Rijeke i jezera u Dalmaciji

U ovo vrijeme, kad se sve što se plovidbe i likvidnog elementa vezuje uz pomorstvo i more općenito, istodobno zaboravljamo da Dalmacija obiluje i brojnim slatkovodnim akvatorijima: bilo rijekama, bilo jezerima. Dapače, čak se aproksimativno može reći da je Dalmacija geomorfološki položena među dvjema rijekama: na sjeveru kroz sljeme protječe joj Zrmanja, a na jugu stopala moči u Neretvi. Gruba je to odrednica, ali približna, jer njezinu točnost remete činjenice da se dalmatinske odlike primjećuju i gore iznad delte i toka rijeke Zrmanje, podjednako kao što se naročitosti dalmatinstva šire i ispod utoka Neretve u more. Panta rhei - reklo bi se… Za razliku od nekih ostalih hrvatskih rijeka, ili onih još vodnijih što se samo provode pa odvode kroz Hrvatsku, sve dalmatinske rijeke sliv imaju u Jadranu. Mediteran razvodnjavaju rijeke čak s triju kontinenata, zaljev Jadrana bočati se s dvaju poluotočja: Apeninskog s okcidentalne strane, Balkanskog s orijentalne bande.

Voda u Dalmaciji nije samo slana, voda je u Dalmaciji i slatka. I bočata isto. Osim što je sa zapada kupa i pere more, sa sjevera i istoka Dalmaciju optočuju rijeke. Obala nije samo morska, kao ni riba. Ni rakovi ne žive samo u moru, već i u rijeci. Plovila nisu samo leuti i batane u valama, jedrenjaci i galijuni, bracere i falkuše na pučinama, nego i lađe i čamci, korabe i skele, monoksili ili ladve na rijekama, gdjegod i po jezerima. Posebno je za nas važna neretvanska trupica, tradicionalno plovilo kojim se služe i premiještaju žitelji doline Neretve. Nije ni veslu dano samo u moru da se umače. Na rijekama će mu proširiti namjenu, nadjenut će mu naziv keruder i njime će se ne samo veslati s krme, već i upravljati, kao što gondolijer stojećke i vesla i timunira svojom gondolom dok plovi venecijanskim Canalom Grande, svaku malo priginjući glavu pod mostićem, kao prezbiter pred Svetohraništem.

Ni otok u Dalmaciji nije samo usupan u slanoj morskoj stajačici, ima ih što izranjaju i iz slatkovodnih tekućica. Najpoznatija dalmatinska ada svakako jest Visovac na istoimenom jezercetu podno Miljevačkog platoa, s franjevačkim samostanom i crkvom svetog Pavla na sebi, a Gospin otok na rijeci Jadro u Solinu zaboravljamo, ili ne primjećujemo, budući da je dobro kamufliran i, prelazeći mostiće, imamo osjaćaj kao da kročimo na suprotnu riječnu obalu, ne baš na otok. Visovac je sveto mjesto na kojemu još vibrira zemlja od nemira duhova obješenih redovnika što su ih nekoć Turci mučki likvidirali (ta vješala i jesu inspirirala onoga što je otočić oslovio i nadjenuo mu ime koje otada nosi), a Gospin otok na solinskoj rječici Jadro (Solinjani joj tepaju prišvarkom - Rika), nije ništa manje obasjan aureolom svetosti: sav je dân Majci Božjoj, pa otuda i bogomolja posvećena Gospi od Otoka, makar se šire u puku ona štuje kao Mala Gospa. Onkraj murusa današnje crkve na solinskoj adi, najveći arheolog ovih naroda, kultura i jezika, don Frane Bulić, čeprkajući po zemlji iskopao je ostatke bazilike svete Marije i svetog Stjepana, te sarkofag kraljice Jelene, s kojega mu je pošlo za rukom i dešifrirati u nj uklesani natpis što će se potom pokazati najvažnijim za usustaviti genealogiju rodoslovlja hrvatskih kraljeva.

