Umirovljeni pukovnik Vukasović: Svima nam je laknulo kad Srbi nisu prihvatili Z4, napokon smo mogli krenuti na Knin!

Hrvatska danas slavi Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, te Dan hrvatskih branitelja. Točno prije 21 godinu, hrvatska vojska je u sklopu vojno-redarstvene operacije Oluja ušla u Knin, a jedan od onih koji je među prvima zakoračio u kraljevski grad bio je, danas umirovljeni, pukovnik IV. Gardijske brigade Marko Vukasović.

- Oluja je bila kruna Domovinskog rata, a volim reći ako je Vukovar simbol otpora i svega onog što je Domovinski rat nosio u samom svom početku, onda je oslobođenje Knina simbol pobjede i dolaska do konačne slobode hrvatskog naroda. Nagrada je to hrvatskim vojnicima i hrvatskom narodu za znoj, krv i suze od početka do završetka Domovinskog rata - započeo je razgovor Vukasović.

'Brzo smo shvatili da barbarski rat kojeg je vodio neprijatelj nećemo moći dobiti na srce i hrabrost'

No, vratimo se na početak. Osam godina radio je kao pomorac, a rat ga je zatekao na brodu. U kolovozu 1991. pristupio je omiškoj Prvoj svehrvatskoj udarnoj bojnoj - 1. SHUB. Njezini članovi su tada već sudjelovali u ratnim akcijama na području Kijeva i Vrlike, ali uvidjeli su kako se ovaj rat neće moći dobiti samo na 'srce i hrabrost'...

- Moja priča gotovo je identična tisućama onih drugih hrvatskih branitelja, koji su osjetivši kako će ovaj barbarski rat kojeg je vodio neprijatelj i borbu za neovisnost biti potrebno dobiti s puškom u ruci, ostavili svoja radna mjesta, studij, obitelji i odlučili se pomoći domovini. Radio sam u Jadroliniji, a onda sam se u kolovozu 1991. pridružio suborcima – kazao je Vukasović, pa nastavio:

- U kampu u Radmanovim mlinicama smo krenuli s ubrzanom temeljnom, a kasnije i specijalističkom obukom. Tih dana ljudstvo nije bilo problem, već je problem bilo naoružanje. Jednostavno ga nije bilo u dovoljnim količinama. Kao instruktor stigao nam je iskusni njemački časnik kodnog imena Kurt i praktički u mjesec dana spremio nas je za prava borbena djelovanja.

U prosincu 1991. godine, 1. SHUB prelazi u sastav IV. Gardijske brigade i od tada djeluje kao 5. Bojna IV. Gardijske brigada. Možemo se slobodno reći kako tada počinje onaj pravi ratni put. IV. Gardijska brigada je bila razvučena na prostoru od Velebita do Prevlake - dio je bio na zadarskom, šibenskom, drniškom, sinjskom području, dio se probio u opkoljeni Dubrovnik, da bi se početkom 1992. godine težište brigade u potpunosti prebacilo na Južno bojište.

'Već poslije akcije Maslenica, 1993. godine smo bili spremni osloboditi okupirani prostor Hrvatske'

- U proljeće 1992. godine planirano je oslobađanje dubrovačkog područja, ali Srbi se nisu mirili s onim što nisu ostvarili. Tada general Jelić donosi sjajnu, mudru odluku. Osujetio je kako neprijatelj želi djelovati na pravcu Kupres – Livno – Split i okupirati u dolini Neretve ono što već nije. Poslao je 5. Bojnu na prostor Livna kako bi zaustavili prodor neprijatelja prema Splitu, a 4. Bojnu šalje na područje Mostara, kako bi oni tamo zaustavili prodor neprijatelja prema dolini Neretve. Nakon što smo izvršili svoje zadaće, uključujemo se završne akcije oslobođenja Juga Hrvatske – prisjetio se Vukasović.

Tada se polako već zakuhtavao rat u Bosni i Hercegovini, tamošnje stanovništvo, baš kao i u Hrvatskoj, do posljednjeg trenutka nije vjerovao kako će one prave bitke brzo započeti...

- Kad smo se mi pojavili na području Livna, oni su s nevjericom gledali o čemu se radi. Jednostavno nisu očekivali rat. Sve do onog momenta, odnosno 13. travnja, kada su vidjeli s kojom razornom moći i brutalnom agresijom neprijatelj kreće prema njima. E, onda su nas prihvatili praktički kao junake, istinske heroje – pomagali su, surađivali, a mi smo im utvrdili crtu obrane, koju je kasnije preuzeo HVO i držao sve do operacija koje su prethodile Oluji.

