INTERVJU Stipe Božić: Najviše sam bio zapanjen Antarktikom, tamo ničeg nema, vizure su fantastične i osjećaš se kao na drugoj planeti

Sa Stipom Božićem, našim proslavljenim alpinistom, putopiscem, gorskim spašavateljem i pustolovom porazgovarali smo uoči polaska u novu pustolovinu duhovitog naziva 'Vlaji na Himalaji'. Ekspediciju organizira s Vedranom Mlikotom, glumcem iz Zagvozda, a plan je da se njih petnaestak vlaja popne na 6490 metara visok vrh Mera Peak u središnjem dijelu Himalaje. 

Nedavno je objavljeno da vam je ovo 30. put da se penjete na vrhove najvišeg planinskog lanca na Zemlji, nije li Vam dosta Himalaje?

- Otprilike trideseti put, ne znam ni ja točno. Dosta?! Nikad nije dosta. Normalno je da ideš napuniti baterije godišnje, a meni je to način života...

Kada krećete?

- Iza sjednice Gradskog vijeća, ha, ha.

Kako su išle pripreme za ovu ekspediciju? Iako je riječ o iskusnim planinarima, čekaju ih brojni izazovi s kojima se do sada nisu imali priliku suočiti, poput vrlo niskih temperatura i nedostatka kisika.

- Nisu oni od jučer. U prosjeku su planinari više od 10 godina. Imali smo pripreme na Biokovu ljeti i zimi kada je Biokovo bilo pokriveno snijegom i kad su bile niske temperature. Tamo su to probali više puta, a bili smo i u Alpama, na Monte Rosi, planini koja je visoka 4500 metara i to je drugi najviši vrh u Europi. Tamo su uvjeti slični kao oni koji će biti na Mera Peaku. Zadnji dan nas očekuje snijeg, led, strmine, hladnoća... Za uspon nam je potrebna posebna oprema koju su isprobali, a kasnije su na Monte Rosi to i utvrdili. Dobro su se aklimatizirali, a visina od 4500 metara je jedan indikator mogu li to podnijeti ili ne jer je granica za ljudski organizam od 3000 metara na više.

Ekspedicija ima i humanitarni karakter...

- Priča ide ovako. Kada sam se prvi put, 1979. godine, popeo na Everest bilo nas je trojica. Jedan Slovenac, ja i Nepalac iz plemena Šerpa, Ang Phu. Popeli smo se zapadnim grebenom, najtežim smjerom kojim se nitko nikad prije, a ni kasnije, nije popeo. U povratku se na žalost Ang Phu poskliznuo i poginuo. To je bila strašna nesreća. Tragedija. U to vrijeme on je bio najpoznatiji u Nepalu u alpinizmu među Šerpama. Iza njega su ostala djeca, među kojima i njegov sin Mingama kojeg smo pratili tijekom školovanja i odrastanja, a koji je postao visokopozicionirani budistički svećenik. Cijelo smo vrijeme održavali kontakte, kad bi stizali u Nepal posjećivali bi njega i njegovu obitelj, a prije nekoliko godina je i on bio naš gost u Hrvatskoj. Sprijateljili smo se, kao susjedi, iako smo zapravo jako daleko. Kada je potres, prije tri godine, srušio njihovu kuću, pokušavali smo nešto napraviti, poslali smo im novac za prvu ruku, ali koncert u časničkom Domu u Lori, na kojem su besplatno nastupili naši najpoznatiji umjetnici poput Olivera i Bana, se pokazao kao prava stvar. Prikupilo se 3000 dolara koji su sasvim dovoljni za obnovu njihove kuće, a novac je uplaćen posredstvom Lions kluba Solin. Kuća se počela obnavljati i čini mi se da će čak biti i gotova dok mi budemo tamo. Tko zna, možda i pomognemo nešto u završnima radovima.

Što ćete učiniti kad se popnete na Mera Peak?

- Postavit ćemo zastave, počevši od državne koja je naš simbol, pa zastave Grada, Hajduka, planinarskih društava iz kojih su članovi ekspedicije, sponzora... To je dug posao, dok svatko izvadi svoju zastavu, dok se sve to slika prođe i pola sata. Ako bude dobro vrijeme onda će to biti lako, ali ako bude loše, onda će to biti dosta teže i morat ćemo to obaviti na brzinu.

Kolike temperature vas gore očekuju?

- Po noći mislim da neće biti niža od -15, a po danu ovisno o oblacima, ali mislim da ne bi trebala biti ispod -5 do -10, a ako je vedar dan, oko nule.