Pa, kolikogod Dalmacija bila naoko mala, kao flaster prilijepljen na zapadnoj obali Balkanskog puluotoka, svejedno krvotok njezinog vodotoka čine čak četiri velike rijeke ne računajući njihove pritoke, a mnogi je kutak Dalmacije u kojemu postoje i takozvane pišćine, onaj mlaz vode što izvire iz žive stijene, živo vrelo, na kojima okrepu potražuju i težaci i lovci, ali i beštije i lovine. Na sjeveru od Zrmanje, preko Krke i Cetine u središtu dolje do Neretve, teče oko 270 kilometara pitke vode, prepune života i pune pamćenja, plus sva ona 'acqua potabile' ovdje izostavljena što rječicama i potocima dere korita u pritocima ovih četiriju aortâ. Ili koje su same, ali male, kao Jadro što curi od Klisa preko Majdana kroz Solin do u Kaštelanski zaljev.

Četiri rijeke Dalmacije, kao četiri svete rijeke u Perziji: Eufrat i Tigris, Pison i Gihon…

Teško je reći koji je kanjon u kvadrifori gore istaknutih rijeka najljepši. A i zašto bi ga trebalo odrediti, kad je moguće diviti se svima, svakome na svoj način, svakome iz drugačijega kuta, odozdo ili s visine. Kanjoni sa svojim klisurama i gudurama, vododerinama i klancima isjekli su Dalmaciju uzduž i poprijeko, nastanjujući i nastavljajući i ovdje kontinentalni krajobraz kakav su rijeke i vjetrovi usjekli i izmodelirali duž čitavoga Balkanskog poluotoka: od crnomorskih obala do crnogorskih uvala.

I sad, prije negoli što se zaputimo makar i virtualnim periplom duž toka većih dalmatinskih rijeka, trenutačno bismo se morali ukotviti negdje uza sprud Vranskoga jezera tamo iza leđa Pakoštana, te pod Biogradom na moru i pod Benkovcem na kopnu. Ne samo što je to najveće jezero u cijeloj Hrvatskoj, nego je i najveći ornitološki rezervat u Dalmaciji. Među njegovim tršćacima naći će se i ptice močvarice i ptice vodarice, a deseci tisuća pernatih jedinki sjatit će se ovdje za, prije i poslije sezonskih seoba. Od flore valja izdvojiti šaš i kaćune, koji čine najznatniji dio botanike ove šest metara duboke slatkovodne dalmatinske stajačice. Zađemo li u faunsku nomenklaturu, izbor će biti unekoliko bogatiji i obimniji s očekivanim naglaskom na ihtiološki inventar. Jegulja i babica ustanovit će se kao jedincati dvojac autohtonih vrsta, a sad se u Vranskom jezeru mogu zateći i šaran i som, i cipal i lubin, pošto u nj prodire i tekućina Jadranskog mora. Niz je žabljih vrsta i rodova gmazova ovdje pronašao svojeg staništa, što ovaj park prirode i praktično čini idealnim mjestom za simbiozu raznorodnih kralješnjaka.

Svejedno, da bismo najpreciznije iscrtali mapu slatkovodne Dalmacije nužno je otploviti nam, ili zaplivati, važnim dalmatinskim rijekama.

Zrmanja je najmanja. Začet će se tamo gore negdje još pod slabinama Like, s vrelom u gležnju planine Poštak, i sa svojih nepunih 70 kilometara tečenja ulit će se u Novigradsko more, blizu Obrovca, od kojeg je plovna sve do utoka u more, ako se plovi omanjim plovilom. Njezin pritok Krupa prekrasna je rječica koja na se skreće oči brojnim slapovima visokim, ili dubokim, i do desetak metara, a strujanje njezine tekućine nagnalo je brojne mlinare da na njezinim okrajcima i u plićacima podignu mlinove i vodenice, hvatajući valove i brzace u drvene turbine, te uprežući ih u obrtanje kamenih žrna što pod sobom, ili među sobom, s njima melju sjemenke pšenice i kukuruza, raži, zobi ili orza u brašno i pulentu…

