Na Žnjanu u nedovršenoj zgradi dan provodi Ivan Terzić koji je preko noći ostao bez svega.
Posljednjih godinu dana provodi na ulici, a protekla dva mjeseca privremeni krov nad glavom mu je pružila Udruga Most.
- Radio sam u škveru 30 godina, ostao sam bez posla, a bio sam i u ratu skoro tri godine - priča nam Ivan.
Ivan za sustav ne postoji, kaže nam da je obilazio sva vrata, ali uzalud.
- Imam ženu i kćer, ali kako nemamo od čega živjeti, ja skupljam boce. Ne mogu sada kada je korona biti s njima, nemam ni mjesta - govori.
Tražio je pomoć i kod branitelja, i u Centru za socijalnu skrb.
- Bila je socijalna radnica, dogovorili smo i da dođe predstavnik Ministarstva branitelja, vidjet ćemo, ne znam više što bih - tužan je.
Kod Ivana smo zatekli njegovog imenjaka. Čovjeka koji je čuo za Terzićevu priču i svrati mu donijeti potrepštine.
- Sramota je da je prepušten sebi, pa zar ne može ministarstvo, Grad, netko osigurati mu stan. Dobili su oni koji rata nisu vidjeli, a on ovako, žalosno - priča Ivan Gudelj.
Ivan nam je dodao da mu pomognu dobri ljudi dok se saginje među bocama i starim postolama koje se suše.
- Nakon ovoliko vrimena, moj jedan prijatelj više nije moga gledat kako mi je i odlučija je da se priča čuje. Možda ima nade - završio je.
Prije nego padne noć, Ivan odlazi u prihvatilište, jedine kune koje zaradi su od prodaje boca od kojih se ne odvaja.
Sva je godišnja doba prošao na otvorenom, mršav i nemoćan bori se i dalje samo za 'neku sigurnu kunu i krov nad glavom'.