SPLIĆANI VANI VS. STRANCI U SPLITU 'Srce mi slamaju loši uvjeti u kojima živi ogroman broj uličnih mačaka'

Mirela Rus - koju danas već možemo osloviti kao splitsku poduzetnicu - u listopadu 2015. preseljenjem u Split ostvarila je svoj san. O zbivanjima koja su prethodila toj odluci kao i godinama koje je provela ovdje progovorila je u serijalu 'Splićani vani vs. stranci u Splitu, koji Dalmatinski portal donosi u okviru projekta 'Naš grad'. 

Sa životnim i poslovnim partnerom Leonardom Copoiuom, naime, napustila je rumunjski Bukurešt. Za sobom su ostavili karijere i život kakav su vodili ondje. Ona je radila kao novinarka na BBC radiju, potom za Europski parlament dok je on uspješno poslovao s nekretninama - s nekoliko izgrađenih stambenih zgrada i vila posljednjih devet godina prije preseljenja. 

'Odlučili smo potražiti manje stresan stil života. Kako sam, dok sam bila novinarka, prije otprilike 20 godina radila na nekoliko prekograničnih projekata s drugim novinarima iz ovog dijela Europe, naš hrvatski partner Frano Piplović pozvao nas je u svoju vikendicu u Vinišću. To je bio trenutak u kojem sam se zaljubila u Hrvatsku, od tada sam sanjala da živim uz Jadransko more.

Kupili smo zemljište u Vinišću s idejom izgradnje vile za najam turistima, no sudbina nam je pomrsila planove. Ona još uvijek nije dovršena, ali je i to u planu 2024. U međuvremenu, iz hobija mog partnera - koji se nakon napornih dana na gradilištu opuštao ručnom izradom narukvica - izgradili smo naš glavni biznis', prisjetila se.

Tako je nastao Break Time, njihov brend ručno rađenog nakita nadahnutom nautikom. Svoju su prvu trgovinu u Splitu otvorili u prosincu 2015., bez ikakvog znanja o ovakvoj vrsti poslovanja i poznavajući svega 20-ak riječi hrvatskog jezika. U proteklih osam godina otvorili su i zatvorili njih još pet. Kako ih je teško pogodila pandemija koronavirusa, sada su ponovno na samo jednoj, i to onoj s kojom je sve počelo - na adresi Trogirska 8 u staroj gradskoj jezgri, nedaleko od peškarije. 

'Dok smo zaista zahvalni što turisti kupuju naše proizvode kao suvenire sa svojeg odmora u Hrvatskoj - o kojima je pisao i New York Times ovoga ljeta u članku '72 sata u Splitu' - posebno nas veseli što naš rad prepoznaje lokalno stanovništvo. Mnogi dolaze u našu trgovinu kako bi kupili Break Time nautičke narukvice kako sebi tako i kao poklon prijateljima ili članovima obitelji. Upravo nam je cilj i bio stvoriti pravi hrvatski brend jer su, neovisno o nacionalnosti, naša srca ovdje - smatramo se pravim Splićanima', naglasila je. 

Naša sugovornica istaknula je kako je od početka zaljubljena u Split te kako to ništa ne može promijeniti. Priznala nam je da je još uvijek obuzimaju emocije dok šeće Zapadnom obalom na putu od doma do trgovine i promatra jahte, kampanel svetoga Duje, palme na Rivi…

'I dalje se osjećam privilegirano zašto što imam priliku živjeti ovdje i svakodnevno uživati u ljepoti ovoga grada. Volim Split u svako doba, bilo da je sunčano ili puše olujna bura, i nedostaje mi čak i kada smo odsutni samo nekoliko dana. 

Volim i ljude ovdje koji su se potrudili da se osjećamo dobrodošlo otkad smo se doselili preda se nismo sporazumijevali njihovim jezikom. Među omiljenim su mi danima u Splitu Badnjak i Nova godina s lažnim snijegom i jakim osjećajem zajedništva. Uživam u dijeljenju radosti s ljudima koje ne poznajem i pjevanjem hrvatskih pjesama iako znam po samo jedan stih od svake', navela je. 

No ne promatra baš sve povezano s ovim gradom kroz ružičaste naočale. Otkrila nam je što joj se nikako ne sviđa. 

'Srce mi slamaju loši uvjeti u kojima živi ogroman broj uličnih mačaka. Mi smo udomili dvije, činimo sve što možemo kako bismo pomogli herojima koji brinu o njihovom zdravlju i traže im domove poput onih koji vode Facebook grupu Mačke & Co - Split.

Također, rastužuje me što Split nije čist kao prije. Stara gradska jezgra nikada nije bila prljava kao ovog ljeta s crnim tragovima žvakaćih guma koji se ne uklanjaju s Rive, iz Mamontove i drugih ulica. Nadam se da će se nadležni vratiti dobrim praksama', komentirala je. 

S Mirelom Rus stupili smo u kontakt dok je bila u posjetu obitelji i prijateljima u Rumunjskoj. Otkrila nam je kako su joj oni ono što joj, vjerojatno kao i većini drugih iseljenika, najviše nedostaje iz rodnoga kraja. Pored toga izdvojila je tek ukusnu rumunjsku hranu na kojoj je odrasla. S druge strane, definitivno ne 'pati' za prometnim gužvama u Bukureštu kao i stresom koji prouzrokuju sati provedeni u vožnji. 

'Ovdje smo, pak, zahvalni za čist zrak, izuzev u slučaju vjetrovitih dana kada puše iz smjera Karepovca, osjećaj sigurnosti i ležernost. Trudimo se prihvatiti fjaku kao način života - proces je to koji još traje, ali smo sve bolji. 

Također, zaljubili smo se u jedrenje. Premda nikada prije nismo ni kročili na brod, sada koristimo svaku priliku kako bismo bili na moru. Ne postoji intenzivnijeg osjećaja slobode od onog kad smo okruženi prekrasnim Jadranskim morem i kad čujemo samo jedra', kazala je. 

Priznala je kako još ne umiju tečno koristiti hrvatski jezik, no upravo je njena novogodišnja odluka usvojiti dovoljno vokabulara za razgovor s hrvatskim kupcima i prijateljima. Na koncu našeg intervjua izrazila je nadu da sljedeći neće biti na engleskom.