TO JE BIO PAKAO 'Kroz snove nam se vraćaju scene'

Mogao je otići. Nakon rata u Splitu mu se nudilo rješenje stambenog pitanja, ali nije pristao. Odbio stan na Bačvicama. Nije se niti premišljao. Vratio se u Vukovar sa ženom i dvoje djece te je iz temelja napravio kuću. Većina Vukovaraca razumije zašto je to učinio i da se nikada neće pokajati zbog svoje odluke.

- Kad sam popunjavao zahtjev za stan morao sam navesti svoj grad i još jedan u kojem bih mogao živjeti. Ja sam u oba prazna polja napisao Vukovar. Tada nije bilo stanova u mom gradu, ali nisam pristao na preseljenje na drugo mjesto. Kad već nije bilo stanova, preko ministarstva sam digao kredit i podignuo kuću - kazao je vukovarski branitelj Slavko Jurić koji iza sebe ima težak put.

Od svibnja do 17. studenoga 1991. proveo je na jednoj od ključnih točaka obrane Vukovara uz Trpinjsku cestu - Sajmištu.

- Moja grupa nikad nije rekla da je Vukovar pao, već da je okupiran, a mi smo bili primorani pokušati u proboj ili se predati kako bismo spasili vlastiti život. Možete nabrojati možda pet ljudi koji su završili u logoru nakon Sajmišta. Ili su sad na groblju ili su išli u proboj - prisjeća se naš sugovornik. 

Ne može prebrojati sve koji su poginuli. Više puta je ponovio da je Sajmište bilo - pakao.

- Dva dana bismo imali zapovjednika, treći dan bi se mijenjao. Kasnije više nismo imali ni zapovjednika, nego kako je tko držao ulicu, taj je zapovijedao. Nije bilo druge. Ili smo trebali vratiti dio po dio, ili smo se morali povući, a nismo se imali kako ni čime vratiti. Da je bilo novih, svježih ljudi, pokušali bismo, ali ovako nije bilo druge - nastavio je Jurić prisjećajući se dana okupacije. 

Okruženi isključivo neprijateljima u srpskim selima, svakodnevno su se neumorno borili. Najteže je bilo što su im preko noći njihovi susjedi postali krvnici. Bili su okruženi njima.

Nakon okupacije Vukovara, Jurić je prošao ratišta diljem države - Ražanac, Kupres, potom je u sigurnosti atomskog skloništa u Vinkovcima sastavljao šifrirane poruke, da bi se ponovo vratio na teren u Gornji Vakuf. Tamo je, prisjeća se, proveo 52 stravična dana.

Dugo smo razgovarali s njim. Jurić bi mogao danima pričati o situacijama koje je proživio, a ovi dani su za njega posebno teški.

- Kad nekome kao vama pričamo o našim doživljajima za vrijeme rata, kroz snove nam se vraćaju te scene. Ne svima, ali jesu pojedincima. Imate među nama ljude koji ne žele ništa spominjati - priča nam naš sugovornik. 

Smatra da je Vukovar specifičan što se tiče braniteljske populacije, jer nisu imali vremena razmišljati o svojim osjećajima, svemu što su proživjeli tijekom rata.

- Oni koji su se prvi vratili u Vukovar, imali su jako puno posla. Trebali smo zbrinuti naše obitelji, obnoviti kuće, tražiti stanove, nismo imali vremena razmišljati o proživljenom. Zanimljivo nam je da je baš u Vukovaru najmanje branitelja koji su počinili samoubojstvo. A zašto je tako? Zato što svaki dan živimo s time. Drugačije je nama kad smo mi svi na istom mjestu, a onima u manjim sredinama je puno teže jer ga društvo ne razumije, ne prepoznaju problem i ljudi ne potraže pomoć - govori nam branitelj koji je od 2002. godine na čelu HVIDRA-e Vukovar.

Svakodnevno priča sa svojim suborcima, slušaju jedni druge, olakšaju si dušu, a zajedno će i šetati šest kilometara dugom kolonom sjećanja od Nacionalne memorijalne bolnice Dr. Juraj Njavro do Memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskog rata.

Šeću za sve koji su poginuli, za one koji su ranjeni završili u bolnici odakle su odvedeni i pobijeni, bez suđenja. Lakše im je kad im se u koloni sjećanja pridruže ljudi iz svih dijelova Hrvatske koji žele odati počast 'gradu heroju', simbolu otpora tijekom Domovinskog rata.

- Sva ta mjesta kao što su Ovčara, Spomen dom hrvatskih branitelja, Memorijalno groblje, Trpinjska cesta, to je nešto s čime mi živimo svaki dan. S takvim uspomenama živimo godinama. Vi koji dolazite u posjet takvo nešto drugačije doživite. Vjerujem da je nije jednostavno proživjeti taj dan zajedno s nama u našoj patnji, u našoj boli, s tim svim ljudima u koloni kojima su članovi obitelji ili oni sami bili zarobljeni maltretirani, silovani, ubijani. Ali mi s time živimo svaki dan - teškim riječima je naš sugovornik opisao bol, ali i zahvalnost svima koji im se pridruže na putu od bolnice do masovne grobnice, danas memorijalnog groblja.

Nakon što ulicama prođu deseci tisuća ljudi koji odišu zajedništvom i poštovanjem prema svim žrtvama, Vukovarci se vraćaju svojoj svakodnevici, a Jurić tvrdi da je to lijepa svakodnevica s jasnim pogledom na svijetlu budućnost.

- Volim ovaj grad. Lijepi, barokni grad. Lijepo se živi iako je dosta je mladih otišlo. Ali imam saznanja da se neki od njih vraćaju. Sinu i kćeri ne pada napamet negdje otići. Imam brata. Imam rodbinu u Švicarskoj, Njemačkoj, Splitu. Zvali su ih da dođu kod njih, ali nema šanse, ne žele. Znam da im nije lako. Nema više tvornica, nema više firmi koje zapošljavaju velik broj ljudi. Međutim, mnogi žive u prošlosti, stalno se podsjećaju na predratna vremena, ali ne valja živjeti u prošlosti, tada se ne napreduje - zaključio je vukovarski branitelj.

Audio verzija članka može se poslušati ovdje: 

***

Programski sadržaj je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija