Susret s dugogodišnjim djelatnikom Kino poduzeća i Ekrana Franom Matošićem: 'Svaki je Splićanin godišnje gledao 30 filmova...'

Fotogalerija (8)

U staroj seriji 'Grlom u jagode' to bi rekli otprilike ovako:

- A te 1957. Split je imao oko 60 tisuća stanovnika, i osam kina od čega jedno ljetno kroz koja je prošlo 1.733.490 gledatelja.

Dobro ste pročitali, svaki je stanovnik Split te godine u kinima pogledao skoro trideset filmova.

Podatak je to koji nam je otkrio Frane Matošić, Splićanin koji je cijeli svoj radni vijek proveo u Kino poduzeću Split, današnjem Ekranu. U tu je tvrtku došao 1961., nakon studija i odsluženog vojnog roka, i ostao do mirovine 1996., kad je Ekran već bio privatiziran. Teško je i zamisliti bolji posao u to vrijeme, posebno za nekoga tko je od mladosti bio filmofil, pa još na studiju prava ispisivao cijele bilježnice s naslovima pogledanih filmova. Uz svaki naslov stajalo je ime kina u kojem je gledao film, datum, redni broj filma i ocjena. 

- Najveći dio tog vremena sam bio rukovoditelj komercijalnih i pravnih poslova, a jedno vrijeme i direktor. No, najviše sam bio zadužen za repertoar - kaže nam Matošić dok razgovaramo u kavani Bajamonti u kojoj se svakodnevno sastaje s prijateljima, samo nekoliko koraka od svog nekadašnjeg ureda na Prokurativama, u prostoru u kojem je nekad bilo kino Marjan. Danas o tim danima svjedoče jedino natpisi na zidovima 'lijevo' i 'desno'.

Naravno, povod za susret s Matošićem je nedavno objavljena vijest da će najveće gradsko kino Central za koji tjedan otići u povijest, te do sljedeće sezone biti preuređeno u veliki noćni klub. Također, strahuje se da će prenamjenu doživjeti i najstarije kino u Hrvatskoj, Karaman, no konzervatori su ipak pokrenuli proceduru njegove zaštite, a i iz Ekrana poručuju da im tako nešto (još) ne pada na pamet.

- Svako vrijeme donosi svoje, jasno da mi je žao što se kina zatvaraju, posebno mi je žao kina Central, ali posjećenost je očito bila takva da se više nije isplatilo - kaže Matošić.

U vremenima kad je on došao u tadašnje Kino poduzeće, početkom šezdesetih, sve je bilo drukčije.

- Kino je bila praktički jedina zabava, svi su išli u kina, a firma je cvjetala. U kinu Bačvice smo znali nagurati i 1300 stolica, i uvijek bi bilo puno, kao i sva druga - sjeća se Matošić.

Kino poduzeće je još od pedesetih godina imalo pet svojih kina - Central, Balkan (današnji Karaman), Tesla, Marjan i ljetno kino Bačvice, no još su tri bila pod njihovom upravom - Jadran (u Domu JNA, odnosno hotelu Ambasador), Split u danas nepostojećem Domu brodogradilišta, te Stari grad južno od katedrale kojem je vlasnik bio Kino klub Split. Danas Ekran filmove prikazuje u Karamanu, još koji tjedan u Centralu, te ljeti na Bačvicama. Koliko dugo, neizvjesno je.

Kako nam priča Matošić, kroz cijele šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća filmovi su u Splitu doista bili najvažniji društveni i kulturni sadržaj. Cijele škole su odlazile na projekcije, u kinu Stari grad su se prikazivali isključivo dječji filmovi, a redovi pred blagajnama bili su svakodnevna pojava.

- Kad smo uveli mogućnost rezervacije karata, one su se morale predignuti ovdje u kinu Marjan, pa bi se red ponekad protezao preko cilih Prokurativa. Šverceri su na sve načine pokušavali kupiti šta više karata, pa da posli bolje zarade, nenadmašan je među njima bio Vinko Mladinić Fažol. Kasnije, kad god bih prolazio kroz Krešimirovu, pa ispod ure, on bi tamo bio s klapom, i onda bi prestali pivat da mi se on javi - kaže šjor Frane.

O uvozu filmova su često odlučivale i 'više instance', svaki distributer je imao komisiju koja bi pazila da im ne promakne koji nepoćudni film. No, jednom kad bi film dobio dozvolu obično više nije bilo problema.

- Najgledaniji film tada je bio 'Deset zapovijedi', i prvi i drugi dio je u Splitu gledalo po više od 60 iljada ljudi, mnogi su odlazili i po nekoliko puta. I nikad se nije dogodila ni jedna intervencija. Moja je logika bila jednostavna: ako su komisije 'pustile' neki film, onda sam ga prikazivao. Jedan moj kolega iz Sarajeva je, recimo, odlučio da taj film neće prikazivati, valjda je htio biti siguran da mu nitko ne prigovori - kaže Matošić.

Naravno, bilo je i drugih velikih hitova. Jugoslavenski ratni spektakli skupljali su tisuće gledatelja zbog organiziranih odlazaka škola u kino, nije se smjelo dogoditi da netko ne pogleda 'Bitku na Neretvi' ili 'Sutjesku'. No, veza između škola i kina imala je i druge konotacije, ne tako popularne u 'strukturama'.

- Kad smo uveli jutarnje matineje u Tesli, ponekad i u Balkanu, jako su nas kritizirali jer su ta kina postala mjesto di se odlazilo 'u pic'. Još kad su počeli stizati 'seksološki' filmovi, recimo 'Mazurka u krevetu', 'Hopa cupa u krevetu'..., to je bila potpuna ludnica. Znalo nam se dogoditi da u 10 imamo jednu projekciju u Tesli, pa u podne drugu u Balkanu.

Ipak, vjerojatno najvažniji trenutak u povijesti Kino poduzeća dogodio se 1962., kad su investitori i projektanti robne kuće Prima ponudili toj tvrtki da uz novu trgovačku meku izgradi novo kino na mjestu starog i dotrajalog Centrala. Bilo je to za to vrijeme mnogo važnije i od današnjih multipleksa po trgovačkim centrima, jer je Central bio zapravo jedino namjenski izgrađeno kino u Splitu nakon rata, sva ostala - ne računajući Jadran i Split koji su neredovito služili kao kino - su naslijeđena iz predratnih godina.

- Kino poduzeće je doslovno plivalo u parama, ali je i za nas to bio veliki zalogaj, pa smo digli kredit. Kad je kino bilo gotovo, s više od 500 sjedala, to je bilo čudo modernosti, novine su ispisale puste članke o tom velikom događaju. Naravno, Central je odmah postao naše elitno kino, u njemu su se prikazivali najveći hitovi, sve do 'Titanica' i 'Gospodara prstenova'. Eto, sad je ta priča došla do kraja - kaže Matošić.

Šjor Frane i dan danas ide u kino, ponekad i u multiplekse, ali kad u novinama vidi najavu odmah nazove bivše kolege i pita ih hoće li se neki film prikazivati i u gradu.

- Ne volim ove spektakle, draži su mi filmovi kakve radi Woody Allen, a evo, nažalost je sve manje mjesta gdje ću takve filmove moći gledati - zaključuje.