SPLIĆANI VANI VS. STRANCI U SPLITU Upoznajte Ezrianu Zabdielin koja je radi ljubavi napustila Indoneziju

Ezriana Zabdielin iz Indonezije već više od osam godina živi u Hrvatskoj. Njena 'hrvatska priča' započela je 2013., kada je upoznala svog današnjeg supruga. Predstavljamo je u serijalu 'Splićani vani vs. stranci u Splitu' - koji Dalmatinski portal donosi u okviru projekta 'Naš grad 2024.' - te otkrivamo kako se snašla u novom okruženju, što voli ovdje te kako doživljava kulturne razlike između ova dva kraja. 

'Supruga sam upoznala u Jakarti u Indoneziji još kao studentica 2013. Sljedeće godine prvi sam put posjetila Hrvatsku kako bih upoznala njegovu obitelj i prijatelje. Ostala sam nekoliko mjeseci pa se vratila u Indoneziju kako bih završila studij. Ponovno sam došla 2015., zatim smo se 2016. vjenčali i odlučili ostati ovdje zajedno. Došla sam, dakle, u Hrvatsku zbog jednog Hrvata', prisjetila se uz osmijeh na početku razgovora. 

Referirala se potom na glavne razlike između života ovdje - u Trogiru i Splitu - i u njenoj državi. Ponajprije je navela vremenske uvjete, gustoću naseljenosti, promet...

'U Indoneziji su dva godišnja doba - sušno i kišno. Temperatura zraka konstantno, tijekom cijele godine, kreće se između 27 i 37 °C. Ovdje, pak, za mene zime znaju biti vrlo hladne, osobito kad puše bura, dok je ljeti nerijetko jako vruće. 

Gustoća naseljenosti također čini veliku razliku. U Jakarti, indonezijskoj metropoli, živjelo je oko 10 milijuna ljudi u trenutku kad sam se iselila, sad ih je već oko 11 milijuna. Isprva mi je bilo čudno ovdje jer sam naviknuta na gužve gdje god idem, ovdje imam osjećaj da imam puno više prostora oko sebe. 

Logično, zbog tolikog broja ljudi u Jakarti, promet je uglavnom kaotičan. Ponekad mi je trebalo po nekoliko sati da bih stigla od jedne lokacije u gradu do druge. Ovdje, međutim, od Splita do Trogira potrošim najviše 40 minuta', obrazložila je Ezriana Zabdielin. 

U kontekstu glavnih razlika ukazala je i na indonezijsku kulturu street fooda. Pojasnila je, naime, kako je tamošnjim stanovnicima sasvim prirodno izići i pojesti nešto na ulici, u trgovačkom centru, kafiću, odnosno kako su hrana i piće apsolutno svugdje u ponudi, čak i usred noći. 

Upravo je street food izdvojila i kao jedan od segmenata indonezijske kulture koji bi rado prenijela u Hrvatsku, i to zato što, kako je navela, obožava hranu i uživa u isprobavanju novih jela. Kako je ovdje, prema njenom mišljenju, manje raznovrsnih opcija, po dolasku počela je učiti kuhati. 

'Kuhanje je vrlo brzo postalo moj glavni hobi. Počela sam se zabavljati dijeleći recepte na društvenim mrežama. Čini se i da ljudi iz Indonezije vole moje videe. Ni najmanje nisam očekivala da ću skupiti toliko pratitelja na Instagramu', iznijela je. 

Njen Instagram profil, naime, broji više od 84 tisuće pratitelja. Na poveznici pogledajte sadržaj koji plasira!

U nastavku razgovora dotaknula se benefita života u Dalmaciji. U njih je ponajprije uvrstila prirodu, čišći zrak i vodu u odnosu na Indoneziju...

'Zgrade, ceste i infrastruktura nisu savršeni, ali mi se čini da su bolje organizirani nego u Jakarti. K tome, imamo prekrasne plaže i čisto more. Manje su gužve, manje vremena troši se u prometu...', iznijela je. 

Na koncu je s nama podijelila i anegdotu povezanu s kulturološkim razlikama.

'Primijetila sam da su na području cijele južne Hrvatske, gdje sada živim, ljudi vrlo ekspresivni u iskazivanju emocija. K tome, jako puno psuju - doslovno u svim situacijama; kad su ljuti, tužni, sretni... 

Dok još nisam razumjela hrvatski jezik, promatrala sam supruga kako razgovara s prijateljem. Isprva se činilo kao da je riječ o prijateljskom razgovoru, čak su se i zagrlili kao da su sretni što su se vidjeli, no onda su počeli psovati i mahati rukama. Kasnije sam ga pitala što se dogodilo, jesu li se svađali, a on mi je uzvratio da su samo razgovarali', prisjetila se.