Tako je lako vidjeti tuđe zlo, a tako teško - vlastito!

'Postoji neko zlo među ljudima koje ih sprječava da se udružuju i nagoni ih da između sebe otvaraju ponor. Jedino ih ljubav može natjerati da taj jaz premoste.' (Herman Hesse)

Dočim je s Poljuda stigla prva informacija o kukastom križu, simbolu krajnjeg zla, rekoh u sebi: E, sad će u danima koji dolaze, a nakon osude nepoznatog počinitelja, uslijediti val optužbi, prepucavanja, prebacivanja krivnje i na 'one druge'.

To se ovih dana i događa, kako među političkim i nogometnim strukturama, tako i među novinarskim redovima. 'Glavni krivci' su, zna se, njihovi već poznati svjetonazorski neprijatelji. Jer, ruku na srce, tko bi drugi i mogao biti kriv nego samo - oni?

Ni običan puk nije imun - jedni sipaju 'drvlje i kamenje' na Hrvatski nogometni savez (HNS) i na HDZ,  drugi na policiju i SDP. Neki su pak uvjereni da je 'svastika' postavljena iz duboko fašistoidnih motiva, a drugi da je to 'samo' očajnički, ali ipak 'benigni' način borbe protiv 'ustajale nogometne močvare' i 'vrhuške' HNS-a. 

Koplja u nama

I, makar golema većina osuđuje ovo 'iscrtavanje' kukastog križa, istovremeno malo tko primjećuje kako se, tim povodom, u nama samima generira neki drugi oblik zla koji, 'iz pravedničkih razloga', hoće 'iskočiti van' i iskaliti se na onima koji se smatraju glavnim uzročnicima tog zlog događaja. 

Dakle, lociranje glavnog krivca za počinjeno zlo, prema predvidljivom obrascu, postalo je svojevrsna opsesija među ponositim 'elitama', ali i među svekolikim pukom. No, kad nam je već svima tako žarko stalo da prodremo do srži problema, onda bismo na tom putu uistinu trebali biti spremni suočiti se i s našim istinskim i glavnim krivcem - sa zlom u nama samima! Jer je činjenica da kad netko počini zlo, onda ono mami posljedično zlo zvano gorčina, mržnja ili osveta, pa makar sve to bilo izraženo 'tek' u verbalnom obliku.

Sama činjenica da glavni i sporedni akteri u ovoj priči 'ne glođu samo bačenu kost', već je ona povod za 'glođanje onih drugih', govori nam da zlo tako lako podiže svoja koplja unutar nas samih. Glođanje 'onih drugih' tako je postalo omiljeni sport koji se u našoj zemlji sve brže i 'spiralnije' razvija.  

Volio bih da griješim, ali u srcu slutim da bi nam se uskoro moglo dogoditi neko puno veće zlo koje će nas pogoditi možda i daleko više od svega zločestoga što nam se događalo posljednjih 20-ak godina. Jer spirala zla ima svoju dinamiku. Najčešće ima i svoj 'krešendo' pa traži način da se utjelovi. 

Lanac utjelovljenih zala

Očito, utjelovljeno zlo je, složit ćemo se, kad netko baci Molotovljev koktel na HZZO, kad brat na brata nasrne nožem, kad momci među sobom zavrte jedan krug 'ruskog ruleta' u kojem jedan 'nema sreće', kad pijani mladić BMW-om usmrti dvije djevojke itd. Ali, promislimo malo, bačenom 'koktelu' možda je prethodilo zlo nepravde od strane sustava ili zlo odbacivanja od strane svih, kako rodbine tako i prijatelja... 'Ruskom ruletu' je, možda, prethodilo zlo skriveno u osjećaju besperspektivnosti ili pak u povišenim promilima... Ubodu brata je, moguće, prethodilo zlo osvete zbog sustavnog psihičkog maltretiranja ili zla ljubomore zbog uspješnijeg života... Obijesnoj vožnji je, možda, prethodilo zlo u obijesnom ćaći koji je mislio da se ljubav svom jedva punoljetnom sinu najbolje iskazuje kupnjom BMW-a iz posljednje serije... 

