RODILJA O UŽASNOM ISKUSTVU U SPLITSKOM RODILIŠTU: 'Ovisiš o tim ženama koje su nehumane'
'Držite se žene, ako ništa lakše se psihički pripremit kad znate, a nemate drugog izbora osim Splita', poručila je
- Posjeta nema, iz sobe ne smiješ izaći, manji si od makova zrna, ovisiš o tim ženama koje su nehumane - govori majka iz splitskog rodilišta
U totalnom sam šoku još uvijek od svih događanja za vrijeme poroda i boravka u rodilištu, napisala je žena koja je početkom rujna po prvi put postala majka u Facebook grupi Trudnice i mame 2020. Objavom je željela upozoriti ostale žene na loše iskustvo u splitskom rodilištu, prenosi Večernji list.
- Trudovi su mi počeli 1.9 u 1 sat iza ponoći (svako 10 min). Muž me doveo u bolnicu jer mi je ipak prva trudnoća i nisam znala što me čeka pa smo došli odmah. Primljena sam u predrađaonicu, otvorena samo 1 prst. Na Ctg-u sam bila od 2 do 6 ujutro sama u sobi, nitko me nije ni povirio do 6. U 6 su mi rekli da hodam sat i pol. Nakon toga klistir i u box, probili mi vodenjak, stavili na drip. Bolovi užasni, nisu mi dali da ustanem iako sam se sporo otvarala. Maska obavezna. U jednom trenu sam je skinula da bi stara sestra došla i rekla mi 'budete li skidali masku ostaviti ću vas samu neću vas ni povirit'. Ja na to 'gospođo ne mogu disat'. Ona se navila ako ja ne vjerujem u Coronu da ona je, da ima doma obitelj itd... Pola sam čula pola ne, samo sam rekla molim vas ne mogu o tome, meni je samo da rodim. Ostalo se ne sjećam bas jer sam se zbog boli i nedostatka zraka između svakog truda onesvijestila. Tražila sam epiduralnu, nisu mi je dali s objašnjenjem da djetetu nisu otkucaji u redu. Ja u još većoj panici pitam i tražim odgovara.... Ništa! Hitan carski za jedno sat i pol jer su mu drastično počeli otkucaji opadati. Intenzivna prespavana - požalila se novopečena majka, inače mag. socijalnog rada.
Prvog dana se, kaže, ne sjeća dobro jer je bila pod šokom i dalje.
- Onda nastupaju problemi s grudima. Mlijeko nadošlo, tražim da mi netko pokaže kako se izdojiti jer su mi grudi bile ko kamen i beba od 2,3 dana ne može sisati. Nitko ništa - pedijatrica koja mumlja sebi u bradu, sestre koje u 3 ujutro lupaju kao da je podne. Mali mi je dobio žuticu, spominju neke brojke, ja pitam, odgovara nema. Mali izgubio 200 grama, pedijatrica kaže obavezna dohrana. Sljedeći dan opet molim jer mi grudi pucaju i bole me gore nego rez od carskog, također tražim nadohranu jer je tako doktorica rekla da bi mi sestra koji sam molila da mi pomogne rekla ovako: 'Bogu plakat koliko imaš mlijeka a tražiš nadohranu'. Niti sam dobila nadohranu niti pomoć oko grudi. Stavljam dijete da doji, ono plače, gladno jer je sestra odlučila da meni nadohrana ne treba... Sljedeći dan mali nije dobio ni grama, susrećem se sa izjavom da nešto nije i redu ako ne dobiva na težini - nastavlja priču rodilja dodajući da je njezina cimerica doživjela 'isti teror'.
- Plače žena plačem ja i djeca nam. Grlimo se kao da se znamo 100 godina jer smo jedna drugoj jedina utjeha tu. Posjeta nema, iz sobe ne smiješ izaći, manji si od makova zrna, ovisiš o tim ženama koje su nehumane. Sto puta samo komentirale da nam je netko pričao da bi rekle da ima i do žene kako se razgovara s njima. A nas dvije nismo pristojnije i uljudnije mogle biti, i unatoč svemu, jer ponavljam ovisiš o njima, poniziš se i pogneš glavu iako bi grizla. Vrhunac svega uz 100 situacija svaki dan je bio kad mi je sestra došla u ponoć dati antibiotik. Malac je gladan, čekam nadohranu, dolazi mlijeko i antibiotik. Ja molim mogu li pričekati da nahranim maloga pa onda antibiotik. Ne može, naravno. Stavlja meni kroz braunilu, miče krevetac onaj plastični od mene a dijete se dere doslovno. U to ona od mene odlazi do njega i uzima poplun koji mu baca preko krevetića i pokriva ga cijelog i govori: 'Ajde dosadan si i meni!!!! Ja se nekako dižem i dolazim do kreveta i skidam ono i govorim njoj nemojte ga... a najradije bi je udarila... ali ne mogu jer što ću tu noć. Što mogu, mali ima žuticu, ne znam kakav je nalaz do ujutro, što ako zovem policiju, muža, izađem na svoju odgovornost... Što ako se malom nešto dogodi radi moje reakcije... Sto misli u sekundi, nego opet se ponizi spusti glavu plači i moli Boga da što prije prođe vrijeme i da idem doma - govori ova majka ističući da je nužno imati neku vezu da bi se prema tebi ponašali kao prema čovjeku.
I ona se sama javila sestri koju zna i ispričala joj je sve na što joj je sestra odgovorila: 'Znam sve, ravnatelj se ne može obraniti od primjedbi, nažalost'.
- Zamislite taj strah kod žena koje se godinama bore da bi ostale trudne, iznijele trudnoću do kraja... Zamislite se u tome i da vam netko pokriva dijete poplunom i dere se na vas kao da ste osuđenik, a ne žena ranjiva o kojoj ovisi i to malo biće koje je upravo donijela na svijet. Držite se žene, ako ništa lakše se psihički pripremit kad znate, a nemate drugog izbora osim Splita. I držim fige da budućim mamama ne bude ni slično. Ali ovo je moje - poručila je.
