FOTOGALERIJA Zloglasni zatvor Stara Gradiška: Mjesto gdje su robijali Gotovac i Budiša danas se urušava

Fotogalerija (33)

Tvrđava u Staroj Gradiški te vojarna u obliku slova L, sagrađena u drugoj polovici 18. stoljeća, ima dugu povijest kao mjesto kazamata, zatvora i logora u službi svih režima – od Austro-Ugarske, Kraljevine Jugoslavije, NDH, komunističke Jugoslavije i SAO Krajine. Zatvor je, dakako, desetljećima bio i u službi Titove diktature. Uvjeti u toj kaznionici bili su više nego užasni, nehumani, posebno za stvarne i izmišljene protivnike komunističkog režima. Poslije famozne sjednice CK SKJ u Karađorđevu 1971., kad je politički srušeno Hrvatsko proljeće, u Staroj Gradišci robijali su mnogi hrvatski disidenti među kojima su bili su Dražen Budiša, Vlado Gotovac, Marko Veselica, Đuro Perica i drugi.

Objekt bivšeg zloglasnog zatvora je je u vlasništvu općine Stara Gradiška, spomenik je nulte kategorije u svom cijelom opsegu. Međutim, pokušaji da se prostor bivšeg zatvora, KPD-a, obnovi i postane muzejsko-memorijalni i edukativni centar nisu uspjeli. Zgrada propada iako je trebala biti podsjetnik na patnje hrvatskih političkih zatvorenika za vrijeme Titova režima. I načelnik Stare Gradiške, Velimir Paušić, polako gubi nadu. Prevelik je to zalogaj za njegovu općinu s tisuću stanovnika. Unatoč dobroj volji, previše je drugih, životnih prioriteta u općini.

'Kada smo predlagali neke ideje u Ministarstvu kulture, one nisu pale na plodno tlo. Obnoviti objekt ima smisla ako je sa svrhom, a svrha proizilazi i onoga što je bilo u tom objektu. U suprotnom, to nema smisla jer je riječ o velikoj investiciji', mišljenja je načelnik Velimir Paušić.

Budući da je krov bivšeg KPD-a odavno procurio, a općina vlasnik zgrade u kojoj su bile zatvorske ćelije i jednog dijela gospodarskog područja, načelnik je želio popraviti krov kako bi zaustavio daljnje propadanje zgrade, međutim, nije uspio. U Zagrebu mu to nisu dopustili.

'Prije desetak godina htio sam promijeni krov, međutim, Hrvatski restauratorski zavod je sve blokirao. Voda sada curi kroz krov i sve vrlo brzo propada', kaže.

Pokušaj da se za obnovu kaznionice KPD Stara Gradiška povuče europski novac također nije uspio. Općina je, naime, bila pripremila cijelu projektnu dokumentaciju. Općina je animirala čak i JU Spomen područje Jasenovac, koji je izradio tehničku dokumentaciju. Općina je, naime, željela obnoviti i urediti jednu manju zgradu iz doba tvrđave te su planirali da u toj zgradi bude vijećnica, knjižnica i prostorije s drugim sadržajima. Projekt je, prema projektnoj dokumentaciji, iz 2017. vrijedan 8 milijuna eura.

'Pali smo na održivosti. Morate u projektnoj analizi definirati od čega će se to održavati, od čega će to živjeti. Rekli su nam: Vaš je proračun 500 tisuća eura godišnje, kako vi možete funkcionirati?! Onda smo skužili da s ovom pričom o bivšem zatvorskom kompleksu odnosno projektu muzeja ne treba ići. Imamo zgradu, ali što smjestiti u nju. Osim toga, trebamo stručnjake, muzeologe... I javnost se mora složiti. Nije Stara Gradiška priča o tamburici. Ovdje su mnoge žrtve različitih svjetonazora i politika patile. To je kompleksna tema', pojašnjava načelnik, nadajući se da će Ministarstvo kulture nešto poduzeti.

U Stroj Gradiški bio je zatvor za vojne kažnjenike još za vrijeme Austro-Ugarske, ali pouzdano se zna da je zatvor za civile u mjestu bio od 1921. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije u njemu su, uz ostale, robovali i politički zatvorenici, uglavnom komunisti i hrvatski nacionalisti. Za vrijeme NDH do 1942. u Staroj Gradišci je opet bio zatvor, a od 1942- do 1945., poslije operacije na Kozari, logor. Poslije 1945. kompleks je bio logor za zarobljene domobrane, civile, katoličko svećenstvo, informbiroovce i druge. I nikada nije prestao s radom. U Staroj Gradišci od 1945. stalno su bili zatvarani i politički zatvorenici.