Uslijedile su završne operacije na jugu Hrvatske, oslobođeno je dubrovačko zaleđe, IV. Gardijska brigada je završila svoju misiju akcijom 'Vlaštica', a početkom 1993. se počinje pripremati jedna od ključnih akcija u Domovinskom ratu – 'Maslenica'...

- Krenulo se s izviđanjem, a ubrzo i s oslobođenjem zadarskog zaleđa. To je bila vjerojatno jedna od najsloženijih zadaća IV. Gardijske brigade u cijelom ratu. Ljudstvo je bilo izmučeno dugotrajnim i mukotrpnim borbama na Jugu, a gotovo smo se i prepolovili s obzirom na broj ranjenih. Trebali smo stvoriti uvjete za ponovnu izgradnju Masleničkog mosta, ali i odmaknut neprijatelja što dalje od Zadra, a u konačnici i spojiti sjever i jug Hrvatske – otkrio je Vukasović i naglašava:

- Vjerujem da smo već onda bili spremni otići do kraja i izgurati neprijatelja! Međutim, sigurno bi gubici bili veži nego što su bili dvije godine kasnije...

‘Svima nam je laknulo kada Srbi nisu pristali na Plan Z4, napokon smo mogli krenuti na Knin’

Djelovanja su potom malo stala, brigada se popunjava, obučava za ono što će tek doći. Zima 1994. ključna je za ono što je uslijedilo u kolovozu 1995. godine...

- 29. studenog kreće akcija na rubnim dijelovima livanjskog polja i na Dinari. Operaciju su otpočele postrojbe HOS-a, zajedno s dijelovima 114. brigade i 126. Domobranskom pukovnijom. Nakon probijanja neprijateljskih linija, jednostavno nisu više imali snage da zadrže položaje, a potom je IV. Gardijska nastavila napad i držanje linija. Tada smo praktički došli Srbima iza leđa i u Oluji praktički odradili lakši dio posla.

Ipak, može se reći da su te zime vremenski uvjeti bili čak i veći problem od samog neprijatelja...

- Istina, mukotrpno smo držali položaje, a u tome nam nimalo nisu pomogli teški uvjeti. Niske temperateure i do -20, ogromni smetovi snijega, a na koncu se pojavila i mišja groznica. Bile su dvije žrtve groznice u redovima VII. Gardijske brigade, a na koncu i 30-ak zaraženih. Neki se nisu ni vratili više na ratište.

Uslijedili su u prvom dijelu 1995. godine akcije ‘Skok 1’, a potom i ‘Skok 2’, čime su zauzete sve dominantne pozicije na Dinari, Knin je došao u domet topništva, a oslobođeno je i Livanjsko polje, planina Šator...

- Posljednja priprema za samu Oluju je bila Operacija Ljeto 95, tada su Hrvatske snage pod jedinstvenim zapovjedništvom generala Ante Gotovine oslobodile Bosansko Grahovo i Glamoč, praktički kao kliještima je stisnut Knin, a ostavljen je koridor kojim su se neprijatelji, ali i civili mogli izvlačiti prema Bosni.

Ova operacije je završila 30. srpnja, a već četiri dana kasnije kreće vojno-redarstvena akcija Oluja...

- Molili smo Boga da njihovo vodstvo ne pristane na ponuđeni plan Z4, svi smo znali kako on nije povoljan za nas. Kada smo čuli da Srbi nisu pristali, a sigurno su ga morali prihvatiti jer je bio povoljan za njih, svima nam je laknulo. Mogli smo krenuti na Knin.

'Uvijek je postojalo pozitivno rivalstvo IV. i VII. Gardijske brigade, na kraju su oni prvi stigli na tvrđavu'

Vukasović kaže kako su, s obzirom na obavještajne snage, znali što ih čeka u Kninu. A nakon genocida u istočnoj Bosni, Oluja je bila jedino rješenje, pa i pod cijenu sankcija. Topništvo je odradilo svoj dio posla...

