FOTO/VIDEO: 'ZAKAZAO JE SUSTAV' Tisuće ljudi u suzama na prosvjedu zbog Luke Bančića
Bijele ruže i lumini u obliku križa su ispred 'Božice pravde'
Pred splitskim Županijskim sudom i sjedištem DORH-a u 16 sati započeo je prosvjed protiv sustava potaknut ubojstvom 21-godišnjeg Luke Bančića. U subotu rano ujutro nožem ga je ubo Ante Rušić, svega stotinjak metara dalje od današnjeg mjesta okupljanja pred Palačom pravde.
Splićani su ogorčeni, smatraju da je sustav podbacio i da do ove tragedije nije nikako smjelo doći.
Pred zgradom suda je više stotina Splićana, a mnogi još pristižu.
I nisu samo Splićani tu, ljudi su došli iz Zagreba i ostalih dijelova Dalmacije.
Prosvjed je započeo pljeskom podrške za Lukine roditelje.
Minutom šutnje odana je počast ubijenom mladiću.
Fotogalerija: Prosvjed 'Danas Luka, sutra JA' | foto: Nikola Brboleža
'Nađite vremena za svoju djecu, poljubite njihove dječje snove, ne dopustite da njihovu maštu satre zlo. Zaustavite svijet, zaustavite vrijeme, ako ne stignete dati djeci sve što treba, jer za ono što se sada događa, djeca nisu kriva. Oni su jedino dobro što je čovječanstvu ostalo', kazala je Anka Đikić, jedna od organizatorica prosvjeda.
'Svi se trebamo zapitati gdje smo zakazali. Ovdje je zakazao cijeli sustav. Svi se trebaju zapitati što radimo da preveniramo ovakve situacije. Zahtjeve ćemo uputiti Vladi i Ministarstvu pravosuđa', kazala je Đikić.
'Kazna za počinitelja mora biti puno stroža, nikako se ne bi trebalo raditi o običnom ubojstvu. Pozivamo i na odgovornost suce, postupci dugo traju. Suci bi trebali uzimati u obzir riječi struke kada se kaže da je netko opasan po sebe i okolinu. Tražimo strože sudske kazne za ponavljače kaznenih djela. Dosta je naslova, otprije poznat policiji. Potrebno je uvođenje nadzora za kontroliranje DORH-a. Nečiji kazneni postupci traju duže nego životi. Jako je važno naći nekakvo rješenje. Imamo sustav socijalne skrbi i Centar koji je za djecu do 18 godina. Poslije je to najčešće zatvor. I ovaj počinitelj je isto žrtva sustava ma koliko mi bili ljuti na njega jer nitko nema pravo oduzeti život', kazala je Đikić.
'Moj Grad čujen, ti disanje Grad spava.... a ne, više ne. U dubokom snu, dobro anestezira sniva, pun straha i prezira... ne, više ne. Ostani miran, moraš tolerirat.... a ne, više ne! Urlan ka neman, iza obzorja je bezdan, oči se cakle na putu za nigdje držite mi fige, javin se kad stignen.
Sinoć sam bila na igralištu moje siromašne... misto moje mladost... misto moje sigurnosti sinoć. Nikada koliko pamtim u Splitu nije bilo ovoliko tišine. Posebno u mom kvartu. Nitko, naravno, nije proglasio dan žalosti, ali Splitu ionako nitko ni ne treba. Ja ga proglašavam... Danas je dan žalosti!!! Kao da je taj nesretni nož proparao sve nas zajedno, i iz te rupe izašla sva nemoć, nije to tuga.
Ovaj osjećaj je puno dublji. Puno gori od tuge same. Dišeš, a kao da nemaš zraka. Gušin se!!! Danas je dan žalosti!!!', kazala je Dijana Aničić.
'Ovih je dana čitav Split plakao zajedno s Lukinom obitelji i ono najmanje što smo mogli danas učiniti je upravo ova kolektivna podrška, dolazak svih vas i zajednička neopisiva želja da nešto dobro napravimo u svom gradu!
Nije bilo ni lako, ni jednostavno organizirati ovo okupljanje jer smo duboko frustrirani, ljuti, razočarani i skeptični da jedno okupljanje i par govora može bilo što pomaknut, ali tko smo mi da sumnjamo da je promjena moguća kad je pokrenuta iz čiste emocije. I kada su to učinile, ovaj put, 4 žene!