Tako je zlu, koje se pojavilo u 'otisnutoj svastici' na nogometnom travnjaku, moguće, prethodilo zlo nečije bahatosti i ignorancije ili zlo koje je htjelo da kroz ovaj događaj napakosti i dodatno 'nabrije' i nahuška tisuće ljudi jedne protiv drugih... A onda negdje mora osobito 'puknuti'. 

Ako nastavimo ponirati još dalje unatrag, možda dođemo do toga da je, na primjer, zlu bahatosti prethodilo zlo skriveno u - materijalističkom svjetonazoru. A materijalistički je svjetonazor pak posljedica jednog drugog zla, skrivenog u laži da 'imati' znači i 'biti'.

Nadalje, slijedom rečenog, zlo u svjetonazoru zvanom 'imati', čini se da je posljedica zla skrivenog u još jednoj laži koju su 'popili' milijuni - da je za čovjeka najvažnije brinuti se za materijalno i tjelesno, a za duhovno ako, eventualno, ostane vremena. Spomenuta laž je, tako, posljedica pradavnog zla skrivenog u prijevari zvanoj 'nema Boga'. 

Lucifer je iskoristio 'slab trenutak' - i danas to čini

Ali, ako nema Boga i ako smo svi mi nastali pukim slučajem, odakle nam uopće poimanje da je nešto zlo, a nešto dobro? Ako smo, je li, plod čudnovate slučajnosti, zašto u svakome od nas, ispod svih zakamufliranih slojeva, sve viče i vapi za višom pravdom, za unutarnjim mirom i dubokom srećom? 

Zašto, bez iznimke, ma kakvu masku stavili na lice, neumoljivo ipak žudimo za ljubavlju, za tim da volimo i budemo voljeni, i to zauvijek? Odakle ta žudnja? Je li ona slučajna ili je to stvarna 'potraga za izgubljenim blagom' koje smo negdje, tamo u početku, svojom nevjerom i padom izgubili? Zar upravo tom nevjerom Zlu nismo dali 'zeleno svjetlo' da uđe u naš život i 'napravi mrak'?

Mnogi, usprkos činjenicama, još uvijek drže da je ovo priča za malu djecu. Za pošten odgovor, sasvim je dovoljno da malo zavirimo u svoje vlastito srce i skrušeno uočimo kako tamo postoji nešto što nas tako često 'vuče prema dolje' i nagoni da lažemo, varamo, mrzimo, odbacujemo, ne oprostimo, budemo sebični... Ili da budemo puni nekog samosažaljevanja, straha, tjeskobe, kukavičluka, što su, također, zla svoje vrste uperena protiv nas samih. Zanimljivo, sve nam se ova stanja znaju događati čak i onda kad to ne bismo to htjeli. Zar nam, stoga, ovakve situacije ne govore da, zapravo, i nismo baš neka jaka bića? Naprotiv. 

Zlo je, razmišljam, kao rijeka koja kruži našim bićem i ne želi nam dobro. Ona ima svoj početak, svoj izvor. Zlo nije slučajno. Ono je namjerno, lukavo i podlo. Ima čak i svoga oca. Taj otac ima svoje ime. Ime mu je pali anđeo. Lucifer. Knez tame. Sotona. On pade zbog svoje oholosti i pobune jer je htio biti jednak Višnjemu. Potom je 'iskoristio slab trenutak' i zaveo prve ljude. Onda je njihova pala narav, domino učinkom, zahvatila redom sav ostali naraštaj, uključujući danas i ovaj naš. Uključujući svakog Hrvata, Mađara, Srbina, Engleza ili Kineza. 

Dakle, ta pala narav nije zahvatila samo pokvarene 'elite', nego svatko od nas, ma koliko se bunili protiv te istine, nosi otisak prvotnog pada, lutalačku i neutaživu narav. Stoga, svatko bi od nas trebao iskati milost i pomoć od svoga Stvoritelja. On je, tamo na križu, sve već učinio i sad čeka da mu jedan po jedan priđe. Da se malo spusti na koljena. Tako da ga Bog bolje čuje... 

