnosno statističke svrhe, molimo Vas prihvaćanje 'kolačića' za analitiku. Naša web stranica koristi i marketinške 'kolačiće' zbog pružanja marketinškog sadržaja za koje od Vas također trebamo privolu. Bit ćemo sretni ako se slažete s tim jer Vam tako možemo ponuditi najbolje korisničko iskustvo.

Saznaj više
Dva Splićanina u finalu Grand PRixa: Postavili smo im par pitanja, pa ih pustili da naprave što najviše vole - sami oblikuju ostatak teksta

Dva Splićanina u finalu Grand PRixa: Postavili smo im par pitanja, pa ih pustili da naprave što najviše vole - sami oblikuju ostatak teksta

Gordan Turković iz Manjgure i Jerko Trogrlić iz agencije VAJT govore o poslu odnosa s javnošću

U večerašnjem finalu Grand PRixa Hrvatske udruge za odnose s javnošću plasirali su se dva Splićanina - Gordan Turković u ime Manjgure i Jerko Trogrlić iz agencije VAJT. Jedan je s Blatina, drugi s Mertojaka, a zanimljivo je da su ista generacija V. gimnazije Vladimir Nazor, prijatelji su više od desetljeća i pol, a skoro su i rođeni istog datuma, jedan su dan razlike. Odlučili smo s njima napraviti paralelni intervju, a rekli smo im da na kraju postave jedan drugome pitanja, ionako ih prati glas da sastavljaju i pitanja i odgovore svojim klijentima. Turković se, dodajmo, taman vratio iz Londona gdje je Manjgura osvojila nagradu Polaris za kampanju za gradonačelnika Šibenika Željka Burića. Radi se o nagradi koju dodjeljuje Europsko udruženje političkih konzultanata, a u uvodu treba spomenuti da je i Trogrlić osvajač dva Grand PRixa, najprestižnijeg domaćeg strukovnog priznanja.

Prvi PR posao?

TURKOVIĆ: S odnosima s javnošću sam se prvi put susreo kao stažist u Odjelu za informiranje UNHCR-a Hrvatska. Naš odjel bio je zadužen za svu eksternu i internu komunikaciju te smo radili blisko s tadašnjim predstavnikom UNHCR-a Wilfriedom Buchhornom. U multikulturalnoj okolini i s takvim visokim UNHCR-ovim dužnosnicima možeš jako brzo napredovati u znanju u odnosima s javnošću, protokolu i sličnom. Nakon toga sam se zaposlio u Manjguri. Krešimir Macan mi je odmah dao priliku da s njim radim izbore u Srbiji 2012. godine za jednu stranku, što se pretvorilo u prvu od mnogih avantura koje smo zajedno prošli. To je bilo neprocjenjivo iskustvo koje me pripremilo za sve ono što slijedi te smo tako u narednih šest i nešto godina radili niz kampanja u tri zemlje i oborili s našim klijentima nekoliko rekorda. 

TROGRLIĆ: Nije me nitko bacio u PR nego sam sam skočio i učio plivati po putu. Prvi doticaj s odnosima s javnošću doživio sam kroz rad u studentskoj udruzi Aiesec i kroz organizaciju humanitarnih akcija i koncerata, dok je prva samostalna kampanja bila ona za Splitsko-dalmatinsku županiju 2009. To je zaista bilo vatreno krštenje sa svim onim što kampanja nosi. Tad sam upoznao fotografa Toma Dubravca i dizajnera Stjepka Rošina, dva prijatelja i profesionalca od kojih sam naučio jako puno o odnosima s javnošću iako ni jedan ni drugi nisu PR-ovci. Zapravo sam se u toj kampanji našao zahvaljujući Anamariji Rošin koja me poznavala kao aktivnog studenta i odlučila me uzeti da joj pomognem raditi tu kampanju, no život piše čudne priče i vrlo brzo sam se, ni kriv ni dužan, našao u ulozi voditelja kampanje. 

Jeste li prije ulaska u te vode smatrali PR-ovce muljatorima, a novinare lažovima?

