SIN TRAŽI ISTRAGU: Majka mu se na splitskoj Psihijatriji ugušila komadom mesa tijekom večere

Tražim istinu i tražim da se više nikada nikome ne dogodi ono što se dogodilo mojoj majci.

Istinu koja bi mi rekla je li moja majka Katija Kuzmanić, rođena 1946., iz Splita, morala 28. lipnja ove godine na Klinici za psihijatriju KBC-a Split umrijeti zbog gušenja komadom mesa koji je dobila za večeru. Ne želim znati kako je umrla, jer znam da je umrla od gušenja mesom koje joj je zastalo u grlu. Ali želim znati je li morala umrijeti i bi li danas bila živa da se na vrijeme reagiralo, odnosno da je netko od medicinskog osoblja koje je u tom trenutku bilo na Klinici na vrijeme vidio gušenje i agoniju moje majke koju je ona proživljavala – pita se Igor Beroš iz Splita, piše Slobodna Dalmacija.

Potresna priča koja izjeda našeg sugovornika, koji zove i obilazi institucije kako bi doznao što se sve događalo tog 28. lipnja na Klinici za psihijatriju KBC-a Split, a zbog koje je splitskoj policiji podnio i kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja, započela je tog dana u poslijepodnevnim satima.

– Da, podnio sam kaznenu prijavu, pa neka se sada policija i institucije ove države pozabave pitanjem zašto se ovakve stvari događaju u KBC-u Split. Tog dana 28. lipnja bio sam u Vukovaru i tada smo se moja majka i ja zadnji put čuli telefonom oko 17.20. Moram prvo objasniti zašto je bila na Psihijatriji. Nakon mojeg rođenja razvila je poslijeporođajnu depresiju, koja, nažalost, nikada nije prošla, a u međuvremenu se na nju nadogradilo još psihičkih bolesti. Godinama je svoju bolest, više od 52 godine, uz pomoć medikamentozne terapije držala pod kontrolom, manje-više je normalno funkcionirala, a kad bi joj se stanje pogoršalo, bila bi smještena na Klinici za psihijatriju i tamo bi boravila 15 do 30 dana. Tako i sada. No, stanje joj se popravilo i svi smo u obitelji, kao i ona, očekivali da će uskoro izići na kućnu njegu – govori Beroš.

Taj zadnji poziv majke Igoru je dao nadu da bi ona uskoro mogla izići iz bolnice, jer je on upravo kretao na put iz Vukovara prema Splitu, a majka mu je, puna života, rekla da bi uskoro mogla ići kući.

– Rekla mi je da sutra pazim kako vozim prema Splitu i zaželjela mi je sretan put. Dakle, vodili smo najnormalniji razgovor kakav vode majka i sin. U 18 sati tog 28. lipnja upravo je počela nogometna utakmica Hrvatska – Španjolska na Europskom prvenstvu i ja sam je počeo gledati. Međutim, oko 20 sati zazvonio mi je mobitel i vidio sam po broju da me zovu iz KBC-a Split. Podignuo sam slušalicu i pomislio kako me zovu da se dogovorimo kada da dođem po majku koju bi uskoro mogli pustiti kući – rekao je Beroš. Međutim, s druge strane riječi ženske osobe kod Igora izazivaju šok, nevjericu i ogromnu tugu.

– Nazvala me je dr. Rakušić i rekla mi je da je moja majka umrla od gušenja hranom. Sledio sam se, grom iz vedra neba, mislio sam da imam ružan san i nisam znao što reći. Odnosno, uopće ne znam što sam kazao. Doktorica mi je rekla da se majka ugušila komadom mesa koji je dobila za večeru. To je bilo sve. Sutra ujutro krenuo sam automobilom prema Splitu i tada me je nazvala dr. Kustura, koja je vodila liječenje moje majke. Pristojno mi je izrazila sućut i rekla da je ona taj dan došla majci napisati otpusno pismo, ali da je ona već bila mrtva. Tada sam zamolio dr. Kusturu da me netko tko je bio u neposrednom kontaktu, odnosno u tom trenutku u službi, nazove i objasni kako se to sve skupa dogodilo – prepričava sugovornik.

Dan poslije dolaska u Split, 30. lipnja, Beroš se našao s čovjekom iz pogrebnog poduzeća kako bi organizirao pogreb.

– Taj je čovjek nazvao Patologiju i oni su mu rekli kako me na Patologiji čekaju da dođem po tijelo svoje majke i da srede papire za ukop. Dakle, nitko me o tome nije izvijestio iz bolnice, a imaju moj broj mobitela, nego sam ja to "onako slučajno" doznao preko pogrebnika. Otišao sam na Patologiju i tamo me u nekoj kancelariji osoba koja radi nije pitala želim li obdukciju moje majke, nego zaključuje, dok razgovara s nekim drugim na telefon, onako usput kako ja ne želim obdukciju, na što sam odgovorio da želim – govori Beroš.