Popeli ste se na najviše vrhove svih sedam kontinenata, koji vam je najdraži? 

- Teško mi je reći koji mi je najdraži, ali od kontinenata sam najviše bio zapanjen Antarktikom i odlaskom na Mount Vinson, koji je najviši vrh. To je bilo nezaboravno iskustvo zato što tamo nema baš nikakvog života osim nekoliko znanstvenih postaja, a kontinent je površinom gotovo dva puta veći od Australije. Sve je pusto, osim nekoliko kilometara od obala gdje su pingvini i neke druge životinje, ali u kontinentu zaista ničeg nema. Vizure su fantastične, nešto što nigdje ne možeš doživjeti. Gdje god pogledaš sve je novo, sve je iskonski, netaknuto, bijelo, s planinama idealnih proporcija i linija, od trokuta, piramida, raznih oblika... Osjećaš se kao da si na nekoj drugoj planeti.

Kakve vam se misli u takvim trenucima motaju po glavi?

- Kada sam bio na vrhu Vinsona, a to je bio zadnji od sedam vrhova, prvo je bila velika sreća, radost i euforija što sam uopće dovršio to što sam planirao, ali istovremeno je tu i spoznaja da se nalaziš na mjestu od kojeg nema udaljenijeg na svijetu i nitko te ne može odatle iščupati da ti se, ne daj Bože, što dogodi. Imaš ugovoreno vrijeme i mjesto kada i gdje dolazi avion koji mora sletjeti na led. Tu je tada i strepnja hoće li biti sve uredu pomiješana s euforijom i ljepotom oko mene... U tome i jest čar alpinizma da se boriš sa samim sobom. S prirodom se ne možeš boriti, ali sa samim sobom i sa svojim osjećajem možeš.

Gdje biste se još voljeli popeti?

- Ostali su mi neispunjeni planovi koje najvjerojatnije neću ostvariti, a to je uspon na drugi po visini vrh na Antarktici i on se zove Mount Tyree. Nekoliko puta je bilo prilike to organizirati, ali se svaki put neka nesreća ispriječila. Najprije je poginuo moj prijatelj Slovenac, alpinist Toma Humar, potom sam se pripremao sa sinom Joškom pa je i on poginuo, bilo je još nekoliko nesretnih slučajeva koji su me upozorili da možda ne treba juriti za svakom željom, da treba nešto i ostaviti. Dovoljno sam uradio, da sam još to napravio bio bih prvi čovjek koji se popeo na dva najviša vrha na svakom kontinentu, ali ja sam sretan. Nema idealnoga, pogotovo u alpinizmu. Moraš uvijek gledati što ostaje i kako ćeš preživjeti. Nešto mi je ukazivalo da, iako sam možda mogao otići, trebam odustati.

Nesreće u alpinizmu, posebno kada se osvajaju najviši svjetski vrhovi, nisu rijetkost. Kazali ste da ste nakon nekih u kojima su vam poginuli neki dobri prijatelji, bili sigurni da se više nikada nećete vratiti, ali niste izdržali. Što je to što vas vuče u planine?

- Nakon svake nesreće, a posebno nakon onih prvih, sam mislio da nema govora da se ponovno vratim u planinu. Sjećam se kad je poginuo Ang Phu rekao sam da ja to više ne bih mogao podnijeti. Razmišljao sam da sam svoje obavio, popeo sam se na najviši vrh najtežim smjerom i što mi sve to treba, ali kasnije, kad se spustiš u dolinu i počneš razmišljati ponese te nekakav izazov, priče s prijateljima i opet kreneš na druge vrhove. Potom se opet dogodila nesreća na Manaslu, kada smo izgubili dvojicu prijatelja, Nejca Zaplotnika i Antu Bućana. Nejc je u to vrijeme bio jedan od tri najbolja na svijetu i kada se dogodila ta strašna tragedija, poginula su mi dva prijatelja, mislio sam da se to više ne može podnijeti, a bili smo blizu uspjeha na tom vrhu. Spuštajući se, ja i moj stari partner Viki Grošelj iz Slovenije, smo razgovarali kako bi i bi li se uopće moglo, i tako smo zaključili kako možda ne bi bilo zgoreg pokušati sljedeće godine. Dogodine smo došli nas četvorica, mini ekspedicija s minimalnim novcem, bez klasične logistike i popnemo se na vrh po južnoj stijeni Manaslua, osmog po veličini vrha na svijetu. Kada smo stali na vrh ostvarili smo ne samo naš san nego i san naših prijatelja. Alpinizam je zapravo san. Sanjaš, sanjaš i, barem ja tako mislim, ako prekinem taj san, a u naponu sam moći, napravio sam strašnu štetu tom snu. Nema tu ništa materijalnog, ali očito je da u ovom svijetu neka ideja koju netko uporno slijedi ipak vrijedi.

