Stipe Božić: Najveći ožiljak su mi ostavili Kornati, ni danas ne želim o tome govoriti
U Domovinskom ratu je bio ranjen u noge i ruke
Proslavljeni alpinist i simbol Hrvatske gorske službe spašavanja, Stipe Božić, u razgovoru za Večernji list je otkrio koje su mu se akcije spašavanje urezale u pamćenje za cijeli život...
- Bila je jedna nesreća autobusa na magistrali, na Vrulji, još za vrijeme bivše države. Bila je poledica i autobus pun putnika survao se u provaliju. Ja sam slučajno naletio s kolegom, išli smo na Biokovo. Bilo je grozno, radili smo trijažu, treba procijeniti kome treba pomoći odmah, tko ima šansu preživjeti, a tko ne... To su bili strašni trenuci, jesam bio već iskusan, ali tako veliku tragediju prije toga nisam vidio. Onda je bio rat, u ratu sam svašta vidio i bio ranjen, ali na meni su najveći ožiljak ostavili Kornati. Tada sam bio osobno ranjen, tri mjeseca ranije poginuli su moj sin i nevjesta i baš sam bio u nekako napetom stanju. Kada smo nas trojica, Srđan Vrsalović, Mladen Mužinić i ja, pošli s posadom helikoptera nismo ni znali točno u što krećemo. Dobili smo dojavu da nekoj grupi vatrogasaca treba pomoć, da ih se treba evakuirati iz vatrenog okruženja. To nije zvučalo predramatično u dojavi. Kada smo ih locirali, bilo je strašno kada sam pogledao dolje. Nisam ni trebao sići, ali kada sam vidio koliko je mrtvih, morao sam se spustiti, vidjeti može li se kome pomoći. To su bili strašni trenuci, nije mi uopće drago, ni nakon toliko puno godina, o tome govoriti jer će se uvijek naći netko tko bolje od mene zna što se i zašto tamo dogodilo. To je najveća negativnost našega društva - što su svi pametniji od onih koji su stvarno nešto učinili. Ja gdje god dođem, drugi meni tvrde što je bilo, ja ne znam što bih rekao i zato više ništa i ne govorim. Toliko o Kornatima.
O svom ranjavanju u Domovinskom ratu je rekao:
- Bio sam ranjen u ruke i noge, a tu sam, na prsima, imao okvire za municiju. Jednog je skroz stuklo, baš ga je 'speštalo' i to mi je spasilo život. To je bilo na Dinari kod Vještić gore, na granici BiH i Hrvatske, više na našoj strani. To je bilo 20. veljače 1992., bio sam na ispomoći Planinarskom diverzantskom vodu Kijevo, pri 126. brigadi, a inače sam bio u 4. gardijskoj brigadi. Kako sam zajedno s kolegama iz HGSS-a formirao taj PDV Kijevo, formalno sam bio u 4. Zajedno s prijateljima formirali smo kamp za obuku na Mosoru pa u Voštanima, ali sam stalno odlazio gore na Dinaru jer odlično poznajem te planine. Tako sam jednom prilikom tamo ranjen.