Uvjeti u zatvoru bili su više nego užasni. Spavaonice odnosno ćelije bile su skučene i pretrpane. U njima je boravilo više od 30 ljudi, bez vode i grijanja, a za nuždu su imali samo jednu kiblu, kantu, te još jednu kantu za vodu. Zimi je bilo strašno hladno i vlažno. Temelji stare tvrđave bili su praktički u vodi, jer je to prostor uz rijeku Savu, a kad bi tijekom zime povukli vlagu – bilo je to carstvo vlage. Zatvorenici, politički, imali su pravo na jedan posjet mjesečno, samo članovi uže obitelji su ih mogli posjetiti, a paketi i pisma su otvarani i cenzurirani. Politički zatvorenici su ćelije dijelili s najcrnjim prijestupnicima – ubojicama, pedofilima, kriminalcima itd.

Politički zatvorenici su često kažnjavani boravkom u 'mračari', skučenoj samici, u koju ne dopire ni najmanja zraka svjetlosti.

'Jednom, bila su neka događanja, a ja sam poslije sjedio pokraj Dražena Budiše. Tada sam ga upoznao. 

– Ja bih sve to buldožerom sravnio – rekao je Budiša. 

– Gospodine Budiša, zašto sravniti?! Jeste li svoju djeci doveli tu?! 

– Nisam. 

– Dovedite djecu da vide gdje ste robijali. Mislim da je vaša pogreška kad kažete da to treba sravniti – odgovorio je načelnik Stare Gradiške Velimir Paušić Draženu Budiši.

Kroz zatvorski sustav Stara Gradiška prošlo je 30.000 političkih zatvorenika.

Za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku i Domovinskog rata, Stara Gradiška je bila okupirana, a vlasti tzv. SAO Krajine su u zatvorskom kompleksu držali logor za zarobljenike: pripadnike ZNG., MUP-a RH te hrvatske i bošnjačke civile. Kroz srpski logor u Staroj Gradišci je od 1991. do 1995. prošlo 2000 Hrvata, civila i branitelja.

Svake godine, u prigodnim danima, političari obilaze kompleks u Staroj Gradišci, odaju počast žrtvama totalitarnih režima i agresije na Hrvatsku, stanu ispred kamera i fotoaparata, odu i ne pojave se do sljedeće godine ili do sljedećih izbora.

Vladimir Šeks je, primjerice, svaki put obećavao nešto poduzeti, ali nikad ništa nije učinio. Čovjek se pita kako je moguće da je Hrvatska tako zaboravna i nema odnos prema ljudima koji su patili, robijali bez obzira na ideologiju. Mnogi od njih su preminuli od posljedica torture i ubijeni u starogradiškom zatvoru. Mnogi od tih zatvorenika su nosili sjeme slobode, demokracije i hrvatske državnosti.

'Bilo bi mi lakše da se kaže de je takav odnos namjera, a ne stihija, razumijete?! Mislim da, na žalost, takav odnos i zaborav nije namjeran što je strašno. Nemamo, primjerice, nijednog znanstvenog rada koji se bavi Starom Gradiškom od 1945. do 1990. Nema sustavnih istraživanja', tvrdi načelnik Stare Gradiške.

Načelnik općine ponekad je i vodič kroz zatvorski kompleks

'Dolaze nam ljudi, individualno i organizirano, koji promišljanju različita povijesna razdoblja: ljudi koje zanimaju tvrđave, austrijske, dolaze ljudi koje zanima KPD, razdoblje NDH, dolaze oni koje zanima Domovinski rat. Često budem vodič i dugo mi je vremena trebalo da složim jednu unificiranu priču koja bi zadovoljila sve. Kad dođu posjetitelji, neki od njih se se ne slažu s onim što govorite. Vremenom, ujednačio sam priču, kažem pravu istinu, a da se nitko ne osjeti uvrijeđenim', priča načelnik.

Naime, mnogi posjetitelji u Staroj Gradišci 'vide' samo razdoblje NDH.

'Ova tvrđava, bivši zatvor, ima svoju priču i težinu, mislim da je potrebna ovoj državi da se raščisti s tim u konačnici. Slažete li se sa mnom? - pita načelnik općine Stara Gradiška koji misli da nikad nije kasno suočiti se s prošlošću, navodeći primjer Austrije. 