TURKOVIĆPrije zaposlenja u ovoj branši, nisam nešto pretjerano razmišljao o PR-ovcima i njihovim ulogama. Čak nisam ni taj smjer uzeo na fakultetu jer nisam mislio da bih se ikad time mogao baviti. Nakon diplome je bila kriza i jedan friško diplomirani politolog se teško mogao zaposliti. Onda me je kolegica s poslijediplomskog preporučila za staž u UNHCR-u te su se stvari počele kretati same od sebe. Uvijek me nanovo fascinira koliko su danas studenti nekako više upućeni u sve to, daleko više nego što smo mi bili. 

Što se tiče dijela pitanja o novinarima, o kolegama uvijek sve najbolje. Mnogi prijatelji s fakulteta su danas u novinarstvu i oni stvarno odrađuju dobar i kvalitetan posao. Druga stvar je što ih današnja brzina objava i konkurencija prisiljava da mijenjaju i skraćuju formate te se ponekad u tome svemu izgubi kvaliteta informacije. Mislim da je uslijed toga u Hrvatskoj pomalo odumrlo istraživačko novinarstvo i to mi je žao. Urednik više nema vremena čekati novinara da izbaci jedan vrhunski članak u mjesec, dva ili više. Manje se provjerava faktografija i objavljuje se dosta nepreciznih informacija. 

TROGRLIĆ: Kao srednjoškolac i student imao sam mitsku sliku, prije svega, o novinarstvu. Postojali su novinari kojima sam se divio, a neke od njih i poznavao i oni su mi formirali stavove. Gledao sam na tu struku s velikim respektom i doživljavao ih kao moralne vertikale koje mogu popraviti svijet i pomoći javnosti u prosudbi što je dobro, a što zlo. PR mi se u fokusu pojavio tek za vrijeme fakulteta kad sam počeo razmišljati o tome da nije dovoljno samo rušiti i zaustavljati pogrešno nego i graditi ispravno. 

Koja je razlika između PR-a u Dalmaciji, Zagrebu i Srbiji?

TURKOVIĆ: U Zagrebu je ogromna konkurencija i komunikacijski stručnjaci moraju svaki dan usvajati nova znanja inače neće opstati. Nešto što je danas novo, sutra se više ne koristi. Srbija je poseban teren i tamo još uvijek postoji prostora za napredak. Ipak, tamo sam imao priliku raditi s vrhunskim mladim stručnjacima, posebno u sferi digitale. U Srbiji je, doduše, najveći problem čvrsta kontrola medija od strane vladajuće stranke pa ako radiš izborne kampanje uvijek moraš tražiti alternativne kanale kako 'progurati' svoju poruku.

TROGRLIĆ: Osnovno je što u Splitu ne postoji konkurencija kao u Zagrebu, djeluju svega još jedna ili dvije dobre firme. To ima nekih prednosti, ali i jako puno mana. Moraš educirati tržište uopće o tome što radiš, nemaš od koga 'ukrasti' stručnjaka niti imaš s kim podijeliti veliki posao. Također, tržište je takvo da smo prisiljeni svaštariti pa radimo sve: od kulture, sporta, turizma, građevine... što mene jako veseli jer me po prirodi sve zanima i kroz posao puno učim, ali je istovremeno iscrpljujuće.

Postaju li PR-ovci lobisti i kreatori događaja, a ne samo komunikatori?

TURKOVIĆ: U današnje vrijeme svi misle da iza svega stoji neki tamo zločesti PR-ovac koji sve kontrolira. Žao mi je što moram razočarati svekoliku javnost i reći da nismo baš toliko svemogući. Istina je da naše obaveze i ciljevi najčešće nadilaze alate i vještine posla koji se zove odnosi s javnošću, ali sve u granicama normale.