Krka je također rijeka što u svojem trajanju ima poneki jaz gdjeno sagradit će se mlinica: kruha i pogače čeljade je uvijek iskalo. Od Zrmanjinih sedamdesetak tisuća metara Krka je duža za svega tri-četiri kilometra. No, čak trećinu duljine njezinog toka obilježava bočatost, što ju dodatno čini posebnom među svim rijekama u blizini i u daljini. Rodna postelja vrutka joj je kod Knina, a baca se na glavu u Jadran estuarijem kod Skradina. Od nekoliko satelitskih pritoka što se meandrima i vlastitim tokovima odvajaju od nje možda je najpoznatija Čikola, dok Butišnica, Krčić ili Guduča u tišini, i anonimno, režu dalmatinski krajolik tražeći mjesto na kojem će se uliti u nešto veće od sebe. Osim svega, Krka u svojoj vodi drži i nudi uvjete života čak dvjema endemičnim vrstama slatkovodnih riba, koje nisu pokazale zanimanja da se presade ili presele u neku od inih voda što protiču duž Zagore na plećima i leđima Dalmacije. Jedna je vrsta turski klen, nalikom blizak riječnoj pastrvi ili morskom lubinu, druga je dalmatinska gaovica, i podsjeća na blijedu trlju iliti barbuna. Ukupno je sedam slapišta što priroda ih je stvorila na ovoj rijeci, čiji je okoliš neslučajno proglašen nacionalnim parkom. Dio njezine vode pronalazi puta kroz kraške filtere da bi napunio spomenuto jezero Visovac, a obilanca tekućine dostatna je da se opskrbi i Prokljansko jezero, koje jezero također ima svoj otočić: ime mu je Stipanac. Naravno, po crkvici tituliranoj na čast svetog Stjepana. Skradinski buk najpoznatiji je, možda i najljepši, vodopad u Dalmaciji; no, s malo pretjerivanja omaknut će mi se napisati da je i najljepši u Hrvatskoj, i na Balkanu. Kajakaši s Plitvica svakako će imati prava na ovo štogod kazati, možda kritički… Nemojmo zaboraviti ni Roški slap, sa svojim 'sedrenim barijerama', što jače su i travnatije gore na Plitvicama.

Modro jezero, po mnogima, najljepše je krško jezero u Lijepoj našoj općenito, ali i najinteresantnije, budući da za dugih sušnih razdoblja kad upekne sunce za srpanjsko-kolovoške kanikule presuši ko Sahara, pa stanovnici Imotske krajine u suhom talogu dna njegovog i praha i pijeska - igraju nogomet. Crveno jezero u susjedstvu Modrog, također ustvari je krška jama ispunjena vodom i, sudeći prema dubini od 287 metara, najdublje je jezero u Europi. Oba ova atraktivna jezera u blizini Imotskoga nastala su, prema legendi dakako, od Gavanovih dvora, koja su se urušila u zemlju i otvorila jame. Naknadno natočene vodom.

