U registru izdajnika ili u registru pokajnika?

'Ljudima neće smetati ako izdate Boga, ali ako izdate nešto manje od toga, mrzit će vas sve do svoje smrti ili sve do - svog pokajanja.' (nepoznati autor) 

Ponekad mi se čini da je u ovoj našoj zemlji jedan od najomiljenijih hobija - glođanje bačenih kostiju. Pa kako uvijek ima onih koji (ne)namjerno ili (ne)svjesno bacaju 'kosti', tako daleko više ima onih koji bačene kosti glođu s osobitom strašću i zadovoljstvom. To je prilično opasan hobi jer kad se mnoštvo različitih znatiželjnika baci na ponuđenu kost, nikad ne znaš kako će priča završiti.  

Ovih dana se, tako, u zemlji Hrvatskoj glođe jedna nova kost kojoj su dali prilično smjelo ime - 'registar izdajnika'. Koliko me percepcija služi, čini se kako otprilike polovica naroda 'navija' da se takav registar objavi, a druga polovica tvrdi kako to nema nikakvog smisla. Kako stvari trenutno stoje, 'registar izdajnika' se, ipak, neće objavljivati. 

Ali, zastanimo malo. U slučaju da bi se takav registar nekim spletom (ne)sretnih okolnosti i objavio, pitanje glasi: Tko bi se u njemu našao? Prvo što mi pada na pamet, u njemu bi se našli oni koji su, početkom devedesetih, na ovaj ili onaj način ratovali i radili protiv opstojnosti Hrvatske, a do tada su, je li, živjeli u njoj i od nje. Također, u registar bi trebali ući i svi oni koji su (o)pljačkali Hrvatsku, koji su namjerno rasprodavali njenu imovinu i napunili svoje džepove, tj. račune u egzotičnim zemljama diljem svijeta. I to je, naravno, bio rat i rad protiv Hrvatske. I to specijalni. Jer ne vode se svi ratovi tako da se - vide. Najpodmukliji ratovi su oni - nevidljivi. Kad malo promisliš, od njih sve i započinje.

Zar se, eto, u registru izdajnika ne bi mogli naći i svi oni koji su samo 'držali vreće' inim lopovima? Baš kao i oni koji su sve znali (i vidjeli), ali su šutjeli? Koji i dan-danas šute. Ne bi li i takve trebalo identificirati i locirati, a potom, ako im se dokaže krimen, i transferirati u - registar zatvorenika?

S obzirom da je pojam 'držanja vreće' prilično širok, u registar izdajnika mogli bi ući i svi drugi  društveno relevantni čimbenici koji su se bespogovorno držali toga kako je 'šutnja (pravo) zlato'? I to u vremenu kada je zemlja trebala 'stati na svoje noge' i u slobodi se - zaista osloboditi. Zar u takav registar, onda, ne bi ušle stotine i stotine intelektualaca kojima je bilo draže sačuvati svoje (akademske) pozicije i titule, nego se izložiti i najmanjem riziku gubitka nečeg od onih pogodnosti i ugleda kojeg su, je li, mukotrpno stvarali? Kao da ne postoji nešto više od stečene titule. Nešto bez čega ne možeš hodati kao čovjek. Npr. čast, poštenje, hrabrost i sl.

Nadalje, zar u taj registar ne bi mogle ući stotine i stotine svećenika iz različitih denominacija koji su znali da se događa nešto strašno, ali su također šutjeli, čuvali 'poziciju'...? Kao da im je (bilo) više stalo svidjeti se zemaljskim vlastima, ili čak narodu, nego Onome pred kime će, jednog skorog dana, polagati račun. Ako bi nekome trebalo biti najlakše podnijeti žrtvu zbog istine i pravde, onda su to oni koji se predstavljaju kao 'Božji ljudi', je li tako? Ljubav prema Bogu i bližnjima se ponajprije očituje u spremnosti reći istinu, makar te (neki) ljudi krivo shvatili, omalovažili ili čak - uklonuli. Ali, zar 'Božji čovjek' ne zna da ima Netko tko uklonjene štiti i, na koncu, pod svoje krilo sklanja?

Tako je ovaj narod, bez pravog (duhovnog) kvasca i niti vodilje, ostavljen na cjedilu. Zbilja je istina ono što je kršćanski mučenik Dietrich Bonhoeffer rekao: 'Šutnja pred zlom jest sama - zlo. I ne govoriti je - govor. I nedjelovanje je - djelovanje'.

Ipak, taj narod, te 'široke narodne mase', taj pojedinac u masi, svatko u nekom svom djelokrugu, nipošto nije lišen osobne odgovornosti. Rekao bih, stoga, da smo sami najviše krivi za svoju ravnodušnost i šutnju, za mrmljanje i gorčinu, za nevolju i bijedu našeg srca. Da, bez obzira što oko sebe nemamo dovoljan broj istinskih pastira naših duša, sami smo krivi za postojeće stanje. Okolnosti su izbacile na površinu ono što smo i koliki zapravo jesmo. A manji smo, daleko manji, nego što mislimo da jesmo. 

Dakle, da je stotine i stotine, da ne kažem tisuće i tisuće, 'običnih malih ljudi', mahom 'vjernika', reagiralo na razne nepravde i zlodjela, zasigurno bismo živjeli u društvu u kojem ne bi ni došli u situaciju da se spominje sastavljanje nekog tamo registra izdajnika. 

Napokon, ovdje bi se moglo postaviti još jedno zanimljivo pitanje: A tko je to mjerodavan sastaviti prave kriterije izdajništva, a da i on sam ne bi bio na spisku tog registra? Nije to baš jednostavna stvar. Jer kad nema jednog Boga, onda je uobičajena pojava da 'pravovaljane' registre određuju - zemaljski bogovi, već kako im se svidi u dodijeljenoj im dionici 'vladanja'.  

Ako bismo gledali iz evanđeoskog kuta, u registar izdajnika danas, baš kao nekoć, ne bi bio zapisan samo jedan Juda, samo par farizeja i samo par klasičnih razbojnika. U takvom registru izdajnika bio bi zapisan svaki pojedinac koji i dalje stoji podno križa, bilo kao zapjenjeni farizej ili kao (ne)zainteresirani promatrač. Bilo kao naricatelj za Nevinim ili kao navijač Barabe... Lepeza je ta - vrlo široka. 

Sreća naša da postoji i jedna dobra vijest kod dotičnog registra. Naime, dok si živ, iz njega možeš biti izbrisan, a upisan u jedan drugi. Tako je onaj razbojnik koji se pokajao za svoja zlo-djela ili ne-djela, prešao iz registra izdajnika u - registar pokajnika. Taj registar se zove još i – Knjiga života. Dobro je da budemo tamo upisani. Ne samo zbog toga da više ne glođemo bačene kosti, i jedni druge, nego i zbog ljepote življenja s Onim koji, vjerujem, jedini zaslužuje da mu se poklonimo. Jer šteta bi bila ostati prevaren i, tek tako, uprskati svoj život zauvijek. 

'I otvoriše se knjige... I druga 'knjiga', knjiga 'života', bi otvorena...' (Otkrivenje 20:12)