Sutradan, dakle 1. srpnja, na dan pogreba, Beroša ponovno zovu s Klinike za psihijatriju.

– Taj put nazvala me je dr. Pernat, koja je također uz dr. Rakušić bila dežurna te večeri kad mi je majka umrla. Ona mi je ponovila sve ono što sam već znao i rekla da su zvali u pomoć anesteziologa intenzivista s Jedinice za intenzivno liječenje KBC-a Split, no da mi majku nisu uspjeli oživiti – nastavlja svoju priču sugovornik.

Dan nakon pogreba, dakle 2. srpnja, Beroš naziva tajnicu prof. dr. sc. Julija Meštrovića, ravnatelja KBC-a Split, i traži sastanak s njime. Do sastanka dolazi 9. srpnja.

– Na sastanku sam rekao ravnatelju da sam šokiran činjenicom da mi je majka umrla zbog gušenja komadom mesa i da to ni u kojem slučaju nije prihvatljivo, jer da nije normalno da netko u bolnici umre zbog toga. Također sam mu rekao da nisam zadovoljan odnosom i komunikacijom djelatnika KBC-a Split prema meni. Ravnatelj Meštrović pristojno me je saslušao i obećao da će učiniti sve što je u njegovoj moći kako bi se utvrdile točne okolnosti smrti moje majke. Na sastanku je bila prisutna i dr. Dajak, njegova pomoćnica za kvalitetu. Sastanak je trajao jedan sat i ja sam mu rekao da želim samo istinu, odnosno detalje o majčinoj smrti i odgovor na pitanje zašto joj se prije nije pomoglo, jer očigledno nisu na vrijeme vidjeli što se događa – govori dalje Igor Beroš.

Sugovornik je imao i neke zahtjeve prema ravnatelju KBC-a.

– Na sastanku sam zahtijevao od ravnatelja da osoblje koje radi s pacijentima bude obučeno za slučajeve gušenja. Od ravnatelja sam još zatražio da uvedu i standardnu proceduru prilikom smrtnih slučajeva, jer način na koji su sa mnom razgovarali neki djelatnici Klinike za psihijatriju ne priliči načinu govora akademski obrazovanih ljudi – kaže Beroš.

Ravnatelj Meštrović osigurao mu je 12. srpnja razgovor s doc. dr. sc. Trpimirom Glavinom, predstojnikom Klinike za psihijatriju, i dvjema liječnicama.

– S njime su bile na tom sastanku dr. Rakušić i dr. Pernat, koje su bile u službi te večeri kad je preminula moja majka. Govorili su dr. Glavina i dr. Pernat. Na tom sam sastanku doznao da je moja majka medicinsku sestru koja ju je pronašla kako poprijeko leži na krevetu i pokušala joj izvaditi komad mesa, ugrizla za prst, a po riječima dr. Pernat, još uvijek je bila živa. Još su mi spomenuli da je na Kliniku u kritičnim trenucima došla dr. Pavičić sa svojim timom s JIL-a i da su majku pokušali oživiti, ali nisu uspjeli. No, nitko mi nije rekao koliko je prošlo vremena od početka gušenja moje majke do dolaska dr. Pavičić. Također sam tražio i da mi se napismeno da ono što se događalo te večeri na Psihijatriji – govori Beroš.

Tražio je i sastanak s dr. Pavičić, koji je obavio samo nekoliko dana nakon 12. srpnja.

– Doktorica me je primila i na vrlo uljuđen i prihvatljiv način objasnila mi je što se događalo. Rekla mi je da dok je ona došla na Psihijatriju, moja majka više nije bila pri svijesti. Ona joj je iz grla specijalnom hvataljkom izvadila komad mesa i pokušala je oživiti, ali nije uspjela i smrt je utvrđena u 19.15. Još mi je rekla da je vrlo teško rukom vaditi komad mesa iz grla, što su navodno pokušale sestre na Psihijatriji, budući da se na taj način hrana može pomaknuti na još gore mjesto za osobu – objašnjava Igor.

Nezadovoljan pismenim objašnjenjem koje je dobio, Beroš je zatražio sastanak, i to sa svima koji su te večeri bili u službi. Sastanak se održao 27. srpnja.

