ROĐENJE USRED POTRESA 'Plakala je rodilja, plakala sam i ja od sreće i ponosa'

Marinela Burek, primalja iz Merkura ispričala je snažnu, na kraju i predivnu  priču o porodu u vrijeme jednog od najsnažnijih potresa u Zagrebu.

Svoje je iskustvo podijelila na stranici Hrvatska komora primalja.

Priču počinje danom i trenucima uoči potresa, nedjelja 22.03.2020 u 6 i 10 sati.

- Prvo 24-satno dežurstvo polako se primiče kraju… Vidno umorne, provjeravamo jesmo li učinile sve što treba da bi korektno predale smjenu kolegicama koje dolaze - opisuje.

Instrumenti su, tako, oprani i spremni za sterilizaciju, ormarići popunjeni potrošnim materijalom, površine prebrisane, jutarnji CTG od snimljen i temperatura izmjerena. 

Jedna rodilja u aktivnom porodu dobro napreduje, ali ne nadaju se, navodi, porodu u smjeni s obzirom da imaju još pola sata do odlaska. 

Odlučuje još jednom obići jednu babinjaču, gospođu kojoj je pomogla na porođaju večer prije, provjeriti kako se osjeća je li se odmorila i razmijeniti par riječi prije odlaska.

- Nakon deset minuta ugodnog razgovora pozdravljamo se te joj poželim sreću u nadi da nam se ponovno vrati, otvaram vrata sobe i tada kreće, 6 i 24 sati prvo gromoglasni udar, zatim ljuljanje bolničkih zidova i hodnika… Kao da stojim na ogromnom žele bombonu, a ne na zdanju od betona i željeza… Otpadanje dijelova žbuke i vriskovi rodilja iz okolnih soba…

Niti sama nisam bila potpuno svjesna što se u tih desetak sekundi dogodilo, dlanovi mi se orosili, javila vrtoglavica, ali sama sebe sam uvjeravala moraš ostati mirna - prisjetila se. 

Kratko vrijeme nakon prvog potresa svi su bili na hodnicima prestrašenih lica, kako kaže, pokušavali smiriti trudnice i rodilje koje su u rukama zaštitnički grlile svoju tek rođenu djecu.

Otišla je Marinela do rađaonice gdje je kolegica smirivala uplakanu i prestrašenu rodilju koja je očekivala rođenje svog prvog djeteta. Tada je došla naredba za evakuaciju, nastavlja, sve koje su bile u smjeni rasporedile su se i odradile svaka svoj dio posla.

-  Dok su jedne usmjeravale žene k izlazu i dijelile im deke da se utople, nas tri ostale smo u rađaonici prikupljajući najnužnije instrumente, lijekove, potrošni materijale te dekice i pelene za novorođenčad, s obzirom da nam je javljeno da su na parkiralištu dvije trudnice s trudovima koje iz sigurnosnih razloga ne mogu ući u rodilište - predočila je.

 Na svu sreću s njima su bile kolegice primalje koje su došle to jutro u smjenu. Bile su, dočarava, mirne jer su znale da su u tom nesigurnom vremenu u sigurnim rukama njihovih iskusnih kolegica.

-  U jednom trenu ugledala sam širom otvorene oči jedne rodilje, te suzne oči pune straha i ispruženu ruku koja traži utjehu i sigurnost. Samo je tiho izustila između dva truda 'Ne ostavljajte me samu'. Toga trena strah koji je bio prisutan u meni prerastao je u odlučnost da što god da se dogodi, gdje god da se porod odvija ja rodilju ne ostavljam…

Ona me treba. Treba moju snagu, smirenost i znanje. Nakon nekoliko prodisanih jakih trudova, ponovno pod nogama strašno podrhtavanje, stakla na prozorima se tresu, a 'moja' rodilja i ja gledamo jedna drugu i bez riječi znamo što mislimo - opisuje neizvjesne trenutke.

Odluka da ostane uz nju unatoč svemu do kraja sada je jača nego ikada.

 Zatvorene u rađaonskom boksu, rodilja koncentrirana na svoju bol i trudove, a Marinela na nju i napredovanje poroda. U pozadini glasna zvonjava telefona i trčanje s jednog kraja hodnika na drugi. Dolaze nove šokantne vijesti o razornoj moći potresa. 

- Trud, po trud i mali dječak bio nam je sve bliže. Tamni čuperak sramežljivo se ukazivao svakim slijedećim trudom, a tiskanje rodilje ukazivalo je da će porod brzo. Sav strah i briga za svoje bližnje, rodbinu i kolegice ovoga trena pali su u drugi plan. U iduća dva truda dječak je ugledao svijetlo dana. Kao da se sve smirilo, adrenalin popustio i dao da potisnute emocije isplivaju. Plakala je rodilja, ali tada sam plakala i ja, od ponosa i sreće jer smo živi i ne ozlijeđeni u ovoj nepogodi  u kojoj smo sretno dočekali rođenje novog života. U tom trenu na vratima smo ugledale svoje drage kolegice koje su skrivale strah i zabrinutost u još uvijek suznim očima nakon puno zagrljaja i emocija zaželjele smo jedna drugoj samo zdravlje i nadu u bolje sutra - završila je primalja možda jednu od najljepših priča razornog potresa.