REPORTAŽA S POKUŠAJA SKIJANJA Iz prve ruke doznajte kako se naša novinarka snašla u Sarajevu, što je doživjela i koliko je potrošila

Fotogalerija (15)

Splićani koji vole snježne radosti uglavnom naredni tjedan planiraju odlazak na skijanje. Donosimo vam iz prve ruke cjenik usluga, naime, potpisnica ovih redaka je prvi put bila na pokušaju skijanja, u susjednoj Bosni i Hercegovini. Kako suprug na snijegu voli samo to što je bijele boje, na put smo išle nas dvije prijateljice s djecom. Odluka je pala između Božića i Nove godine, a s obzirom na to da snijega nije bilo na Kupresu, ni na Vlašiću još, uz to slabe na Sarajevo, izabrale smo Jahorinu. Razgledavale smo Sloveniju, prijateljica voli Austriju, ali je, moram priznati, presudilo i to što u Bosni slobodno možemo pušiti na svakom koraku. Naglasimo kako nismo išle vlastitim automobilom.

Ludu sreću smo imale sa smještajem jer su u tom periodu dupkom puni apartmani i hoteli. 'Rasprodano' vrištalo je s bookinga. Odjednom se ukazala kuća za odmor. Malo dana, kombiniramo s hotelom. Uspijevamo. Kuća za odmor 120 maraka dan. Ostala čovjeku 'rupa', dobru smo cijenu na kraju dobili. U Olimpijskom selu, po dolasku nas čekaju pahulje, sve jače i jača pada snijeg. Djeca presretna, bajkovita atmosfera, sve bijelo, samo zeleni rubovi visokih borova vire kroz snježne nanose. 

Selo je, inače, udaljeno oko kilometar od staze, treba nam taksi. Vlasnik Srđan je, doduše, na raspolaganju, domaćin iz snova. Taksi za dva kilometra, dolje i nazad, je 20 maraka - 80 kuna. Taksisti trljaju ruke ovih dana...

A sad ono glavno uz smještaj, dakle, ako nemate odijelo, preporučujemo second hand, četiri komada, za dijete kombinezon i hlače i za odraslog ista kombinacija oko 300 kuna. Tako otprilike možete proći i za jakete, kapu, rukavice, majicu od flisa... Usporedbe radi, u trgovinama  prosječna cijena jednog ski odijela je tri puta skuplja. Na stazi najam opreme, skija, pancerica i kacige košta 40 maraka. Dijete od prijateljice je iskusnija skijašica, uz to neustrašiva, radoznala i slobodna i ona odlazi na vrh planine skijati. Za nju je 40 maraka ski pass. Moje dijete je prvi put na snijegu i na skijama, odlazimo u dječju ski školu, tu je 'pass' malo manje od 20 maraka. Instruktori naplaćuju po 50 maraka sat. S nama u kombinaciji, po 40. Jednostavnom računicom, 110 maraka je najjeftinija varijanta. 

Što se tiče pića i hrane na stazi, kava je oko dvije marke, cijena jela počinje s otprilike 10-ak maraka za kobasice. Dio vlasnika apartmana je ljut na ugostitelje zbog dizanja cijena, žele ostati pristupačni, ali kako smo vidjeli, na Jahorini se lome u želji prema elitnijem turizmu. Ostati relativno pristupačni ili podignuti značajnije cijene, čini se da će odluka doći spontano, nekako kao i u svim turističkim mjestima.

- Vidi se da ste Dalmatinci, najdraži su nam. S vama nema problema, sve se može riješiti jer živite od turizma kao i mi. Najgori su gosti iz Srbije, ako iz sobe ne izlaze na stazu, odmah je pobuna - kaže nam jedan od vlasnika preko 300 apartmana.

Ovo je mjesto 'prošarano' različitim ljudima, turizam ne gleda vjeru ni naciju.

- Sve nam više Splićana i Dalmatinaca dolazi, nama je drago, nikada nije bilo problema - govori.

- A da dođemo s grbom Hajduka? - pitamo raspoloženo.

Čovjek se smije, nabraja nam zlatnu Ivićevu generaciju, udarnih 11.

- Znamo što je Mamić radio zadnjih godina - još nam je dodao.

S Jahorine odlazimo put Sarajeva, treći put u posljednjih nekoliko godina. Promjene se vide, ali jedna je konstanta, Sarajlije žale za svojim gradom. Osjeća se sevdah u ljudima.

Onako kako stari Splićani žale za svojim, za vremenom duše. Srđan je rođeni Sarajlija, preselio se iz grada, kaže da mu je i danas teško voziti tim ulicama. Taksist Eldin nam govori da prvi put razmišlja o odlasku.

- Cijeli rat sam bio ovdje, majku je ranilo, nije htjela otići, ostala je s nama, kako nam bude, rekla je. Sada me boli kad vidim na što nam liči - priča nam.

Eldin je jedan od 'raje', baš čovjek, pričao nam je o svojem životu, mlad, a mudar. 

- U srcu sezone ne spuštam se na Baščaršiju. Ma, ne mogu gledat šta su nam napravili - kaže, a mene podsjeća na niz Splićana istog razmišljanja, samo iz drugih razloga.

U Sarajevu nam savjetuju da ne govorimo da smo gosti.

- Oderat će vas - jedan je od niza savjeta uz onaj da novčanik i dokumente dobro pazimo.

A kako izgleda 'deranje', evo jedan od primjera. Od hotela do kolodvora taksist mi je naplatio 6 maraka u jednom smjeru. U povratku, drugi taksist kaže 20 maraka.

- Molim? Manje od šest sam platila put tamo. Ne dam - kažem, al moram priznati da mi nije bilo ugodno.

- 15 - uzvraća.

- 10 maraka zadnja ponuda - odgovaram.

Ako smo malo i potrošili na taxi, uštedjeli smo na javnom prijevozu, vlast je odlučila počastiti domaće i goste besplatnim prijevozom tri dana. Ukratko, topla preporuka je da kroz Sarajevo, ako ste u stisci s vremenom koristite Crveni taxi. Iz Sarajeva, kao i iz Jahorine, nosimo samo lijepe uspomene, valjda zato i što se na putovanje ide s onim s kim rado kročite kroz život, s kim se smijete i kad je najteže. Za kraj ostavljamo jednu crticu, ili kako nas je kolodvor ostavio u gradu na Miljacki.

- Otkazani su vam ti autobusi gospođo - kaže žena na šalteru.

- Moram nazad, radim...- zbunjena sam dok istovremeno kombiniram u glavi.

- Š'a vam fali ovde? Ko još putuje na Staru godinu? - i okrene se.

I tako mi ostadosmo...