- U ranu zoru 5. kolovoza, IV i VII. Gardijska brigada kreću prema Knin, a već istog jutra smo u kraljevskom gradu. Znate, uvijek je između ove dvije brigade postojalo ono pozitivno rivalstvo, tko će bolje, tko će više, tko će prije. Splet okolnosti je htio da se oni popnu na Tvrđavu koju minutu ranije i tada se zavijorila hrvatska zastava - kazao je Vukasović

U Kninu ih nije dočekao jaki otpor, tek sporadične grupe vojnike, koji zbog presjecanja komunikacijskih veza jednostavno nisu znali što se događa...

- Trebali smo biti pažljivi, najvažnije je bilo da ti zaostali neprijatelji ne nanose gubitke. A bilo je i komičnih scena, sjećam se da je jedan neprijateljski vojnik na traktoru sam pucao  s mitraljezom po nama. Jednostavno nisu znali što se događa. Ponašanje vojnika je bilo na vrhunskoj profesionalnoj razini, nije bilo nikakvih incidenata.

Nije bilo puno vremena za slavlje, operacija je išla dalje....

- Morali smo neprijatelja odbaciti što dalje. Oslobodili smo širi prostor Knina. Pravcem Knin-Otrić-Srb dolazimo na granicu s Bosnom i Hercegovinom, na rijeku Unu, predajemo položaje i IV. Gardijska brigada se smješta u vojarnu u Kninu. Za nas je time završila VRO Oluja - objasnio je Vukasović, pa nastavio:

- Ako bi Oluju gledali samo kroz ta četiri dana koliko je trajala, bez akcija od Zime ‘94, ni vojni teoretičari ne bi mogli objasniti kako smo na tako briljantan način odradili posao. Neprijatelj je prisiljen na uzmicanje i dotučen.

Istaknuo je nekoliko puta Vukasović visoku razinu profesionalnosti svojih vojnika, te kako sigurno nije bilo nedjela koje je on zapovjedio, vidio ili čuo za njih.

- Vojnici su dijelili hranu i vodu, civili koje smo zatekli u Kninu, baš kao i neprijatelji mogli su se smjestiti pod zaštitu UNPOFOR-a u dvoranu. A ja sam imao slučaj da moj vezist, onda kad sam ga najviše trebao, nije bio tu. Jer zamislite, pomogao je naći jednom srpskom vojniku obitelj, pa ih odmah dopratio do UNPROFOR-ovih snaga. Kasnije mi je to bilo smiješno... Mi smo kroz psihološke pripreme gotovo godinu dana pripremali vojnike a ulazak u Knin. Pa skoro 40 posto njih je bilo sa okupiranih području i to je bilo potrebno - kazao je Vukasović i dodao:

- Odnos hrvatskog vojnika prema neprijatelju uvijek gledam po dvije žrtve, onom našem prvom Nikoli Đalti i posljednjem legendarnom Andriji Matijašu Pauku. Oni su poginuli pomažući neprijatelju...

'Život je morao ići dalje, al braniteljima nije lako. Neka se postavi pitanje zašto umiru u prosjeku sa nešto više od 50 godina'

Kada se 1991. godine pridužio obrani Domovine, nije ni slutio koliko će sve ovo trajati:

- Mislio sam kako će sve skupa to završiti u roku od šest mjeseci. Jednostavno nisam mogao shvatiti da Europa neće reagirati nakon Vukovara, nakon što su granate padale na Dubrovnik. Na lkoncu smo bili prepušteni sami sebi. Nosio nas je entuzijazam na samom početku, a kasnije smo shvatili da neće baš sve tako lako ići.

Vukasović je odmah po završetku rata nastavio s vojnim školovanje, te se zadržao u Oružanim snagama sve do 2003. godine kada je umirovljen.

- Nakon toga, osnivam svoju putničku agenciju. Vraćam se svom rodnom Omišu i Kučićima. Tamo vodim turiste na izlete, rafting Cetinom... Vodim normalan život. Čast je bila sudjelovati u Domovinskom ratu, ali život mora ići dalje. Imam obitelj, dva sina, od kojih je jedan uspješan student na FESB-u, a drugi je u 7. razredu osnovne škole.

Svakog 5. kolovoza, Vukasović i suborci imaju ritual...

- Stignemo u Knin, odradimo ceremonijalne obveze, popijemo kavu, a onda odlazimo na druženje, ručak, večeru. Lijepo se okupiti, ne mogu uvijek svi doći, ali nas bude. Nije lak život branitelja i jasno je da ne žele biti objekt političkih prepucavanja. Treba se zapitati zašto je prosječna dob umrlog branitelja nešto iznad 50 godina.