SRP: Žene u raljama konzervatizma

SRP: Žene u raljama konzervatizma

Uoči Dana žena SRP čestita svim ženama

Socijalistička radnička partija Split povodom 8. marta - Međunarodnog dana žena upućuje čestitke svim ženama uz punu podršku pravednoj borbi za svoja ženska, ljudska prava. Priopćenje prenosimo u cijelosti: 

'Ideja za obilježavanje Međunarodnog dana žena pojavila se prvi put početkom 20. stoljeća u doba brze industrijalizacije, često je dovodila do protesta zbog loših radnih uvjeta i niskih plaća žena zaposlenih u industriji odjeće i tekstila koje su javno demonstrirale 8. marta 1857. u New Yorku. Protesti 8. marta su se događali i sljedećih godina, od kojih je najpoznatiji bio 1908. godine kada je 15.000 žena marširalo kroz New York tražeći kraće radno vrijeme, bolje plaće i pravo glasa. Prvi Dan žena obilježen je 8. marta 1909. godine u SAD-u Deklaracijom koju je donijela Socijalistička partija Amerike i taj dan predstavlja povijesnu borbu žena za ravnopravnost kojom su izborile pravo glasa, pravo na obrazovanje, pravo na odabir majčinstva, pravo na obavljanje svih funkcija u društvu, te sva temeljna prava osigurana zakonima. Godine 1910. prva međunarodna ženska konferencija bila je održana u Kopenhagenu u organizaciji Socijalističke Internacionale te ustanovila 'Međunarodni dan žena' na prijedlog slavne njemačke socijalistice Clare Zetkin. Već sljedeće godine je Međunarodni dan žena obilježilo preko milijun ljudi u Austriji, Danskoj, Njemačkoj i Švicarskoj. 

Ujedinjene Nacije su 1975. godinu proglasile Međunarodnom godinom žena i od tada se službeno proslavlja ovaj dan, a rezolucijom Generalne skupštine 1977. određen je kao Dan ženskih prava i međunarodnog mira. U nekim zemljama je i državni praznik.

Iako je i ranije nekih pokušaja organiziranja žena u nas, napr. žene Splita su se prvi put organizirale 1918. god. kroz Narodnu žensku zadrugu. Međutim prvu ozbiljniju borbu za svoja prava žene su započele osnivanjem Antifašističkog fronta žena (AFŽ) u NOB-i na I. zemaljskoj konferenciji 06.12.1942. u Bosanskom Petrovcu, koja postaje jedinstvena organizacija svih žena Jugoslavije.

Tito je rekao: 'Ja se ponosim time sto stojim na čelu armije u kojoj ima ogroman broj žena. Ja mogu kazati da su žene u toj borbi po svom heroizmu, po svojoj izdržljivosti, bile i jesu na prvom mjestu i u prvim redovima i svim narodima Jugoslavije čini čast što imaju takve kćeri.'

Impresivan je njihov doprinos toj borbi, stoga ne zaboravimo i ovih nekoliko podataka: 100.000 žena borilo se u redovima narodnooslobodilačke vojske, Spomenice boraca od 1941. godine  nosi 1.900 žena, preko 25.000 ih je poginulo u borbi,  preko 40.000 majki, djevojaka i djevojčica bilo je ranjeno u neposrednim borbama, a okupator je u koncentracione logore odveo njih 280.000. Poslije rata, 63 žene su proglašene za Narodne heroje. Uz oslobodilačkom ratu, žene su se borile i za svoj ravnopravniji položaj u društvu. Tako su nakon rata u Jugoslaviji ostvarile pravo na obrazovanje, jednaku plaću i druga, a biračko pravo stječu 11.08.1945., dok su žene npr. Švicarske tek 1972. godine.

Nakon tzv. tranzicije 90-tih, žene, kao i druge grupacije u društvu, doživljavaju totalnu eroziju svojih prava jer su vraćene gotovo 'na stare pozicije'. Trendovi, koji neumoljivo ukazuju na daljnju degradaciju Sistema prava, pokreću novi emancipacijski val sličan onome prije Drugog svjetskog rata.

Već tradicionalno, i u pravilu licemjerno, u društvu se 'ženska pitanja' aktualiziraju pred Dan žena, da bi već sutradan svi zaboravili mnoge činjenice, obećanja, akcije … do sljedeće godine kad će se opet sjetiti ugroženih ženskih prava, diskriminacije, nasilja, neprovođenja zakona i dr.

Kapitalističko društvo ima konzervativne i tradicionalističke stavove po pitanju žena i nije ih u stanju pozitivno razriješiti, kao ni mnoge druge društvene proturječnosti, jer se temelji na ekonomskoj neravnopravnosti, diskriminaciji i ovisnosti, čime su žene osuđene na političko i društveno ropstvo.

Uz to, ne postoji ni politička volja da se položaj žene poboljša i da se u tom cilju koriste i međunarodna iskustva. Zato i ne treba od buržujskih ženskih pokreta i građanskih političkih stranaka očekivati rješenje svojih prava, jer je to dio šireg društvenog pitanja i traži potpunu promjenu društvenih odnosa, zapravo potpunu demontažu izrabljivačkog društvenog sustava. Sve drugo je kozmetika. Stoga će svoja prava ostvariti tek stjecanjem ekonomske neovisnosti, a time političke, društvene i socijalne, a što jedino pruža korjenita transformacija nehumanog društva u socijalističko, koje oslobađa rad i čovjeka.

