Saznajte povijest fascinantnih omiških tvrđava

Fotogalerija (17)

Omiš je jedan od najsačuvanijih hrvatskih srednjovjekovnih gradova. Nastao je na samom ušću Cetine i kraju njenog kanjona, na prostoru izvanredne ljepote. Vrlo sigurna i duboka luka te mogućnost plovidbe donjim tokom Cetine davala je utočište gusarima (čiji korijeni sežu znatno dalje u prošlost) pa je Omiš po njima i poznat u srednjovjekovnim kronikama i plovidbenim priručnicima. Gusarstvo Malduka ili Osora Kačića izazvalo je okolne vladare, pa i samog papu, kojima je sigurna plovidba Jadranom bila od izuzetne važnosti. Stoga je i pokrenuto nekoliko vojnih akcija protiv Omišana. Gradom tada vlada moćna kneževska obitelj Kačića koju će krajem 13. stoljeća zamijeniti Šubići-Bribirski. Nad Omišem će se nakon toga izmjenjivati razni gospodari, između kojih i bosanski velikaš i herceg Stipan Vukčić-Kosača, kojemu će Venecija 1444. godine oduzeti grad i vladati njime do 1797. godine. Tijekom mletačke vladavine grad dobiva današnji izgled i dijeli se na dva dijela odvojena glavnom ulicom koja vodi od istočnih do zapadnih vrata. Sjeverno od nje je nepravilna mreža uličica i stepenica na padinama planine dok se prema jugu formiraju pravokutni blokovi kuća s ortogonalnom renesansnom mrežom ulica. Grad dobiva providurovu ili kneževu palaču, ložu, pisarnicu, fontik (skladište žita) te 'Arsan' odnosno arsenal (spremište za brodove, opremu...).

Omiš je tipičan srednjovjekovni gradić s dobro utvrđenim kaštelom i podgrađem - gradom u podnožju kaštela. Grad se razvija oko župne crkve sv. Mihovila, između litica Omiške Dinare, Cetine, mora i Fošala (danas glavne šetnice i ceste kroz grad, a nekada kanala ispunjenog vodom). Omiš je imao svoje bedeme vjerojatno još u 12. stoljeću. Tijekom mletačke opsade grada 1444. godine, veći dio tih bedema je uništen ali je mogao služiti do kraja 15. stoljeća. Bedemi su zatvarali grad sa zapadne strane (uz obalu Cetine), južne (uz već spomenuti Fošal) te istočne (prema luci, koju je branio jedan poseban zid i kula). Samostalna kula nalazila se i na današnjoj Punti (gdje su se smjestili gradski vrtovi), a zajedno s još jednom na suprotnoj riječnoj obali branila je ulaz u ušće Cetine. Između dvije kule rastezao se lanac koji je sprječavao ulaz u rijeku. Tijekom 16. stoljeća mletačka uprava poduzima brojne popravke starih i gradnju novih bedema i kula o čemu nam svjedoči i natpis providura Lorenza Minija iz 1541. godine uzidan u blizini današnjeg Poljičkog trga uz samu desnu obalu Cetine. U produžetku srednjovjekovne kule Turjun na Fošalu godine 1659. započeta je gradnja velikog peterostranog bastiona koji je dugo vremena stajao nedovršen. Najveći dio omiških bedema stradao je u drugoj polovici 19. stoljeća kada se gradi nova cesta iz Splita. Fošal se tada zatrpava, a grad otvara prema jugu. Danas je u dvorištima pojedinih kuća sačuvan manji dio gradskih bedema s vidljivim zazidanim kruništem. Njihov južni pravac nazire se u popločanju sjeverno od Fošala (ispod prvog reda kuća), a na isti je način je prikazan i veliki bastion prema Punti. 

