Pročitajte što je deregulacija taksi usluga donijela Dublinu, želimo li isti scenarij u Splitu?

Vruće, jako je vruće na splitskim cestama. Ne samo zbog suncem ugrijanog asfalta, već i zbog nedavnog štrajka taksista. Štrajkaju, štite svoja radna mjesta, boje se primarno Ubera. Podržava ih i gradonačelnik. Jasno je da se bore za svoju zaradu. Kako kažu, preko ljeta posla je brdo, malo spavaju, puno voze, a zimi jedva spajaju kraj s krajem. Nije ovo prvi put da im dolazi konkurencija. Prije nekoliko godina to je pokušao i Cammeo, no oni su odustali u startu. Prijetnje štrajkom bile su jače, a fizički je napadnut i gradski vijećnik tako da nije bio baš topli doček.

Da ne bi ispalo da je drugdje išta bolje, isti tretman Uber je imao i u Zagrebu, no isto tako i u Njemačkoj (barem nekim dijelovima). No i tamo danas popušta pod tržištem pa se čekaju konačne sudske odluke.

Od taksista se čuju razne izjave, no sve ih karakteriziraju izrazi poput: 'Anarhija… banana država… za biti taksist treba hrpa papira, njima ništa… morate položiti ispit o poznavanju grada… automobil određenih gabarita…'

Ipak, s ekonomskog gledišta izdvajam sljedeću: 'Nama je deset kuna po kilometru najviša cijena, a njima ovisi o potražnji!'

Mislite li da ovi ljudi izmišljaju ili preuveličavaju? Nažalost, ne izmišljaju. Automobil mora imati točno propisan znak, točno je određen broj vrata, mora imati položen ispit za taksi vozača, reklame na vozilu maksimalno 25 posto. Također i automobil mora biti točno propisanih gabarita. Sve nabrojano u Službenom glasniku Grada Splita (br. 25-2010.). Ujedno se zna koliko vozila može biti. Nevjerojatno, ali istinito. Sve ponovno lijepo piše. Dakle, prema toj odluci, u Splitu može biti 148 taksi vozila. Pa se sada vi mislite.

Dakle, dolazak Ubera sigurno bi pojeftinio uslugu. Dolazak bilo koje konkurencije bi. No s obzirom na sve puste regulative i ogromne troškove nije ni čudo da se taksisti bore za očuvanje svog statusa. Mnogo su uložili da bi bili jedan od ograničenih 148 prijevoznika i stoga ne namjeravaju to tek tako pustiti. I nije im za zamjeriti. Za zamjeriti je zakonodavcu.

Jer opet treba samo pratiti liniju. Uber bi došao sutra da nema svakojakih ograničenja. Došao bi i Cammeo. Cijena bi pala. To taksisti nastoje spriječiti. Jer teško im je i skupo poslovanje i otvaranje. Zašto im je tako? Zato što je zakonodavac tako propisao! Istina, to je čak i AZTN kao državno tijelo primijetio, no koga briga…

Tržišna ekonomija kao jedina opcija u svijetu je davno prihvaćena. Osim u zemalja poput Venezuele, Kube ili Sjeverne Koreje. I da, tržište određuje cijenu, tj. ponuda i potražnja. A naši taksisti tu opciju nemaju. Ne mogu u slabije dane (recimo zimi) legalno voziti ispod cijene, dok ljeti u doba veće potražnje ne mogu legalno utrostručiti cijenu iako potražnja raste. Kako gdje. Recimo, neke stvari slobodno prate tržište, a vožnja to ne smije. Zašto zakonodavac u poljoprivredi dopušta rušenje odnosno povećanje cijene a u uslugama vožnje ne, ostaje misterij.

Pogledajmo što je deregulacija tržišta taksija donijela u Dublinu. Prije 16 godina, 2000. godine u Dublinu je bilo manje od 3000 taksija. Te je godine došlo do deregulacije pa je broj taksista naglo skočio na oko 15.000. Snižene su birokratske i kapitalne prepreke za ulaz na tržište. Danas u Dublinu ima više taksija nego u New Yorku. Naravno da ne zarađuju basnoslovne svote, no svi žive od toga. Irci s druge strane mnogo više koriste taksi usluge nego ranije. Zašto? Naravno, usluga se poboljšala. 

Kako je vidljivo, vrijeme čekanja na taksi gotovo dvostruko se smanjilo, dok nevjerojatnih 50,3 posto taksija dolazi za manje od 5 minuta nakon zvanja. Naravno, 'stari' taksisti su se borili na sve moguće načine pa je konačna sudska odluka donesena nakon godina sporenja, naravno u korist slobodnog tržišta.

Dakle, slobodno tržište smanjuje cijene, poboljšava uslugu i na kraju je prihvatljivije krajnjem potrošaču. Taksistima treba hitno omogućiti minimalne zahtjeve (ukinuti sve propise o izgledu i jakosti automobila) te pratiti samo da poštuje sve zakonske odredbe o prometu te da uredno plaća porez. U tom slučaju im ne bi trebalo brdo papirologije i novca za pokretanje posla. Ovako su ti ljudi ugušeni birokracijom i u konstantom strahu od kazni, cjenovno regulirani od strane Grada. Nije čudo da su frustrirani.

U slučaju zdrave deregulacije bilo bi više taksista (uslijed lakšeg ulaska na tržište), a ljudi bi ih i više koristili. Uvijek je jasno da svatko želi što više zaraditi i s druge strane što manje potrošiti. Željeti priskrbiti svojoj obitelji je normalno. A planska ekonomija nikad ne donosi dobro široj zajednici, već samo onom uskom krugu koji štiti.