Grčka: Umjesto spasa, klopka na litici

Njih dvadeset i šest trčalo je prema moru. Muškarci, žene, djeca, starci... Bježali su od plamene buktinje. Mislili su da put kojim žurno idu vodi na sigurno. Da će se, poput drugih, naći spas ulaskom u more. Ali, užas, došli su do neke litice visoke gotovo dvadeset metara. Nisu mogli dalje. Ni natrag. K tomu, tamo dolje, u podnožju, bilo je kamenje, a ne more. More je bilo malo dalje... Bili su u klopci. Nije im bilo spasa...

Kasnije su ih sve pronašli... Na toj litici... Onako.... zagrljene...

Vjernik sam, Bog mi je dao da razumijem dovoljno. Ali, isto tako, priznajem da ne razumijem neke ili mnoge stvari. Moj um je ograničen, moje poimanje vremena sadašnjeg i vječnog je maleno... 

Ali, ono što mi dolazi u ovakvim trenucima jest to da ako zbilja nema ničeg poslije ovozemaljskog trajanja, onda stvarno ovaj život i nema previše logike i smisla. Onda smo, kao ljudi, svi do jednoga, zaista plod slučajnosti.

Ipak, sve se u nama (barem većini) buni da smo - tek tako na ovome svijetu. Postoji ta pritajena misao kako iza ovog vidljivog nereda i prolaznosti, vlada uzvišeniji red i smisao. Rekao bih, ne postoji samo misao o tome, nego i duboka čežnja koju, zbog stihijskog življenja, lako zatomljavamo... Čežnja koja ne može biti slučajna.

Bože, budi milostiv i donesi utjehu obiteljima stradalih... I uopće, na drugim mjestima oko nas...u daljini...u blizini... I neka se, s vremenom, bol i tuga ne pretvara u očaj, nego u živu nadu da ovo nije kraj i da postoji bolje mjesto...