– Pismeno objašnjenje slučaja potpisala je dr. Pernat i ono me nije zadovoljilo. Na tom sastanku od 27. srpnja započinje nadrealni dio priče. Na sastanku su bile dvije spomenute liječnice sa Psihijatrije, koje su radile te večeri, medicinske sestre Marina i Anita i pravnica bolnice te dr. Dajak. Ja sam sa sobom poveo suprugu kako bih mogao, nakon svega, sve povezati i kako bih bio siguran da sam sve dobro razumio, što sam učinio i na sastanku s dr. Glavinom, kad sam također poveo suprugu da bismo mogli što bolje povezati sve verzije njihove priče, kako bismo dobili jednu cjelinu. Valja napomenuti da sam majčino otpusno pismo dobio tek 15. srpnja, 18 dana nakon njezine smrti, a užanca je bolnice da se dobije u roku od tri dana. Pismo je trebala napisati dr. Kustura, koja je vodila bolničko liječenje moje majke, a napisala ga je dr. Pernat. Na tom sastanku sestre su rekle da su smjenu preuzele u 19 sati, kad su počele kupiti tanjure od večere. Zatekle su moju majku poprečno po krevetu, i kada sam ih pitao je li bila pri svijesti, nisu mi dale jasan odgovor. Rekle su mi da su u sobi bile još dvije bolesnice i meni nije jasno tko to ne bi zvao pomoć kad vidi da se netko guši, pogotovo jer sam znao s jednom od tih pacijentica komunicirati preko mobitela kad bih trebao majku, jer ona nije imala mobitel – kaže Beroš.

Na sastanku ih je upitao može li kontaktirati s pacijenticama koje su bile u sobi s njegovom majkom.

– To mi ne dopuštaju, jer je tako rekla pravnica bolnice. Pitao sam ih koju je od ovih dviju sestara ugrizla moja majka kad joj je pokušala izvaditi komad mesa, ali oni su se samo u čudu pogledali. Onda se utvrdilo da je postojala i treća sestra, ali s njom mi nisu htjeli organizirati razgovor. Poslije sam od osoblja Klinike doznao da im je ovo četvrti slučaj gušenja na Klinici za psihijatriju u posljednjih godinu dana, ali tri prethodna slučaja, na sreću, nisu završila smrću – zaključuje Igor Beroš.

Odgovor KBC-a: Radilo se po pravilima struke

U povodu ovog tragičnog i tužnog događaja uputili smo pitanja i KBC-u Split, a između ostalog, interesiralo nas je može li se na Klinici za psihijatriju KBC-a Split postaviti videonadzor kako bi djelatnici u bilo kojem trenutku mogli vidjeti što se događa s njihovim pacijentima. Od stigao je odgovor.

'Poštovani, nastavno na Vaš upit očitujemo se kako slijedi:

Žalimo zbog navedenog događaja, što smo i iskazali u svim razgovorima s obitelji pokojne bolesnice. Radilo se, nažalost, o neočekivanom događaju. Djelatnici KBC-a Split radili su po pravilima struke, a nadležne nadzorne službe postupile su sukladno propisima i po zakonu. U odnosu na videonadzor bolesnika, ističemo kako je uobičajen na odjelima gdje je takav nadzor nužan, poput jedinica intenzivnog liječenja.

S poštovanjem, Klinički bolnički centar Split'.

Uzaludni napori: Razgovori s automatom

- Do sada sam milijun puta nakon ovog događaja pokušao dobiti nekoga u Ministarstvu zdravstva, ali najčešće mi se javlja govorni automat, a ako mi se netko i javi, kad me spoje s nekom službom, tamo se nitko ne javlja – kaže Beroš.

– Bilo bi dobro kad bi Klinika za psihijatriju KBC-a Split imala u svim bolesničkim sobama videonadzor, kako bi netko mogao preko videozida ili kompjutora, barem u vrijeme obroka, gledati što se događa po sobama i da bi mogli reagirati na vrijeme kako se ovakve strašne stvari više ne bi događale. Siguran sam da to nije trošak od tko zna koliko milijuna kuna, a moglo bi spriječiti slične nesretne slučajeve – mišljenje je Igora Beroša.

Nakon ovog slučaja, koji ga je osobno pogodio, Beroš je počeo malo istraživati i došao je do spoznaje kako se u nekim drugim državama brinu o psihijatrijskim pacijentima.

– Kako mi starimo, tako svi mišići u tijelu slabe, pa i oni za gutanje, a pogotovo kod psihijatrijskih bolesnika koji su pod sedacijom. Zbog toga u Norveškoj takvim bolesnicima daju samo kašastu hranu, pire i ni pod kakvim uvjetima čvrstu hranu. Odnosno, kada im i ako im posluže čvrstu hranu, tada im je medicinsko osoblje usitni (komad mesa) kako bi ga mogli nesmetano pojesti – kaže Beroš.