Foto: Pixabay.com Pročitajte iskreno pismo jedne profesorice o pravu na štrajk

Pročitajte iskreno pismo jedne profesorice o pravu na štrajk

Prenosimo ga u cijelosti

Profesorica Gordana Đ. objavila je pismo oko prava na štrajk. Njezino pismo prenosimo u cijelosti...

'Kontejner iliti smećnik otvorim nekoliko puta tjedno, malo pogledam uokolo i učini mi se kako baš ni nema smisla razvrstavati otpad jer kada dođe onaj veliki kamion sve to utrpa zajedno, a 'onima' koji redovno pregledavaju moje smeće rado bih rekla: mislim, stvarno vam to nije u redu da tako raskopate i ostavite sve neuredno, ali eto, nikad ne kažem, samo imam mišljenje kao što i o nekim drugim stvarima imam mišljenje. Pa i o Peri iz Komunalca također imam mišljenje i o njegovoj plaći imam mišljenje i o njegovom poslu imam mišljenje. Postavlja se pitanje jesam li, samo zbog toga što imam mišljenje o smećniku, kvalificirana procijeniti složenost Perinih poslova, 'zaviriti' mu u džep i odgovarati na anketna pitanja ima li Pero pravo štrajkati. 'Ne osuđuj čovjeka dok ne prehodaš milju u njegovim cipelama.' 

Glede aktualne teme štrajka prosvjetara, a u svjetlosti ove poslovice, smatram da samo prosvjetari imaju pravo misliti je li u redu štrajkati ili ne, a o tome su se izjasnili jutros (ne)potpisima. Svi neučitelji koji su se, rekla bih, drznuli progovoriti o mojem nepravu na štrajk, uvrijedili su me i na ljudskoj i na profesionalnoj razini. Da se razumijemo, ja jesam svjesna toga da radim 5 dana u tjednu, da se ne moram, kao neki, dizati u nedoba da bih ispekla kruh, otključala kiosk, da imam slobodne vikende, plaćene prekovremene, svjesna sam toga da mene moj posao 'ne gazi' jer, gle čuda, meni drugi plaćaju da radim ono što volim, svjesna sam da imam blagdane, božićnice, regrese, da mogu, opet gle čuda, podići kredit u banci i otplaćivati ga i kada odem u mirovinu i svjesna sam toga da ljudi teško žive u ovoj Hrvatskoj, toliko teško da neki kopaju po kontejneru iliti smećniku i rade Peri posla (a Pero ne štrajka, za razliku od mene), ali samim tim što sam svjesna ne znači da nemam pravo tražiti bolje, boriti se za status, za priznanje. 

To što ljudi žive gore od mene ne čini mene nezahvalnom nego baca sramotu na one koji 30 godinu vode Domovinu tako da sustavno urušavaju sve što se može urušiti, a pri tome mislim i na moje dostojanstvo koje jedino ovim štrajkom mogu vratiti. Postoje i oni koji smatraju kako bi se rad učitelja trebao nagraditi prema zaslugama pa smišljaju različite načine nagrađivanja. Pitam ja vas sve neučitelje i vas iz ministarstava koji mislite da znate nešto o učiteljima: kako vi ikad možete znati kolika je vrijednost jednog učitelja kada se sav posao odvija iza zatvorenih vrata? Mislite da je dobar učitelj onaj koji 'napreduje', radi predstave za javnost, čija su djeca na natjecanjima, koji radi na projektima i piše knjige, stručne članke? Svaka čast svakom poslu, ali sve to ne čini učitelja dobrim učiteljem. Jedino ja sama mogu procijeniti jesam li dobar učitelj. Čak ne ni moji učenici, ni roditelji...ni kolege s kojima radim...Jedino ja sama znam zaslužujem li nagradu jer sebe najbolje poznajem, znam što mi je u srcu, imam li volje ostati minutu nakon zvona i objasniti koji zadatak više, imam li suosjećanja za nekog tamo iz 'druge klupe, do vrata', samo ja znam je li mi stalo. Istinski stalo. 

Ne postoji novac koji može platiti unutarnje zadovoljstvo, zažarene obraze nakon sata, ponos koji imate kada svoj 'proizvod' sretnete za 10, 20 godina. (Pravi će učitelji znati o čemu pričam.) I zato, neučitelji, ostavite se degutantnog odgovaranja na pitanje imaju li prosvjetari pravo štrajkati. I ja otvorim kontejner iliti smećnik nekoliko puta tjedno, ali nikad nisam prehodala milju u Perinim cipelama.'

Vaša reakcija na temu
Aloooo article_emotions(52533, "");
Pregledaj komentare