SPLITSKA MIRITELJICA Politika i političko prigovaranje

Dragi prijatelji, danas parafraziram naziv slavnog djela Petra Hektorovića 'Ribanje i ribarsko prigovaranje', a da bi komentirala javna 'prigovaranja' iz lokalnog i državnog političkog života.

Borba mišljenja, verbalni sukobi, donošenja i izglasavanja odluka, konfliktna komunikacija, više nego ikada, svakodnevni su dijelovi naše javnosti, predmet naših svakodnevnih interesa, a što su rasprave i izmjene mišljenja i, počesto uvreda, žustrije - čitateljima ili gledateljima su zanimljivije.

Da, u ljudskoj prirodi je da voli teatarsko događanje, jer suhoparna izvjesnost utemeljena na realnim postavkama prosječnim ljudima je naprosto dosadna.

Moram i sama priznati (da, i ja sam vrlo prosječna žena) da vrlo često kao pozadinu svog svakodnevnog posla držim upaljen TV na jednom kanalu čije su glavne i većinske teme aktualni politički događaji i zbivanja i gdje nas političari sočnog poetskog, teatralnog i ubojitog izričaja do te mjere zabavljaju da su igrani politički ili dramski holivudski filmski trileri obični čajevi od kamilice. 

Sjednice Hrvatskog sabora posebno su živopisna mjesta.

Nisam sigurna koliko je dobro, pametno i konstruktivno (a najviše zakonodavno tijelo neke države trebalo bi biti i dobro i pametno i konstruktivno) vrijeđati kolege na osobnoj razini, prijetiti, omalovažavati, ismijavati, vikati i tko zna što sve ne raditi na mjestu koje bi svim građanima trebalo biti uzor ponašanja, razgovora i djelovanja.

Nekidan su djeca iz škole bila u gostima u Saboru, a osim novinara, vjerujem da tu nekada gostuju i studenti i učenici, pa se ponekad zapitam kakva se tu poruka šalje mladima, budućim glasačima? Je li dio te poruke da vikom, vrijeđanjem, prijetnjama i omalovažavanjem moramo sudjelovati u donošenju najvažnijih pravnih akata naše države? Da, taj i takav temperament prisutan je i u mnogim zakonodavnim tijelima drugih država, ali zar izvjestan napredak u javnoj komunikaciji ne može krenuti i od naše Hrvatske? Zar je vrijeđanje drugih u nekom tijelu ili vijeću jedino što nam netko želi reći? U velikoj većini slučajeva, nažalost, odgovor je - da. 

Potpuno je jasno da je zbog političke popularnosti i ciljanog dodvoravanja poželjno neku banalnu izmjenu zakona ili zaključak podići na teatarski nivo, a sve da  bi bili primijećeni, da bi nam oni koje pokreću niske strasti pljeskali, ali ponekad je potrebno stati, pogledati se u ogledalo i reći: 'Kakvu to poruku šaljem?' 

Sjetimo se da su u bolnoj prošlosti čovječanstva pokretači masovne mržnje i ratova koji nikome ništa nisu dobrog donijeli bili upravo ti temperamentni govornici koji su vičući i mašući rukama pozivali na smrt drugačijih i drugih.

Mi medijatori znamo (i koristimo u praksi znanja) da je osnovni postulat teorije konflikta uvažiti tuđe i drugačije mišljenje koje ne moramo podržati, ali o kojem možemo razgovarati i promišljati, a u argumentaciju svog mišljenja uvijek moramo uložiti trud. Dva ili tri ili više različitih mišljenja o nekoj stvari normalna su osobina ljudi koji misle i osjećaju, no mrziti drugog zbog toga, ili se praviti da mrziš - povijesni je i društveni passé…

Društva i ljudi koji to ne shvate teško će napredovati, jer osim što vikom i teatrom mogu samo kratkotrajno zabaviti glasače, polako i sigurno ostavljaju te iste glasače kod kuće, s uvjerenjem i mantrom: 'Ne glasam jer nemam za koga, a svi su političari isti'.