Stjepko Rošin: A da se prvo prestanemo sramotiti i kvadrate nazivati kockicama?

Stjepko Rošin: A da se prvo prestanemo sramotiti i kvadrate nazivati kockicama?

Nagrađivani splitski dizajner za Dalmatinski portal je napisao članak o brendiranju Hrvatske

Što god ljudi mislili, kako god bili kritični, koji god imali interes ili kojeg god svjetonazora bili, ne može se zanijekati potreba brendiranja Lijepe naše. Zazvučalo je vrlo mudro kad se prezentirani rezultat (doseg) radne skupine označio kao 'ono u čemu se svi slažemo', te tih sedam točaka stavljeno kao srž brenda za početak projekta. Zato u ovom trenutku nije ključno je li uobličena rečenica 'Hrvatska po mjeri čovjeka' dobar temelj za definiranje brenda ili nije, može li biti stvarna slika ili samo priželjkivana. Osobno mi je barem poticajna. Pa tko ne bi gradio društvo po toj mjeri? Hrvatska to sigurno u cijelosti nije, ali ako je vjerovati mnogim svjetskim putnicima, pa i našim analitičarima, ona bi to uistinu mogla i biti, puno lakše, brže i vjerodostojnije nego neke druge zemlje.

Ono što mi se jako dopalo, osim što je napokon najznačajnijom ciljnom skupinom označeno domicilno stanovništvo (o čemu sam pisao pred oko dvije godine), je upravo razboritost heterogene skupine, pune talenta, iskustva i različitih polazišta. Budimo iskreni, čak i više ili manje zatomljenih ega. Razboritost je zbog onog 'hajdemo vidjeti u čemu se slažemo i početi od toga'. Kad bi tim putem krenuli i političari, mi bismo sigurno živjeli u zemlji koja bi bila više po mjeri čovjeka nego po mjeri apsurda što je u mnogočemu sada slučaj.

Nisam nazočio na konferenciji, ali sam je pratio putem interneta, te mi dopustite da mi je nešto i promaklo. Zaključci radne skupine su najblaže rečeno dobar početak. Sad je potrebno da netko taj radni materijal prepozna i nadoveže se na inicijativu osnivanjem državnog ureda. Neki će reći 'ah, još jedan državni ured', 'isisavanje novca' ili 'uhljebljivanje', ali to što je jedan drugi ured nepotreban ne znači da ovaj nije potreban. Konačno, nije stvar forme već sadržaja, bila forma ured ili nešto drugo.

Međutim, panel rasprava, kao i emisija 'Otvoreno' na HRT-u je pokazala kako skupina pojedinaca treba mnogo naučiti iz npr. nogometa. Jedan je trener. I zna se tko, gdje i kada igra. A loptu treba spustiti na zemlju, doslovno i metaforički. 

S ciljem i težnjom da je baš tvoj udarac i tvoj potez onaj koji daje gol, isključujući ono što je najljepše u nogometu, što je igra i zajedništvo, u startu se raspada kolektiv, i zabijanje gola ostaje tek na pokušaju talentiranog ili pak sebičnog pojedinca. A i ako se zabije gol, utakmica se sigurno ne dobiva, igrač se možda samo uspješno proda, a gledalište ostaje uskraćeno za punu ljepotu pletenja nogometne mreže po terenu, one mreže koju momčad i igru čini dominantnom, nadmoćnom i zanimljivom. Najčešće takve momčadi nemaju ili barem ne ovise o jednom istaknutom pojedincu. Takve su utakmice najljepše, takve ekipe su najjače.

Pa kad se vratimo na 'domaći teren' i kad smo napokon shvatili koliko se u komunikaciji moramo osvrnuti prvo prema samima sebi, za očekivati je da prvo krenemo od početka. Jedan važan dio jednog dijela kuće Lijepe naše je vizualni identitet. On je, kao što je Boris Ljubičić naveo, vrh sante leda. Ali gdje je uopće voda?! Do leda pa tako i vrha sante tek treba doći. Kad smo kod tog medija, znamo li uopće vrijednosti koju vodom baštinimo? Treba prvo sagraditi temelje. Oni su najvažniji i bez njih nema ni krova, ni lijepe fasade, ni leda ni vrha sante leda. 

Barcelona je promovirala svoje nove dresove koje podsjećaju, što je nesporno, na dres hrvatske reprezentacije (ne samo nogometne). U redu. Zabilježili smo. Međutim, nisam siguran koliko je to utuživo gledajući sa strane kreacije i grafizma. S pravne strane, iako ne baštinimo samo mi kvadrate, više će znati neki drugi stručnjaci. Ali sam siguran da se o tome ranije razmišljalo, unutar neke radne skupine i nekog državnog ureda, da bi barem neke šanse za tužbu postojale. Konačno, ja u toj trenutnoj situaciji vidim 'samo' šansu, a ne tužbu i sud. Ali šansu za zgoditak, ne nužno i dobivanje utakmice.

Nastavno na po meni najznačajniji zaključak radne skupine, što je određivanje ciljne skupine, prestanimo se sramotiti i kockicama zvati kvadrate. Pa kako ćemo zaštiti nešto što uopće ne znamo kako se zove, što nismo u stanju zvati na pravi način?! Počnimo govoriti o zaštiti imenice kvadrat, odnosno kvadrata imenom kvadrat, ne pravno, već kulturno, jezično, unutar hrvatskog komunikacijskog prostora. Za početak. 

Krenimo od temelja na svim poljima identiteta u širokom značenju, dubinskom analizom, konkretnom snažnom strategijom umjesto labavih neobvezujućih smjernica, pa ćemo stići i do onog vizualnog identiteta bili to Ljubičićevi, Bruketini, 'Studio Sondini' ili tko zna čiji i kakvi kvadrati. 

Da se vratim na teren, tj. nogometni rječnik, ne pucajmo na branku s centra i to na početku utakmice, ako baš ne moramo. Ne preskačimo  stalno igru jer nismo Englezi. Gradimo igru od početka, od noge do noge, polako i strpljivo, na osnovu taktike. Lopta će tada sigurno uletjeti u mrežu, baš onda kad treba. I to ne jednom. A publika će urlati 'Gooooooooool' i što je najvažnije, doživjet će ga svojim. Bit će onaj dvanaesti igrač.

Živo me zanima, gdje je taj 'Dalić' brending strategije. Jer kad se lopta pod takvim vodstvom zakotrlja, Barci će ostati kockice, ali mi ćemo uživati kvadrate.

Vaša reakcija na temu
Pregledaj komentare