Mislio sam da sam dobar

Svojevremeno sam mislio da je ovo što sada govorim priča za naivne i luckaste. Sve dok kroz niz događaja nisam bio presvjedočen da Zlo kao inteligentna i nevidljiva osoba - stvarno postoji! I znam, da me milost Božja nije privukla k sebi, ne bi bilo dobro... Vrijedi reći da se u meni nije ništa istinski promijenilo dok se, prije svega, nisam  suočio sa zlom i grijehom unutar vlastitog srca. A našlo se tu dosta toga. Našlo se laži, nepoštivanja roditelja, bludnosti, krađa, samopravednosti, želje da neki ljudi umru itd. A mislio sam, gle, da sam prilično dobar čovjek, s obzirom na brojna 'dobra djela', kroz humanitaran i volonterski rad, u životu uopće... 

Ipak, najteže od svega je bilo to što nisam prihvaćao Onog koji me stvorio i htio dovesti do istine kako je na križu Njegov Sin učinio najbolju moguću stvar za mene - platio sav moj grešnički dug! Tada sam znao, naime, da se pred Bogom ne mogu sakriti iza tuđih, uvijek mnogo krupnijih grijeha i zala... 

Odgovornost pred jedinim Dobrim

Znao sam da svatko stoji sam pred Kristom i da će svatko polagati račun za sebe, a ne za drugoga. 

Nitko od nas jednog dana neće moći reći: 'Ali, Bože, pogledaj koliko je daleko gorih nego što sam ja bio!' Ili: 'Pa ti, Bože, znaš da sam više dobrih nego loših stvari učinio...' Jer ne radi se ovdje o tome koliko si dobrih, a koliko loših stvari učinio u životu, nego se radi o tome jesi li se ili nisi pokajao i pozvao Isusa da bude tvoj Gospodin i Spasitelj. Da bude tvoja ljubav i istina, tvoja radost i snaga, tvoj mir i zaštita! Da, moć golgotskog križa je iznad moći bilo kakvog zla. Kao krajnja suprotnost kukastom križu i njegovim varijantama zla, bilo gdje i u bilo kome.  

Lucifer se, dakle, jako veseli kad se izgubljeni ljudi grozničavo podijele u ove ili one tabore, stranke, tj. u rovove iz kojih preko nišana gledaju na onu drugu, nepravednu i zločestu stranu. Možda i jest ta druga strana u konkretnoj situaciji (više) kriva, pa se nekako treba založiti za ono što je dobro i pravedno tada, ali nam i dalje ostaje pitanje: Što s onom dubljom krivnjom i grijehom u mome srcu? 

Ne, nemojmo smetnuti s uma da nas, pred Bogom, velika ili veća krivnja drugih, ne oslobađa odgovornosti za izljeve vlastitog grijeha i zla. Ne, ne smije me zlo u kukastom križu ili u HNS-u, u HDZ-u, u SDP-u, u bankama, u masonima, u ustašama i partizanima, toliko opteretiti i zaslijepiti da u mom životu ne bude mjesta za Isusa Krista, jedinoga koji je Dobar i koji je kadar osloboditi me od mog vlastitog zla. 

On je ta ljubav i snaga koja čini da premostim ponore - najprije one unutar mene samog. A što se drugih tiče, ako ne ovdje, prije ili kasnije svatko će stati pred nebesko sudište. Dakle, na kraju mogu reći da vrijedi živjeti za to da što više ljudi bude pripravno kad dođe njihov Dan.  

'Ako zatvorim nebo da ne bude dažda, ili zapovjedim skakavcima da popasu zemlju,

  ili pustim kugu na svoj narod, i ponizi se moj narod na koji je prizvano Ime moje, 

i pomoli se, i potraži lice moje i okani se zlih putova, ja ću ga tada uslišati s neba

 i oprostiti mu grijeh i izliječit ću mu zemlju.'  (2 Ljetopisa 7:13-14)