TROGRLIĆ: Ovisno koliko ste dobri u tome što radite, ali moguće da se nađete u situacijama koje su na granici između lobiranja i PR-a. Slažem se s Gordanom, pripisuju nam se mistične moći i po mogućnosti smo krivi kad je loše, a ne postojimo ako je dobro. Odnosi s javnošću se redovito brkaju s odnosima s medijima, što je samo jedan segment našeg posla. Naš posao je komunikacija sa svim javnostima koje utječu na organizaciju za koju radimo. Posao nam je omogućiti razumijevanje između klijenta i njegovog okruženja, mi smo kombinacija prevoditelja i razglasa. Ako se projekti ispravno ne komuniciraju, to može dovesti do zastoja, odgode ili odustajanja od projekta koji u svojoj naravi može biti potpuno ispravan, ali ih javnost zbog nedostatka informacija ne razumije. Takvo nerazumijevanje izaziva velike troškove. Imamo, primjerice, u Splitu takav slučaj sa sanacijom Karepovca ili pozitivan primjer Smart parking aplikacije. Zamislite da gradske uprave velikih gradova iskoriste sve danas dostupne alate za dvosmjernu komunikaciju, od društvenih mreža do e-grad sustava koliko bi bile efikasnije i koliko bi zadovoljstvo građana bilo na višoj razini.

Jerko, smiješ li reći da je HNS klijentelistička stranka, a HDZ lopovska s obzirom da si radio za njih? Gdje je ta granica privatnog i poslovnog? A ti nam, Gordane, u jednoj rečenici kaži što si naučio od Krešimira Macana, od nedavno Plenkovićevog savjetnika...

TROGRLIĆ: Ne volim generaliziranje, ali htio bih češće javno komentirati negativnosti u hrvatskoj politici neovisno o tome koju boju nose akteri i nemam strah od posljedica jer na koncu moja firma ne ovisi o tim prihodnima. Međutim, pitanje je koliko je moguće da nas, koji radimo PR u politici, ljudi u svakoj situaciji dožive neovisnima. Stoga se pokušavam zadržati isključivo na komentiranju komunikacijskih vještina i tehnika, što mi je teško s obzirom na to da imam najčešće snažno definiran stav i o sadržaju.

TURKOVIĆ: Analitičnost, upornost, preciznost, brzina reakcije i korištenje svih znanja koje su ti na raspolaganju ključ su za uspjeh u ovom poslu.

Angažirani ste i u Hajduku. Tko je na Poljudu PR kada ste utakmice pratili samo kao mladi gledatelji? Da ste vodili Hajdukove odnose s javnošću u doba Nadana Vidoševića, bi li on na kraju bio omraženi predsjednik iako je rezultatski napravio čudo.

TURKOVIĆ: Iskreno, ne sjećam se da je onda Hajduk imao neku organiziranu službu. Barem dok sam živio u Splitu i išao non-stop na utakmice. Ili ih nisam doživljavao jer su mi bile bitnije neke druge stvari, ha, ha. Ako se dobro sjećam, mislim da su prvi pomaci u smjeru organizacije službe za odnose s javnošću došli negdje u doba predsjednika Mate Peroša. Vidite kako se to sve promijeni. Danas bi bilo nezamislivo da Hajduk to nema. Kada progledate druge svjetske klubove, kod njih su čitavi katovi stadiona posvećeni odjelima za odnose s javnošću i komunikaciju uopće. Nevjerojatne mašinerije. 

Što se tiče ere Nadana Vidoševića, jako je teško to reći. U sportu ponekad rezultat nije jamstvo popularnosti pa makar bio na čelu jedne takve legendarne ekipe koje se svi rado sjećamo. Nažalost, puno je tada bilo drugih priča oko Hajduka koje nisu funkcionirale i koje su, uostalom, klub u jednom trenutku dovele u gotovo bezizlaznu financijsku situaciju. Kao što sam rekao, mi se ne bavimo magijom i nije uvijek moguće svakome pomoći. Taj proces mora biti uzajaman, a često je klijent taj koji sam sebi iskopa preduboku jamu iz koje više nema povratka.