Dalmaciju su ovoga ljeta pogodili katastrofalni požari, bili ste dosta kritični, ne prema vatrogascima, već prema sustavu. Što bi se trebalo mijenjati? 

- Naši vatrogasci, pogotovo profesionalne vatrogasne postrojbe, su izvrsni. Odlično su obučeni i ekipirani, brzi su, profesionalni i tu nema sumnje. Međutim, očito je da u ukupnim sustavu vatrogastva nešto ne štima. Na primjer, lokalni zapovjednici su negdje sirovi, beskrajno bezobrazni, nemarni, bahati... Svugdje u svijetu, a čitam sada i neke kanadske članke, najvažnije je da se požar gasi kada je mali, kad tek počne. Čak smo se nudili i mi iz GSS-a da ćemo gasiti pa su me neki lokalni zapovjednici prozivali. Na Dinari je gorjelo 22 dana. Da je bilo taj požar gasiti odmah, prvi dan kada smo mi zvali Centar 112, šteta bi bila znatno manja. Isto se nedavno dogodilo i na Biokovu. Lokalni zapovjednik je bio bahat i taj požar je napravio strahovitu štetu, a da ne govorimo koliko je kasnije resursa potrošeno kada su uzletjeli kanaderi i helikopteri i kada ga se zapravo više nije ni moglo gasiti. Ljudi su bili spremni ići gasiti, ali mozgovi nekih ljudi u sustavu na to nisu spremni, za njih priroda nije ništa, to je za njih prazan prostor, kao i onima što bacaju škovace uz cestu ili u jame ili u Crveno jezero. Sustav treba funkcionirati tako da kada se dogodi požar ili bilo kakva nesreća se skače odmah, naravno, ne riskirajući ljudske živote. Evo, baš u ovom članku kojeg sam spominjao, Kanađani su osnovali svoju padobransku vatrogasnu jedinicu koja skače na dojavu da je negdje manji požar. Ako mogu pogase, ako ne mogu jave i dolaze avioni i helikopteri. Mi imamo helikoptere i avione, ali nam nedostaje mudrosti da to napravimo.

Kakva je bila ova sezona u HGSS-u?

- Bila je, u skladu s povećanjem broja turista, poprilično burna. Bilo je svega, potraga i nesreća na moru. Dobro se odradilo, ali što se tiče potraga neke slučajeve nismo uspjeli riješiti jer je problem pronaći nekoga tko se izgubio, sa sobom nema mobitel, a spasioci nemaju pravih informacija o tome gdje je išao.

Koja Vam je akcija spašavanja bila najteža, a koje se rado sjetite?

- Najneugodnija je svakako bila spašavanje vatrogasaca na Kornatima, ona je najdramatičnija i najveći ožiljak nosimo svi koji smo bili tamo. U spašavanju ima emocija, ali se moraš isključiti. Ja bih najradije da nisam bio na Kornatima, ali nema tko drugi. To je ostavilo najdublji ožiljak što se spašavanja tiče, a najdraža i najdramatičnija sa sretnim ishodom je jedna akcija na Biokovu gdje su zalutale dvije Poljakinje, majka i kćer. Ušle su u jarugu i došle do jedne strme litice jer odozgo izgleda kao da je more blizu, majka je pala i zadobila teške ozljede glave, ostala je u nesvijesti, imala je teški potres mozga. Kćer je zvala 112, ali nije znala gdje je. Bila je strašna drama, letjeli smo helikopterom, imamo kontakt s njom, ali je ne možemo naći i na kraju nas je Centar 112 spojio s njom, i sjetio sam se da ako ima fotoaparat i blic neka ga upali kada vidi da je helikopter blizu. Poslušala je i tada smo ih pronašli. Bilo je to pred kraj dana, skoro je pao mrak i skoro smo odustali. Helikopter nas je ostavio na vrhu stijene, spustili smo se s užadima do njih, kćer smo brzo izvukli jer je bila pokretna, ali majka je bila nepokretna. Spuštali smo je cijelu noć niz stijenu visoku 300 metara, s njom je bila naša liječnička ekipa s kompletnom medicinskom opremom, bilo joj je kao u šok sobi. Naravno, padala je i kiša. Ujutro je došao helikopter iz kojeg nam je spušteno uže s kojim su nas podigli i odvezli na obližnji stadion. Nakon nekoliko mjeseci sam zvao kćer da pitam kako je i rekla je da je majka dobro, da je bio težak oporavak, ali da će čak početi raditi. To je sreća, da smo uz puste tehničke peripetije i opasnosti spasili nekome život.

