ŠAKA SUZA, VRIĆA SMIJA 'Najveći zabavljač u satniji, ali i jedan od najvećih ratnika'

Ante Kerum - Kero bio pripadnik stare garde, najveći zabavljač u satniji, ali i jedan od najvećih ratnika. Tim je riječima Ante Čokolić u knjizi '23_Ni ovo nije bija moj dan' opisao svog suborca iz 3. bojne 4. gardijske brigade.

U kafiću Agava na splitskim Brdima smo sjeli s Kerumom, ali teško je bilo iz njega izvući išta od njegovog ratnog puta, o opasnostima kojima je bio izložen, hrabrosti, situacijama o kojima bi se danima moglo pričati, pisati, snimati filmove.

U Domovinskom ratu je bio od samog početka i ostao do samog kraja, sudjelovao je u svim ključnim akcijama, ali koliko je škrt na riječima, možda najbolje opisuje odgovor na pitanje o akciji Maslenica, često nazivanoj 'bitki svih bitaka' Domovinskog rata.

- Krenilo se ujutro, kao što se inače kreće u akcije, došlo do Kašića i tu se stalo.

To je bilo sve od Keruma. Ni akciju Zima '94 nam nije detaljnije opisao.

- Uf, nakon što spavate na snijegu, ujutro vam bubrezi budu kao kamen - opisao nam je.

Oluja?

- Mi smo se spremali kao da idemo misec dana u rat, računali smo na dugu borbu. A osjećaj kada smo ušli u Knin je bio odličan, od sriće sam kroz grad vozio biciklu. Ispred tadašnje 'kasarne Slavko Rodić' smo pivali 'Zbog Anice i bokala vina, zapalit ću Krajinu do Knina'. Spavali smo 5. kolovoza u toj vojarni u njihovih krevetima - sjetio se Kerum. 

No, onda smo prešli na zafrkantske momente iz ratnih godina. Jednom je tako rasplakao gotovo cijeli autobus na liniji Trogir – Crvena Luka, gdje im je bila obuka.

- Govorija sam da sam bio sedam puta ranjen, pišao krv. Pričao sam im da nisam želija invalidnost i mirovinu. Kazao sam da sam se jedanput našao u četničkom okruženju, šikljala mi je krv, ali sam se sakrio u gustu smreku gdje me spasila jedna odbačena boca vode... Kada sam izlazio iz busa, kazao sam im: 'Žene moje, sva šta sam rekao, sve sam vas lagao!'

Još i danas se prepričava njegova reakcija nakon jednog neprijateljskog granatiranja u Bosni i Hercegovini. Mirka Plazibata i Enesa Mehinovića je ranila minobacačka granata od 120 mm.

- Kada čuješ da krila zveckaju, znači da granata pada blizu, a kad fijuče - ide daleko. Ja sam zavikao 'Lezi', ali me nisu čuli. Plazibat je bio ranjen u nogu, a Mehinović je dobro dobio u bubreg. Kako je Plazo legao na prsi, pita me: 'Kerume, šta mi je?', a ja mu odgovorim: 'A, moj Pićoda, Mehi nije ništa, a tebi je noga doli deset metara dalje'. Kažem još: 'Drago, dodaj mi je'. On se oznojio, ne smije se okrenit... Kad se ipak okrenuo i vidio da je samo lakše ranjen u debelo meso, rekao mi je: 'Kerume, za mene je rat gotov, a ti ćeš poginit!', uvik smo se nas dva zezali... Pala je granata blizu, mene je isto zasula zemlja, ali srećom da se nije radilo o dalmatinskom terenu, gdje bi nas u toj situaciji kamenje sve pobilo.

Sljedeća baza se također zbila u Grahovu, gdje je dužio strijelu. Nakon jednog raketiranja od strane neprijateljskog zrakoplovstva, zapovjednik Ivan Mršić mu je rekao: 'Kerume, motiku na rame!', a 'motika' je bila njegova strijela.

