Puljak je tvrdio da su sva djeca upisana u vrtić, ali ne i dječak Noa. Odbili su ga

Iza upisnog broja 67603 krije se ime Noe, četverogodišnjaka koji prošle godine nije primljen u vrtić.

Dijagnosticirana mu je cerebralna paraliza drugog stupnja, narušena mu je motorika, ali je intelektualno neoštećen. Noa hoda, priča, sjedi s nama na kavi i pije svoj sok iz šalice za espresso, a kasnije je s novčanicom otišao do konobara i svima platio piće. Za takvo dijete u splitskim vrtićima prošle godine nije bilo mjesta, a tek nam ostaje vidjeti kako će proći na upisima ove godine.

Osim gorkog osjećaja da je njezino dijete manje vrijedno, Noinu majku Ornelu Marić posebno je naljutila izjava gradonačelnika Ivice Puljka od 1. rujna 2023. kada se na svom Facebook profilu pohvalio da je ispunio svoje obećanje.

- Sva djeca iznad tri godine ostvarila su pravo upisa, i to bez obzira na zaposlenost roditelja, čak i bez obzira na prebivalište roditelja, a ostalo je nekoliko i praznih mjesta u našim vrtićima, u privatnim i javnim, pa ako još netko ima da je ostao bez mjesta, neka se javi i osigurat ćemo mjesto svakom djetetu - priopćio je Puljak. No, za Nou se nije našlo mjesto u vrtiću ni među onima koja su ostala nepopunjena. Zašto njezino dijete nije čak ni dio statistike neupisanih, pita se ogorčena majka.

- Psiholog, defektolog i radni terapeut su kazali da moje dijete treba u 'normalni' vrtić. Na početku sam mislila da će Noa stvarno upasti. Razgovarala sam s ravnateljicom vrtića i pristala sam na sve uvjete. Kazala mi je da ću cijelo vrijeme morati biti ispred vrtića, sama osigurati asistenta, na sve sam pristala samo da moj Noa malo bude s djecom. Međutim, na kraju su mi rekli da nemaju dovoljno teta i da njega nema tko čuvati - takav je bio neslužbeni odgovor, a službeni je glasio ovako: 'na temelju prosudbe stručnog povjerenstva dijete se ne može uključiti u redovnu odgojnu skupinu'.

- Posjetila sam pravobraniteljicu koja se čudila što su oni iz vrtića uopće tražili od mene. Naglasila je da nije moj posao da stojim ispred vrtića, već je dijete trebalo najnormalnije biti primljeno u vrtić. Tek nakon razgovora s njom shvatila sam da su oni moje dijete jednostavno škartali - ustvrdila je naša sugovornica.

Noa je iduće godine predškolac, a još nije upisao ni vrtić kako bi se družio s vršnjacima s kojima bi uskoro trebao krenuti u školu.

- Noa je rođen ranije i preživio je moždani udar pri rođenju. Liječnici su mi svakodnevno govorili da neće doživjeti jutro, preživio je. Govorili su mi i da neće ni hodati, a došli smo do toga da je on sada na nogama i šeće. Na našem putu se susrećemo s puno ljudi koji nemaju vjere u tu djecu, a onda, kada premostite toliko prepreka, dočeka vas odbijenica i od gradskih vrtića - razočarana je Ornela Marić.

Kako je ranije rođen imao je problema sa senzorikom, a trebalo je tri godine uporne i svakodnevne vježbe kako bi Noa danas mogao biti opušten u društvu.

- Bojao se ljudi, svjetla, naglih zvukova, a sad je puno napredovao. Kad ga odvedem u park nekada se prepadne djece koja trče oko njega, jer nije naviknuo na njih, zato mu svi stručnjaci preporučuju da bude s djecom u vrtiću. Tri puta tjedno odlazi u Slave Raškaj gdje je naviknuo na djecu u kolicima, tako da je njemu trčanje neobično - objasnila je majka četverogodišnjaka kojem je, za njegov napredak i razvoj, kao i svakom drugom djetetu, potrebno druženje s vršnjacima.

Gradu Splitu smo još u siječnju poslali upit zašto nije bilo mjesta u vrtiću za dječaka pod upisnim brojem 67603. Nikad nisu odgovorili. Tražili smo objašnjenje i od Dječjeg vrtića Cvit Mediterana koji je odbio upis Noe, ali nam ni oni nikada nisu odgovorili na upit. Pitali smo ih nedostaje li im radnika, uvjeta, financijskih sredstava kako bi i Noa mogao ostvariti pravo na vrtić, uzalud smo se puna dva mjeseca nadali bilo kakvom odgovoru.

Nije Noa jedino dijete koje je ostalo neupisano u vrtić. Razgovarali smo s majkom dječaka od dvije i pol godine. Umro joj je suprug prije više od godinu dana, a ona je sama ostala s djetetom koji ima treći stupanj oštećenja. Još ne priča i motorički je nemiran, ali pametan dječak koji traži svoje pravo na vrtić. Psiholog, logoped i defektolog također ponavljaju kako njezino dijete mora biti u gradskom vrtiću s ostalom djecom, ali je za nju takvo nešto zadnjih par godina neostvarivo, jer je uvijek dočeka odbijenica. Ove godine treći put pokušava…

- Kada je on imao osam mjeseci otac mi je umirao doma od raka. Nedugo nakon, dijagnosticiran je rak suprugu. Prolazili smo zajedno kemoterapiju i zračenja, a ja sam radila i odgajala dijete. Pokušali smo ga prvo upisati u jaslice. U vrtiću Grigor Vitez je bio prvi ispod crte. Žalili smo se, suprug je tada još bio živ i bolestan. Objasnili smo im situaciju, kazali su nam da će nam se javiti i nikada nisu nazvali. Nakon što je suprug umro, ostala sam sama - suznih očiju nam priča naša sugovornica koja je htjela ostati anonimna, boji se da će se zamjeriti nekome i izgubiti svaku šansu da joj se dijete upiše u vrtić.

Ne postavljamo joj potpitanja, pustili smo je da sve izgovori, da nastavi svoju priču. Kazala nam je da je bila primorana vratiti se majci u stan, ne može plaćati podstanarstvo, a ne može raditi jer nema kome ostaviti dijete na čuvanje. Jedva pronalazi novac da plati terapije koje su njezinom dječaku potrebne kako bi se razvijao i napredovao.

- Osjećaš se jadno i poniženo. Odbijam ponude za posao jer ne mogu raditi uz njega, meni ga nema tko pričuvati. Čak me jedan zvao da radim noćnu smjenu, pa još najbolje da ni ne spavam. Nemam ni trenutka za odmor. Suprug i ja smo bili skupa skoro 18 godina. Kada se mali rodio rekla sam mu da moramo živjet zbog njega još dugo, i muž mi se razboli i umre. Ostala sam sama, odlazim s njim na terapije, borim se, ali treba i meni pomoć od nekoga. Ne tražim ništa posebno već samo vrtić za dijete. Ne mogu sebi osmislit životi jer nemam načina zato što mi dijete nije u vrtiću i ne mogu raditi - priča nam ogorčena žena. Uoči ovogodišnjih upisa u predškolske ustanove razgovarala je s ravnateljicom novootvorenog vrtića nasuprot KBC-a Firule.

- Rekla mi je da će biti sve OK, da će ga primiti makar dva sata. Nedugo nakon me nazvala i rekla kako Grad Split nije zakonom odredio da se može imati i asistenta. No, rekla je da rade na tome - priča nam. Ima osjećaj da ni ove godine njezin dječak neće ostvariti svoje pravo na vrtić.

Zavladala je tišina za našim stolom. Ornela je tješi, pokušava osmisliti kako može pomoći toj ženi, a i njoj samoj je potrebna pomoć. I to nikakva specijalna pomoć, samo mjesto u vrtiću za njihovu djecu. Tišinu je prekinuo Noa koji je tražio još jedan espresso s okusom jabuke. Nasmijao nas je i na trenutak rasplinio ogorčenje.

Žele da se njihova priča čuje jer je, vele, puno je takve djece koja nisu čak niti dio statistike neupisanih, a boje se da će i ove godine ostati birokratski nevidljiva. 

Nekoliko žena čija su djeca ostala neupisana javilo se Orneli Marić kako bi i one u medijima progovorile o tom problemu, ali su odustale jer se boje da im se dijete tek onda nikada neće upisati u vrtić.