Iako se to ne bi tako reklo, Cetina je možda najznačajnija od svih dalmatinskih rijeka. Svaka od njih svoju vodu ima, floru i faunu, ali ni jedna nije ovakva premosnica, bajpas, žica ili konac što neraskidivom niti veže i gradove i otoke. Da, baš Cetina neraščvorljivim uzlom sputava i Sinj i Trilj i Omiš: lijepi dubinu Vlaške u kojoj izvire, gdje joj je vrutak, tamo gore ponad Vrlike u rebrima Dinare, dolje s Omišom u koji uvire. Stotinu i pet kilometara dug je taj njezin slatkovodni plov prije negoli se razvodni u bočatosti s Jadranom podno litica Mosora, kojemu koritom i kanjonom leđa cijepa popola. Peručko jezero najveće je akumulacijsko jezero na ovim prostorima, umjetno uvjetovano. Bez vode Cetine ono ne bi postojalo. Sinjsko polje ne bi bilo znano da ga ne navodnjava rijeka što kroza nj se cijedi i curi: za Cetinsku krajinu nikad nitko čuo ne bi, da ne bî rječine ove što pokretni je bunar i nepresušna gustijerna za zaliti i napiti nasade i usjeve, koje zemlji ih dadne svakom lijenošću zaobiđen seljak i ratar, težak i zemljar. Trilj i subraća mu gradići i sela, naselja i zaseoci istaknut će se gastronomijom što u pijatu nudi pripravljene žabe na ovaj ili onaj način, ili će parićati šarana ili pastrvu po nekoj od tradicionalnih receptura, a sretniji među posjetiteljima okusit će i nekovrsnu buzaru od riječnih rakova nalik škampima, aromatiziranu s lišćem svježe metvice. Nad Krkom nadvija se utvrda Rog, a ponad kanjona Cetine kočoperi se fortifikacija Nutjak. Rijeka Jadro ima Gašpine mlinice, Cetina obrće vodenicu Radmanovih mlinica. 

Nikakve veze, pak, one nemaju s mlinom na Pantani nadomak Trogira. Močvara i bočata voda njezina, važnije su za ornitofaunu, za divne ptice, negoli za ihtiofaunu, za divlje ribe. Pa isto, podno brdašca Krbana izvire ponornica Rika što se lije niže u blato čineći starinski ribnjak pogodan kao mrijestilište i za jegulje i za ciple, te obrćući žrvanj u kamenoj tvrdici za doći do brašna, za domoći se pure… To nisu propustili ni u Žrnovnici, mjestašcu u sjeveroistočnoj splitskoj periferiji, pod Mosorom i njegovim Perunom, gdje protiče rječica što je mjestašcu i dala ime. I na njoj je drevna mlinica, Antoničin (Benzona) mlin. I u njoj su pastrve i jegulje. Dvjesto metara fali joj da bi imala pet kilometara.

Neretva nije samo znak. Nije samo rijeka što je stvorila most, možda najpoznatiji na ovim prostorima. Neretva nije samo ni grobište, u kojem su se rastočila isprva tjelesa ratnika a potom kadaveri mrtvaca poginulih s obiju strana u znanoj bitki, a onda se potom raspale i njihove kosti. Neretva je najveća voda u ovom dijelu Balkanika, najduža i najšira rijeka što kao arterija istječe još tamo iz njedara Zelengore u Bosni i Hercegovini, a gasi se poput vene u Jadranu oblizujući Metković i Opuzen utačući se u uviru kod Ploča. Od svojih 225 kilometara dužine, usve nepunih deset posto cijedi se i teče tlom Dalmacije.

Manifestacija 'Maraton lađa' kolovoška je atrakcija u kojoj se ovdašnji takmaci - druge subote u osmom mjesecu - nadmeću u disciplinama plovidbe svojih pređa, a sve se najposlije začini gastronomskom eskapadom u kojoj dominira lokalna spiza s naglaskom na brujetadi od jegulja, žaba i cipala. Ništa manje od toga koliko je veličanstvena sama utrka tih plovila nije ni atrakcija plutala samih, koje Neretljani nazivaju lokalnim leksemom trupica i njezinim sinonimom trupa. Gotovo je zaboravljen izraz čopula, odnosno maskulinum čopul, što su kao lokalizam za ovaj kajakasti ploveći objekt ovdje namrli Mlečani. 