Nedavno smo imali priliku pročitati i da vam je kćer Iva krenula vašim stopama… 

- Ona i Maja, koja je starija, su kao djeca bile u drugim sportovima. Maja je u taekwondou došla skoro i do crnog pojasa, isto kao i pokojni sin Joško koji je bio juniorski prvak Hrvatske u boksu. Kod mene se doma ne priča baš previše o alpinizmu, ali je on u nekom dobu, moguće da su u društvu o tome razgovarali, odlučio krenuti s alpinizmom, one su to možda i od njega vidjele pa su kasnije upisale alpinističke škole i počele se penjati. Nije ih nitko tjerao. Za Maju, koja trenutno živi u Španjolskoj, slobodno se može reći da je u slobodnom penjanju daleko najbolja od žena u Hrvatskoj, a Iva je najbolja u alpinizmu, nedavno se vratila iz Kirgistana gdje se penjala sa slovenskom ekipom. Iva je i u GSS-u, sama je to htjela. Kada je došlo vrijeme oni su je primili, nije ušla ni po kakvoj protekciji. Dapače, ja sam u početku bio protiv jer mi se činilo da je premlada i presitna, ali to meni kao roditelju drugačije izgleda.

Nešto slično kao što je vama i vaš otac skrivao gojzerice.

- Je, ali ja nisam bio toliko isključiv, nego sam više upozoravao da treba čekati i htio sam zapravo vidjeti koliko je ona sama za to zagrižena, a moj je otac bio isključivo protiv.

Na zadnjim ste lokalnim izborima bili na listi HDZ-a i sada vas imamo priliku gledati u ulozi gradskog vijećnika, zašto ste se odlučili politički aktivirati i kakvi su prvi dojmovi?

- Više sam se uključio da pomognem Splitu da prodiše. Andro mi je godinama prijatelj, a bila je i ova dilema između njega i Keruma,... ne kažem da je Kerum loš, ali mislim da je Andro puno primjereniji gradonačelnik i da ima bolju ekipu. Svi govorimo valja ovo, ne valja ono, ali ako imaš mogućnost nešto napraviti, dobro je da to i učiniš. Mislim da sam pomogao, ako ništa, donio sam koji glas, sudjelovat ću u odlučivanju i donošenju, vjerujem, kvalitetnih odluka. Već sada dosta razgovaramo o nekim stvarima poput uređenja grada, vidim puno toga, predlažem, razmatramo, ali sve na jedan lijep i kulturan način. Meni je glavni cilj da vidimo što možemo napraviti, znamo što ne valja, ali je pravo pitanje što možemo učiniti da bude bolje. Ide sporo, ali čini mi se da ide bolje nego prije.

Branitelji su vas proglasili i junakom Domovinskog rata, pokojni sin vam se prijavio u HOS dok još nije bio ni punoljetan, a sada ste i političar, kako gledate na ovo što se sada događa oko pozdrava 'Za dom spremni'?

- Mislim da nam to godinama podmeću. Od kada sam živ slušam o partizanima i ustašama iako ni jednog nisam vidio jer se nisam tada rodio. Ne znam tko nam podmeće, ali ja se na to ne osvrćem. Mislim da je to zagađivanje prostora s jedne i druge strane i nije mi ni jasno zašto se ljudi toliko i osvrću na to, što nam to u životu znači?! Što se junaštva tiče, osjećam se bijedno jer sam bio ranjen. Kakav sam ja to junak kad sam bio ranjen?! Da sam bio veći junak, ne bih bio ranjen, bio bi se bolje sakrio, prije bih zapucao... Cijenim to priznanje, ne mislim da nisam ništa napravio, bio sam u borbama od početka, ali mislim da sam realno bio na repu zasluga. Kada vidim neke moje prijatelje, poput Davora Jovića, koji je junak nad junacima, kad ga vidiš i kad znaš što je napravio, onda je jasno da je on Mount Everest za mene u tom junaštvu.