TROGRLIĆ: Svako vrijeme nosi svoje i lako je biti mudar s ovolikim vremenskim odmakom, ali ja iskreno želim vjerovati da ni Gordan ni ja ne bismo radili za nekoga tko bi Hajduk vodio na takav način. Kolege vole reći da svatko, bio prav ili kriv, zaslužuje odvjetnika i PR-a, a ja srećom sebi mogu priuštiti da biram što ću raditi. Tri puta sam pozivan raditi za Hajduk i tek sam treći put pristao jer sam povjerovao da je priča u koju se uključujem dobra. 

Je li se mogao 'ispeglati' imidž predsjedniku Svaguši? On je izborio Europsku ligu i osvojio trofej...

TURKOVIĆ: Teško da bih pristao sudjelovati u toj priči pa ne mogu to ni komentirati. 

TROGRLIĆ: Jedna od najvažnijih javnosti za Hajduk su njegovi navijači. Način na koji je Svaguša došao na svoju poziciju predstavljao je potpunu suprotnost od svega što su oni željeli za svoj klub. Tu se nije radilo o nerazumijevanju nego o potpuno različitim svjetovima koji nisu pomirljivi na duži rok i tu PR, kakvim ga ja vidim, ne može pomoći.

Kako PR-ovci imaju tako loš imidž? Nemojte sad izgovoriti onu floskulu o postolaru i cipelama jer vama to baš predstavlja problem.

TURKOVIĆ: To baš i ne osjećam. Znam kako radimo i koliko inzistiramo na transparentnosti svih procesa. Učimo zajedno s našim klijentima, ali i oni uče puno od nas. Volim vidjeti kako i oni najtvrdokorniji nakon par tjedana ili mjeseci rada s nama mijenjaju svoje komunikacijske navike. Dosta često smo im mi kao đavolji odvjetnici i dobro pazimo da ne skrenu sa zadanog puta. Ljudi će te uvijek prozivati ako im nešto ne paše iz njihove perspektive, ali ako znaš da radiš pošteno, miran noćni san je zagarantiran.

TROGRLIĆ: Mislim da se kao struka nismo dovoljno time pozabavili. Prije svega ljudi nedovoljno poznaju naš posao, a javno smo izloženi i vezani uz procese koji su od velikog interesa javnosti. Također nekoliko negativnih primjera iz prošlosti bacilo je sjenu na sve koji pošteno, vrijedno, dobro i kreativno rade svoj posao.

Jerko pita, Gordan odgovara...

Jedan si od rijetkih kolega koji su gotovo stalno u nekim izborima 'od Triglava do Đevđelije'. Jesi li se u nekoj kampanji osjećao fizički ugroženo?

- Nikada. Bilo je govora o nekim praćenjima i slično, ali na to se čovjek jednostavno mora naviknuti. Prošao sam Hrvatsku, Srbiju i BiH od sjevera do juga, istoka i zapada, ušao i u najmanje općine i gradove, izlazio vani navečer i nikad čak ni verbalnu prijetnju nisam doživio.

Što bi rekao Bernardiću da si na mjestu njegovog savjetnika?

- Prvo bih mu savjetovao da se riješi svih svojih dosadašnjih savjetnika. Očito mu nisu puno pomogli, kako u političkom, tako i u komunikacijskom smislu. Čini mi se da se s njim treba još puno poraditi na filtriranju ključnih poruka, tajmingu njihova slanje te uopće smjeru u kojem SDP i on žele ići. Dosta su se zaigrali i odveli glavnu opozicijsku stranku na siguran put prema dolje. Rezultati posljednjih lokalnih izbora pokazuju da su u Dalmaciji praktički izbrisani. Nije dobro da Plenković i HDZ nemaju jaku opoziciju koja ih tjera da paze što rade. Unatoč svim pogreškama, još uvijek lagano šeću kroz politički prostor. Jednostavno ih nitko ne izaziva. Po meni bi SDP trebao poraditi na ponovnom jačanju lokalnih organizacija i započeti povratak ka relevantnosti od samih ogranaka pa sve do vrha stranke.