'Oni su sebe maltene prikazivali kao žrtve. Beč je bio treći grad po broju Židova u Europi, nakon Varšave i Budimpešte, ali su se oni počeli 90-ih razračunavati s prljavom prošlošću, počeli su priznavati sami sebi što su napravili, Dakle, nikad nije kasno', tvrdi načelnik.

Na Europski dan sjećanja na totalitarne režime Jadranka Kosor i njena ekipa su 2013. godine postavili spomen-ploču na ulazu u bivši KPD Stara Gradiška. Osim Šeksa i Jadranke Kosor, Staru Gradišku posjećivali su i Stipe Mesić za potrebe snimanja dokumentarnog filma, Kolinda Grabar Kitarović i drugi političari.

Bivši politički zatvorenici i logoraši, hrvatski branitelji i civili, koje su zatočile i maltretirale vlasti tzv. Krajine i JNA, ogorčeni su na odnos vlasti prema kompleksu kaznionica u Staroj Gradiški.

Po završetku Drugog svjetskog rata u Staroj Gradišci bilo je zatočeno nekoliko tisuća vojnih zarobljenika, uglavnom domobrana i civila. Kroz staru Gradišku je 1945. prošlo nekoliko tisuća hrvatskih domobrana koji su odvedeni u Gornje Podgrace u Potkozarju i likvidirani.

Među zatočenicima je bilo oko 250 svećenika Katoličke crkve. Komunističke vlasti su 1948. srušile crkvu sv. Mihaela Arkanđela (izgrađena 1776.) u Staroj Gradišci. Morali su je rušiti utamničeni svećenici.

Za vrijeme Titova političkog sukoba sa Staljinom, u Staroj Gradišci su zatvarane stotine informbiroovaca. Njihovo 'isljeđivanje' i 'preodgoj' također je bio prestrašan.

Da ironija bude veća, dekretom Josipa Manolića, od 6. veljače 1991. dokida se KPD Stara Gradiška, zatvorenici su premješteni u druge kazneno-popravne domove, a imovina dodijeljena općini Stara Gradiška. Stanovi su pak ostali u vlasništvu RH. Naime, 192 stana su bila izgrađena za potrebe stanovanja zatvorskih čuvara i članova uprave. U sustavu kaznionice bilo je zaposleno ukupno oko 1500 osoba, uglavnom, Srba. To su bili ljudi koji nisu imali stalni boravak u Gradišci nego su dolazili na posao sa strane i na korištenje dobivali stanove. Osim toga, još od 60-ih do 90-ih godina prošloga stoljeća dio kompleksa KPD Stara Gradiška je bio uređen za potrebe muzeja u Jasenovcu.

Okupacijske vlasti tzv. SAO Krajine i JNA otvorile su logor u Gradiški u kojem su zatvarani zarobljeni hrvatski vojnici te hrvatski i bošnjačke civili. Prema podacima koje u svojoj knjizi 'Pakao srpskog logora Stara Gradiška' iznio autor Vlado Radošić, inače dragovoljac Domovinskog rata, kroz logor Stara Gradiška prošlo je oko 1000 zarobljenih hrvatskih vojnika i policajaca te hrvatskih i bošnjačkih civila. Svi su oni prošli strašnu torturu.

Akcijom Bljesak i oslobođenjem zapadne Slavonije Stara Gradiška prestala je biti mjesto uzničke patnje. Kako je zatvor odnosno KPD Stara Gradiška, uz kaznionički, imao i gospodarski dio 1991., on je nastavio raditi i za vrijeme okupacije. Poslije oslobođenja odnosno akcije Bljesak, u tom gospodarskom dijelu bivšem KPD-a i logora nastavile su se proizvoditi metalne cisterne za benzinske pumpe. Srbi nisu uspjeli izmjestiti strojeve prije akcije Bljesak. Godine 2003. pogon je uspješno privatiziran. Tvrtka Hrast Strizivojna j kupila nekadašnji drveni pogon u kompleksu KPD Stara Gradiška i pokrenula proizvodnju. U gospodarskom dijelu nekadašnjeg zatvora danas ukupno radi 60-ak radnika među kojima je i 15-ak Nepalaca. Na graničnom prijelazu Gradiška ima oko 600 zaposlenih, ali, kako se žali načelnik općine, nema domaćih ljudi koji rade na graničnom prijelazu.

Bez nedovoljnih ulaganja u proizvodnju i zaustavljanja depopulacije, budućnost općine Stara Gradiška je neizvjesna.