Borbu za prava žena, danas se mora sagledavati u širem kontekstu, kao dio borbe za osnovna ljudska prava. Negativni trendovi u društvu kojih smo svjedoci ne idu u prilog toj borbi, a to su opći porast nasilja svih oblika: u obitelji, među vršnjačko nasilje , nasilje sve češćeg uplitanja crkve u mnoge segmente društva – u ovom slučaju u ograničenju prava žena na slobodu izbora - pobačaj i dr., uz stalni rast ksenofobije, profašističke ideologije, rasizma, netolerancije i mržnje rezultiraju općom erozijom mnogih, do sada stečenih, prava, kao i sve agresivnije nametanje klero-konzervativnih rješenja koja idu na izmjenu, degradacijom postojećih zakona.

Danas, kada agresivna desnica svom žestinom nasrće na mnoge dosegnute vrijednosti i povijesne činjenice, u najtežem su položaju zapravo žene! Licemjerima su puna usta spolne jednakosti, ali žene ostaju potplaćene, niže rangirane, omalovažene, a u reproduktivnom smislu su svedene na inkubator.

Žalosna je činjenica da su žene danas u Hrvatskoj, s početka 21. stoljeća, sve više ugrožene! Njihov položaj u društvu je sve teži, na što nedvojbeno ukazuju brojne činjenice (i statistike) erozije ženskih prava kao i sve veći broj ženskih organizacija, agencija, 'ženskih kuća' i drugih oblika samoorganiziranosti žena, kao odgovor na neadekvatnu zaštitu i nebrigu institucija, te neprovođenje zakona.

Usprkos usvojenoj Istanbulskoj deklaraciji sve je duži popis umorenih i zlostavljanih žena u obitelji; diskriminiranih na radnom mjestu s nižim primanjima za 20 i više % u odnosu na muške kolege, uz teže zapošljavanje, napredovanje i češće otpuštanje; pomaknuta im je dobna granica za stjecanje pune mirovine u ime 'ravnopravnosti'; smanjivanje prava rodilja i majčinstva; sve učestalije osporavanje osobnog izbora na pobačaj govori o nedovoljnoj brizi institucija pritisnutih tradicionalizmom, socijalnom neosjetljivošću, posebno za ženska pitanja. Vlast, umjesto da radi na provođenju postojeće zakonske regulative koja prate problematiku žena, obitelji i društva, te njenom poboljšanju, tolerira sve agresivniju kampanju ultrakonzervativnih snaga koje zagovaraju reviziju stečenih prava žena dovodeći do eskalacije nasilja i netrpeljivosti, te nemira i nesigurnosti u društvu.

Kada bi prioritetni interes bila demografska obnova zemlje, bez lažne patetike i demagogije, znači ulaganje više sredstava u poboljšanje uvjeta života i rada žene i obitelji, dakle više za vrtiće i jaslice, savjetovališta za roditelje, više stručnih ustanova za djecu s posebnim potrebama i rijetkim bolestima, te suvremenog odgoja djece oslobođenog tradicije i predrasuda, moderniziranje rodilišta, proširenje prava majki i djeteta, podizanje općeg standarda, sigurnosti rada i materijalne baze, ostvarile bi se šanse za mnoge nove obitelji, pokazalo bi da se je vlast ozbiljno pristupila rješavanju akutnih problema. Tek tada bi vjerovali da nepovoljna statistika, koji ukazuje na dugoročnu neodrživost takvog stanja, nije samo suhoparni prikaz, već poticaj stvarne brige za ženu kojom će se postići realne, makar i malene, promjene na bolje.

Iako u pogledu visokog obrazovanja nadilaze muške kolege, kao i veće uspješnosti u procesima vođenja i drugih radnih subjekata, diskriminacija žena se uporno nastavlja, naročito u političkoj sferi, u organima upravljanja, ekonomskoj zavisnosti, sivoj ekonomiji i nezaposlenosti i drugim oblastima, postala gotovo normalna.

U Hrvatskoj je vidljivo organizirano i institucionalizirano nasilje nad ženama kao normalno iskazano kroz dominaciju patrijarhalizma, konzervativizma i velikog utjecaja crkve. Shvativši to žene se ponovno bude iz sna da će im muške kolege dobrovoljno 'dopustiti' ravnopravnost. Stoga, zadnjih godina, žene konačno napuštaju svečarsko obilježavanje nekadašnjih uspjeha, već izlaze na ulice naših gradova, organiziraju noćne marševe, tribine, javne nastupe i druge oblike radikalizirajući svoje zahtjeve koji se očitavaju I na parolama poput 'Ustajte prezrene na svijetu', 'Glasne i borbene', 'Ne dijelimo cvijeće, slavimo žene', 'Borba za ženska prava je borba za oslobođenje ljudskog roda', 'Živio feminizam, živio 8.mart!' …

Ranko Adorić, dipl. ing.'

Vaša reakcija na temu
Aloooo article_emotions(91191, "");
Pregledaj komentare