Mirabela

Gradska utvrda (Peovica, Mirabela) podignuta je na šest međusobno povezanih razina, na strmim hridinama koje se od Omiške Dinare odvajaju prema Cetini. Cijelim sklopom dominira visoka romanička kula (Peovica) iz 13. stoljeća. Kula je trapezoidnog tlocrta s izrazito debelim zidovima. U prizemlju se nalaze mala zazidana vrata odnosno tajni izlaz kroz koji se moglo gotovo neprimjetno napustiti utvrdu. Drugi kat je presvođen, a iz njega se pristupa terasi na samom vrhu. Kula je restaurirana nakon što ju je krajem 80-ih godina djelomično porušio udar groma. Od tvrđavskih sadržaja danas je vrlo malo sačuvano. Tijekom povijesti kaštel je doživio brojne popravke i pregradnje. Tako su na trećoj razini sačuvani ostaci bedema i kule sa zazidanim gibelinskim kruništem. U utvrdi je postojalo nekoliko zgrada, između ostalog i stan hercega Stipana Vukčića Kosače, jednog u nizu omiških srednjovjekovnih gospodara. Iako se gradnja kaštela datira u sam kraj 12. i u 13. stoljeće, nalaz novčića bizantskog cara Bazilija I. (867-886) svjedoči o postojanju ranije utvrde na ovom izuzetnom položaju.

Visuć kod Omiša

Omiška utvrda Visuć uzdiže se na osamljenoj i strmoj stijeni visoko iznad kanjona Cetine i današnjih Radmanovih mlinica. Ova je tvrđava jedna od najvažnijih ali i najimpresivnijih fortifikacija u neposrednom zaleđu srednjodalmatinske obale.

Prvi put se spominje 1324. godine kada je u vlasti bosanskog bana Stipana Kotromanića. U prvoj polovici 15. stoljeća Visuć je u vlasti bosanskog kralja pa hercega Stipana Kosače koji na donjem toku i ušću Cetine žele otvoriti još jedno središte trgovine za bosansko kraljevstvo. Tijekom 15. i 16. stoljeća često se popravlja, obnavlja i naoružava o čemu su nam sačuvani brojni i zanimljivi izvještaji. Među majstorima koji rade na utvrdi ističu se domaći ljudi kao npr. Antun Rudičić i Pavao Zakočević (1488. godine). Krajem 17. stoljeća Visuć je u vrlo lošem stanju te je ubrzo i napušten. Sudeći po površinskim nalazima keramike tvrđava se vjerojatno razvila na mjestu kasnoantičke a možda i predantičke utvrde. Od srednjovjekovne tvrđave je ostalo vrlo malo. Tragovi ulaza naznačeni su u litici na sjeveroistočnoj strani dok sjeverni bedem s kulama gotovo i nije vidljiv. Ostaci glavne kule su sačuvani na vrhu litice. To je bila visoka kvadratna kula sa zakošenim donjim dijelom. Osim savršenog pogleda, razlog njenog nastanka treba tražiti u činjenici da je Cetina plovna upravo do Podvisuća pa se tu vrlo rano razvilo trgovište i carinska postaja koje se u 15. stoljeću naziva Gabela (tal. – carina, trošarina, carinarnica). Stanovnici obale i otoka donosili bi ponajviše sol ili luksuzne proizvode (tkanine, posuđe) dok su ljudi iz zaleđa do Podvisuća stizali sa svojim proizvodima ponajviše onima vezanim za stoku (meso, koža, vuna, sir, mlijeko). Ipak se najviše trgovalo solju, tom najdragocjenijom tvari za stočare iz unutrašnjosti. Uspomena na to vrijeme je danas sačuvana u obližnjim toponimima 'Trgovište' i  'Slanica' gdje se nalaze ostaci kule i skladišta soli (danas dio restorana). Uz rijeku su postojale i brojne mlinice od kojih se danas ističu Radmanove sagrađene na mjestu ranijih tijekom 18. i 19. stoljeća. Na Šarinom otoku, nasuprot Slanici, nalazi se također utvrđena stambena građevina koju možemo datirati u 17./18. stoljeće. Kuća je vjerojatno pripadala omiškoj plemićkoj obitelji Benković. Nizvodno od Visuća prema Omišu sačuvano je još nekoliko utvrđenih položaja od kojih bi valjalo  istaknuti pećinu u liticama iznad lijeve obale Cetine koja je utvrđena vjerojatno još tijekom kasne antike.