Ine dalmatinske rijeke nemaju svoje autohtone veslače. Gusare imahu i Omišani, ali ne na Cetini, već na moru; dočim, gusari s Neretve nisu bili pirati samo u slanoj vodi…

Ergo, Neretljak, kao i njegova družica Neretljanka, rabili su svoju lađicu jer su morali: bijahu osuđeni na to. Od načina kako se njome kretati, kako u njoj ploviti, kako dospjeti od privezišta do svojih nasada ka kojima ne može se stići pješke, traktorom ili ičim na kotačima, žitelji delte Neretve stvorili su čitavu kulturu plovljenja i plutanja. Razlikuju se po svojim načinima provedbe plovidbe. Najčešće se trupica kreće veslanjem, koje u ovom idiomu čuva riječ u obliku glagolske imenice: parićanje. Pritom je veslač uglavnom leđima okrenut provi, navlaš onda kad je plovilo naprćeno teretom, dok se praznom trupicom može upravljati i s krme, očima uperenim preko pramca u pravcu plova otiskujući se od vode kratkim veslom, takozvanim parićem. U historiografiji i fijuminologiji neretvanskih običaja ostat će upamćen kao, moguće je, najteatralniji način pokretanja drvenih lađa onaj, pri kojem čeljad stupa po obali noseći na ramenu suprotnom od rijeke poteg iliti konop naziva lancana, što je privezan za jambor ilitiga jarbol, te tako u grupi, ili nekovrsnom konjskom zapregom, vuče trupicu uzduž rijeke brzinom čovjekova hoda ili konjskoga kasa. Konop je nadjenuo i ime radnji: lancanje.

Ponad samog ušća Neretve, s desne strane, mirno i tiho krajobraz se toća u Baćinskim jezerima, kao svetih sakramenata njih ukupno sedam. Sva su kriptodepresijska, ispod su razine mora. Šest ih je međusobno spojeno, a tek jedno, Vranjak, najmanje je i odvojeno je od sviju, pa svoju vodu ne prelijeva iz sebe u neko drugo, iz trećeg u četvrto, petog u šesto… Najveće je jezero Voćuša, a sa svojih 34 metra dubine Trniševo je najdublje među svima. Ljudska nelijenost povezala ih je i s morem, kamo se otoče viškovi vode iz kiše ili što se filtrira podzemnim tokovima iz Vrgoračkog i Staševačkog polja. I tu je čovjekova nelijenost dala ruku, pa je prokopima olakšala prolaz suvišku vode da od rodnog polja ne učini močvaru i žabokrečinu. Baćinska jezera blizu su Ploča, a nedaleko od Opuzena nalazi se jezero Kuti. 

Smočio sam se već bio u ovom napisu u rijeci Jadro; onoj vodi dakle, što s Klisa sunovraćuje se u Solin i tamo dolje okupa se skupa s imenjakom svojim, Jadranom, u Kaštelanskom zaljevu. I neka ovaj isti napis i oteče zajedno s njom, s njezinih tek nešto pinkicu više od četiri kilometra trajanja. Pa isto, nerijetko će se čuti kako joj se sav puk klanja nadimkom 'hrvatski Jordan' - poradi svih onih povijesnih natuknica u pasusima historiografskih libara – premda je najdivnije čuti od njezinih Solinjana, ljudi što pokraj nje spavaju, uza nju se bude i s njome žive, kako joj se obraćaju i o njoj zbore imenom – Rika. Najtočnije, i najintimnije. A vole je svi, jerbo daje piti i Solinu i Kaštelima, i Splitu i Trogiru. Mala i kratka, a toliko vode…! Ima ona i jezerce; ima ono i ime: Bućanuša. Po prezimenu Bućan, znanom iz ovdašnjih krštenih i matičnih knjiga. Doista, tako mala i kratka, a sve u Jadro stane…! Pa i dvije vrste pastrmke, ne jedna. Prva je autohtona solinka, mekousna i tamna, a druga je kalifornijska i dovezao ju je jedan svećenik. Stoga ju Solinjani i zovu - 'popuša'. 

Lijepo je biti rijeka u Dalmaciji, pa da te svi vole.

Lijepo je biti rijeka: proteći, a ostati…