Probudiš li se ikad znojan usred noći jer sanjaš predsjedničku kampanju 2014. ili si potisnuo taj period kada je Josipović izgubio 'nemoguće'?

- O tome uopće ne razmišljam dok mi netko to ne spomene. Vjerujem da smo svi zajedno puno naučili iz te nemile situacije i izašli jači. To je najbolji primjer slučaja kad politički kandidat angažira nisku iskusnih savjetnika i onda ih uopće ne sluša i radi po svome. Posljedice takvog ponašanja su nam svima dobro poznate.

Najteži profesor u školi?

- Od profesora ne mogu izdvojiti nekog da mi je bio pretežak. Razrednica Dina Tomasović će uvijek biti u srcu, ali moram posebno istaknuti našeg, nažalost, pokojnog profesora iz povijesti Antu Krcu. Bio je odličan profesor i još veći čovjek koji nas je naučio puno više o životu od onoga što piše u knjigama. Nikad neću zaboraviti  njegovu izreku da 'u svakom od nas čuči jedan mali primitivac, samo je pitanje koliko ćemo mu mi dopustiti da iskoči'. Kad bi on to rekao, sve bi vam bilo jasno. Također će mi uvijek u sjećanju ostati i profesorica iz hrvatskog jezika Vilma Lerotić koja je svojom predanošću i autoritetom uvijek znala ukrotiti nas pubertetlije koji smo mislili da smo najpametniji na svijetu te nas naučiti sve o poeziji, prozi i gramatici. Ona je jedna od onih malo strožih profesorica koju, unatoč tome, svi vole. To puno govori o kvaliteti čovjeka i profesora. I za kraj, uvijek se sjetim i profesorice iz kemije Mare Vitezice i jednog od naših zadnjih razgovora. Naime, bio sam uvjeren da su mi u četvrtom razredu konačno ocjene složene tako da mi čak i ona može zaključiti peticu koju iz kemije nisam imao valjda od 7. razreda. Njezin odgovor na to je bio: 'Ajde moj Turkoviću, zar misliš da ću ti stvarno zaključiti pet nakon što si me non-stop zafrkavao zadnje četiri godine?!' Pošteno, ha, ha.

Gordan pita, Jerko odgovara...


Koliko toga se promijenilo u ovih desetak godina koliko si u poslu?

- Promijenilo se da ne mogu više mirno ići spavati nakon što se novine pošalju u tisak nego smo postali struka koja radi od 0 do 24. Svatko s mobitelom postao je potencijalni reporter i u kriznim situacijama vijesti putuju brže nego ikad. Zamjetno je i da je sve manje novinara koji se specijaliziraju za određena područja, a sjećam se kad sam počeo koliko su baš novinari bili netko od koga bih najviše učio o pojedinom sektoru. Jednostavno, ritam je postao prebrz. Možda je utjecaj medija manji nego ranije, ali je njihova odgovornost možda i veća.

Najluđa situacija u kojoj si se našao s klijentom?

- Ona u kojoj me zajedno s drugima angažirao, platio, ali nije mislio da treba slušati.

Bio si u sportskom razredu, gdje je zapelo s tenisom?

- Nikada mi tenis nije bio prvi izbor. Trenirao sam skoro 13 godina, ali to je bilo uvijek uz školu. Kada bi se sve posložilo, od toga da su roditelji imali novca, da imam najboljeg trenera, da me posluži zdravlje i da sam imao sreće, možda bih bio 465. na svijetu. Posvetiti profesionalni život nečemu u čemu si prosječan me nije zanimalo. Inače, tenis je čudo i donio mi je toliko iskustava i poznanstava u životu zbog kojih mislim da danas bolje radim svoj posao.

Nego, kada si ti spomenuo profesore, moram i ja svog razrednika Dalibora Vladovića koji je bio puno više od toga. U ono što ima dobrog u meni i on je ugradio svoj dio, kod svih nas. Nadam se da će moja djeca imati nekog takvog u svom životu.

Vaša reakcija na temu