(Do tvrđave se dolazi lokalnom cestom Omiš-Podašpilje-Svinišće koja započinje nešto prije Radmanovih mlinica. Nakon 2-3 km, na oštrom zavoju, početak je uske markirane staze kojom se oko 15 minuta penje do tvrđave. Obilazak tvrđave je na vlastitu odgovornost a na mjestima je uspon strm i težak.)

Starigrad-Fortica kod Omiša

Iako površinom malena omiška tvrđava Starigrad, poznatija kao Fortica, jedna od najdojmljivijih fortifikacija na jadranskoj obali. Smjestila se na liticama visoko iznad kanjona Cetina i samog grada na krajnjem zapadnom izdanku Omiške Dinare. Fortica je sagrađena vjerojatno na mjestu prapovijesne gradine i antičke utvrde. Ta ranija tvrđava bila je dio antičkog naselja Oneum smještenog u obližnjem zaseoku Baučići. Iako se prvi put spominje 1423. godine, odnosno 1448. godine, Starigrad je sagrađen vjerojatno krajem 14. i početkom 15. stoljeća. S tvrđave se kontrolira široki prostor od Bračkog i Hvarskog kanala preko obale do srednjih Poljica. Tijekom boravka posebnog mletačkog izaslanika Giacoma Marcella 1473. godine u ovim krajevima, radi ispitivanja stanja nastalog za vrijeme protumletačke zavjere u Splitu, Omišu i Poljicima, tvrđava je popravljana. O tome nam svjedoči i dio grba tadašnjeg dužda Nicola Marcella (1473.-1474.) pronađenog prilikom arheoloških istraživanja Starigrada. Tvrđava je popravljana ponovo 1488. godine za što su unajmljeni domaći majstori Antun Rudičić i Pavao Zakočević, isti koji su radili i na Visuću, ali i na splitskim bedemima. Tijekom 16. stoljeća Starigrad se često susreće u mletačkim izvještajima koji ističu važnost ovog mjesta, ali nam govore i o vrlo lošem stanju tvrđave te brojnim popravcima za što se uz ugledne mletačke vojne inženjere i zapovjednike angažiraju i dubrovački majstori, braća Martinović (1566. godine). Pojedini radovi na tvrđavi ostajali su nedovršeni što se pokazalo vrlo opasnim 1544. godine kada je zbog jednog turskog prodora tvrđavu i otvore na bedemima trebalo učvrstiti u nekoliko dana. U vrijeme Ciparskog rata (1571.-1573.) omiško stanovništvo dobilo je zadatak da u samo pet dana naspe tvrđavske bastione kako bi mogli izdržati napade turskog topništva. Veliki otvor za top, koji čuva spoj sjevernog bastiona i bedema te ulaz u tvrđavu, napravljen je oko 1586. godine. Otprilike u isto vrijeme tvrđava je ponovo u vrlo lošem stanju, oštećena čestim udarima gromova i orkanskim burama. Za vrijeme Kandijskog rata (1645.-1669.). Starigrad je popravljan po posljednji put nakon čega se granica s Turcima pomiče dalje na sjever, a tvrđava gubi svoju stratešku važnost. Nakratko će opet biti u vojnoj upotrebi tijekom kratke Napoleonove vladavine na ovim prostorima (1806.-1814.). 

Najstariji dio utvrde su kvadratna kula i uski prolaz s puškarnicama na bedemima ispred kule. Ispred tog višeg dijela, na nižoj razini je formirano prostrano dvorište s kućama za posadu, cisternom za vodu i  kapelicom. Trokutasti bastioni na sjevernoj i istočnoj strani dodani su u 16. stoljeću. 

Obnova utvrde započinje krajem 80-ih i početkom 90-ih godina 20. stoljeća. S obzirom na njezin smještaj i nepristupačnost, radovi su predstavljali pravi građevinski pothvat, usporediv jedino sa samom gradnjom Starigrada. Njihova vrijednost je još veća znamo li da su ih dragovoljno i skromno uz izuzetne napore izvodili brojni zaljubljenici u omišku kulturnu baštinu.

(Do tvrđave se dolazi markiranom stazom iz samog Omiša preko Mlije i Baučića ili automobilom do Baučića, pa pješke stazom oko 20 do 30 minuta uspona do tvrđave. Obilazak tvrđave je na vlastitu odgovornost.)