- Vidim avion, hvatam ga u zahvat, ispaljujem raketu, ona ide direktno na njega, već čujem rafale i uzvike 'Bravo, Kerume'... Ali pilot izbaci mamce i raketa skrene put njih, izvukao se. Kaže mi zapovjednik: 'Kerume, dobio bi najveću nagradu da si ga skinija'. Odgovorio sam mu: 'Ma je, ti bi reka da je bio pun srpske djece koja idu na ekskurziju!'

Nije to bio jedina smiješna komunikacija s nadređenima. Na jednom postrojavanju, zapovjednik mu je rekao: 'Kerume, di ti je kapa?', a on mu odgovorio: 'Vidiš da nemam kape, a ne vidiš da nemam stana'.

Skoro je poginuo u Baždarićima na zadarskom bojištu, granata od 120 mm pala je na prag kuće, baš između njega i Mile Lucića.

- Nije opalila, valjda joj je bio neispravan upaljač. Samo smo se prekrižili iznad nje 'U ime oca i sina...' i otišli u podrum jer su nastavile padati. Pitaš jesmo li se fotografirali kraj nje? Ma koje slikavanje, pobjegli smo da ne pukne slučajno, ko joj viruje...

Sjetio se i zafrkancije s jednom gardistkinjom. Pitao ju je što zadužuje od oružja.

- Rekla mi je da je ona 'osa', a ja sam joj rekao da imam punjenje za 'osu'.

Jedanput ga je policajac zaustavio na šibenskom mostu, pitao ga je pristojno vozačku dozvolu, na što mu je on rekao da je nema.

- 'Pa kako nemaš?', zbunio se policajac. 'Ja sam samouki vozač. Sam sam naučija, nemam dokument', odgovorio sam. 

Nastavila se rasprava. 'Ante Kerume, odakle si?', pitao je policajac, na što je dobio logičan odgovor: 'Pa iz Keruma, odakle ću bit?' Kako je to bilo tijekom rata, a naš sugovornik u maskirnoj odori, nije bilo posljedica, mogao je upravljati vozilom kao samouki vozač.

Najtužniji dan u ratu mu je bio trenutak kada je život izgubio njegov najbolji prijatelj iz tog razdoblja Marko Basić.

- Poginuo je u akciji Zima '94, kod Livna. Teško mi je palo. Nisam to izravno vidio pa neću pričati, čuli smo preko Motorole kako njih 5-6 gine, a još toliko ih je bilo ranjeno. Kad prijatelji ginu, suze same idu... - nestalo je osmijeha na Kerumovom licu prvi put tijekom pića u kafiću.

Nakon što je završio Domovinski rat, ostao je još u Hrvatskoj vojsci dok praktički zbog političkih spletki nije postao višak, kao i mnogi njegovi suborci. Prva mirovina mu je bila 2800 kuna, a sa ženom i dvoje sinova je živio u podstanarskom stanu.

- Išao sam u rat s osmijehom na licu, a vratio sam se sa suzom u oku - kaže nam danas. 

Jedan od sinova mu je bolestan, često su po bolnicama i nema kao branitelj neke pogodnosti ('Čekamo u redu kao i svi drugi, iako nam je drugačije rečeno'), a u tom dijelu priče kaže da je supruga veći borac od njega.

Kao 28-godišnjak nije želio propustiti sudjelovati u stvaranju države, a kaže da bi ponovno bio dragovoljac ako, ne daj Bože, bude potrebe. 

- Da opet triba za Hrvatsku, opet bi iša. Bez obzira šta se ne slažem sa svime, ne bi me nitko zadrža - kaže nam.

Pitali smo ga bi li sina otpratio u rat.

- Vidiš, ja bi iša, a njemu ne bi dao - zaključio je razgovor Kerum, kojemu se ionako nije pričalo o ratu, samo o bazama iz tog razdoblja. 

Tko god je bio u ratu zna koliko je bilo važno imati u rovu ljude s ovakvim duhom...

***

Programski sadržaj je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija