RATNA PRIČA GENERALA SAČIĆA: Nož u zubima, blato do koljena i šuma koja ne prašta

Hrvatske vojno-redarstvene snage na današnji dan 1993. godine su pokrenule akciju 'Medački džep' protiv paravojnih postrojbi Republike Srpske Krajine. Akcija je trajala do 11. rujna, a general Željko Sačić, prisjetio se noći uoči akcije te same akcije. Njegovu priču prenosimo u cijelosti:

'Dakle, u vezi VRA 'Medački džep' gotovo pa sve znadete, da se ne ponavljam. Kako, vi, Hrvati, hrvatski ljudi, a tako i oni - 'veliko srpsko četničke snage'. Uglavnom, u ova doba (večer uoči same ratne akcije), u potpunoj tajnosti, neprimjetno i sukcesivno, modularno, su naše Skupne snage Specijalne policije, jačine jedne lako jurišne brigade, pješice, (uz suhu hranu, vodu, te svu potrebnu opremu, naoružanje i streljivo na sebi), s potpuno razrađenim ratnim zadaćama po našim pravcima prodora i ratnog djelovanja, dovedene u nekoliko 'očekujućih rajona', (po širini bojišta, u naravi, od cca 10 do 12 km). Sve to, uz već uspostavljen sustav veza, medicinske skrbi, a ranije su skinuta i naša minska polja. Također, već je i uspostavljena naša raketno topnička potpora... Glavni je za to tada tamo bio Josip s Antunom i Marketinom... Sve to, uz veliku pomoć i požrtvovnost našeg logističara, g. Boleta, zapovjednika Cindre, zajedno sa nesebičnom pomoći od Mime i načelnika Dasovića. Na jurišnim položajima smo trebali završiti, oko cca 5.00 ujutro, jer smo već u 6.00 trebali napast četničke 'prve' obrambene, dobro utvrđene crte, bunkere, osigurane i s minskim poljima.

Međutim, kiša nam je počela padati već iza 2.00 sata ujutro, pa je to stvorilo blato, sklizavost, a i loše je djelovalo na naše momke, malo su i promočili, a podvelebitska šuma u to doba ujutro, ne prašta, daje dodatnu 'svježinu'.

I tako Mirkovi, slavni i hrabri 'Vukovi', posebno izvidnici, krenuli po planu, tajno, s noževima u zubima puzali cca 2, do tri km, dok se neprimjetno nisu primakli, di je trebalo. A potom, pred svanuće, izletjeli njegovi tenkovi sa zamaskiranih labudica, po ličkoj paprati i udri... Zaparalo sve od tutnjave i 'miline' naših haubica i minobacača... hehe.

Eh, sad je tu nastao 'manji problem', jer smo se mi ratno spajali 'čelom o čelo', a četnici to nisu znali, pa, gotovo svi, pobjegli od Mirka i 'Vukova', na nas, u šumu, misleći očito malo predahnut, pribrat se. No - pogriješili su.

Ostalo sve znadete!

Ono što mene i dan danas fascinira, intrigira, čudi, jeste činjenica da su taj isti dan, to isto jutro neprijateljske podvelebitske četničke snage, ojačane četnicima iz Udbine i Korenice, planirali u 7.00 sati udariti na nas. Napisali su u Naredbi za napad na - ustaške snage, i to s njihove čak 'tri čete', s tri pravca prema nama pod Velebitom. Jednim pravcem, čak nas planirali odsjeći i od Rizvanuše!?

Sve svoje minobacače okrenuli su tada na nas. Mirkovi zbog toga malo i 'profitirali'... Bilo bi tu, da je tako i realizirano, puno naših života izgubljeno, i naše krvi proliveno.

Kao da nas je sam dragi Bog od toga tada spasio, neću reci bila je  'ratna sreća'. Kao da nam g. Ademiju i Mirku nekako 'rekao', poruku poslao, ajte vi u 6.00 sati ujutro, jer oni hoće vas napasti - u 7.00. I eto, sve je to nahrupilo, naoružano do zuba, na nas u podvelebitske šume.

Ali, bolje tako, nego - onako!

Kako mi tada nismo znali, kako nismo primijetili da se oni pripremaju na nas, a kako oni nisu uočili da se mi pripremamo - na njih??

Stvarno, važno je to pitanje, a i dan danas ne znam odgovor na njega. No, Bože hvala Ti!

Ne znaju niti četnici, oni za ozbiljno mislili, dan dva kasnije, da ih je netko od njihovih JNA oficira izdao, pa jednog ubili, a nekoliko gadno pretukli, tamo u Medku. Poslije čak oko toga i istrage pokrenuli iz Beograda, protiv tih uvezenih beogradskih nasilnih četnika, radi linčovanja JNA oficira!

No, to je njihova 'stvar'!

Svim sudionicima ove VRA 'Medački džep', hrabrim hrvatskim ratnicima, želim čestitati na veličanstvenoj ratno vojnoj pobjedi.

Vječna vam slava i hvala, mrtvi i živi heroji naši!', napisao je Sačić.