Ima neke simbolike da smo se okupili na prostoru između mnogih važnih institucija ovog grada, na Trgu bratske zajednice i da progovaramo o zajednici u kojoj živimo i kakvu želimo vidjeti u budućnosti.
Možda postavljena pitanja na plakatu i zahtjevi nisu sve ono što želimo postaviti onima na poziciji odlučivanja, ali nije malo ako se bar jedno realizira. A moguće je puno više! Ono što iz dubine duše i dugogodišnjeg rada s mladima, želim dodati ovim zahtjevima jest: Stavite konačno u fokus svih politika- djecu i mlade! Neka u sljedećih mjesec dana i naš grad i svaka lokalna zajednica u ovoj zemlji najavi tematsku sjednicu posvećenu dobrobiti djece i mladih. Možda se dogode čuda!
Živimo u izazovnim vremenima, ali reći će mnogi kako su svaka bila izazovna u povijesti svih civilizacija. Al ovo su naša vremena i brinu nas! I puno toga ljuti i pitamo se trebamo li pristajati na sve bez pogovora i bez otpora.
Živimo u dobu u kojem mladi odrastaju u ovom realnom i onom virtualnom svijetu, nije im lako i izloženi su tisućama novih rizika.
U ovom našem hrvatskom kontekstu ono što nas zabrinjava jest nepodnošljiva lakoća curenja vremena, a da se ne pomaknemo s mrtve točke … npr 50 godina radimo reformu obrazovanja, zdravstva i socijalne skrbi; čini mi se da najmanje 25 godina govorimo kako sve škole trebaju raditi u jednoj smjeni, 40 godina govorimo o autizmu i još nemamo osnovne škole za tu djecu i suvremene centre za rehabilitaciju djece s poteškoćama u razvoju…a njihova brojka raste i oni su naša djeca i mladi; recimo da nam je skoro 50 godina prošlo a Dom mladih još nismo priveli svrsi… o tomu da humanitarnim akcija opremamo bolnice i da roditelji rade akcije za klima uređaje u školama neću govoriti jer ćemo otvoriti Pandorinu kutiju o pljačkama, korupciji i totalnom zanemarivanju onih koji bi nam trebali biti najvažniji!
Ovo je vrijeme u kojem nikad više nije bilo djece s depresijom, anksioznim poremećajima i pokušajima i počinjenju suicida! Ako ovo nije vrijeme za alarm, kad je!
I pored svih statističkih pokazatelja da se nešto ozbiljno tektonski poremetilo u ovom društvu, nitko s pozicije moći da zagrmi: 'Zaštita i briga o djeci i mladima je naš prioritet!'.
Mnogi scenariji odrastanja su brutalni, preteški i nekoj djeci je nemoguće odrasti ne okrznut. I oni su naša briga! I njima treba dati šansu i u tome pomaže jedino ako se svi sustavi povežu.
Pitamo se što se to treba na našim ulicama još dogodit da na svim razinama počnemo odgajat kako su heroji ulice pošteni, vrijedni, uspješni oni koji ne uništavaju klupu u parku i razbijaju auta na parkingu, oni koji su dobri na natjecanju u informatici, geografiji… Jer nema tog cjelovitog odgoja, te kurikularne reforme, građanskog odgoja ili crkvenog nauka koji će nadomjestiti onaj elementarni roditeljski. Zato je odgovornost i na svima nama.
I na kraju imam dvije molbe: Molim političare, posebno naše lokalne i njihove botove na društvenim mrežama da na ovoj tragediji ne zbrajaju sitne političke punte, nego da sjednu već sutra za stol i konstruktivno rasprave što Split može, zna i treba napraviti odmah i sad kako bi spriječili nove slične tragedije.
Jednom smo imali model borbe protiv ovisnosti koji je bio primjer za sve, treba sagledati što možemo danas kada su kanali raspačavanja suptilniji, a dijapazon opojnih sredstava i načina konzumiranja nikad veći.
I jedna molba svima nama da ne sotoniziramo ovaj grad i ne pripisujemo mu negativne dimenzije koje nema! I ne generalizirajmo ljude koji rade u sustavima socijalne skrbi, policije i pravosuđa… svugdje ima predanih koji daju sve od sebe i onih za koje je bolje da tu nikad nisu zalutali. Kako god nam se danas činilo sve crno, mi svi možemo već danas učinit nešto bolje, Split može bolje, ovaj grad je kroz svoju povijest pokazao kako je neuništiv!', kazala je Đordana Barbarić.
