VARAŽDINCI U VUKOVARU Trebao je to biti teren od dva tjedna, a završio je 269 dana u logoru

Ivan Piskač je nakon 269 dana u srpskim koncentracijskim logorima bio razmijenjen, a na dočeku u dvorištu policijske stanice Ivanec, odakle je krenuo braniti Vukovar, okupili su se njegovi prijatelji i obitelj, kao i od ostalih hrvatskih policajaca s varaždinskog područja oslobođenih u toj turi. Njegov devetogodišnji sin Dejan i trogodišnja kćer Tanja dočekali su svog tatu tog sretnog 14. kolovoza 1992., a Piskač nam kaže da ga je tom prilikom 'spasio' kolega Damir Šmerek.

- Gurnuo mi je čokolade u ruke, pa sam ih darovao svojoj djeci. Eto, donio im otac darove iz dalekog svijeta - priča nam Piskač tri desetljeća kasnije.

Ivan Piskač sa suprugom i unucima

On je bio u grupi policajaca koji su 11. rujna 1991. upućeni prema Vukovaru. Ukupno 185 djelatnika temeljne, prometne i kriminalističke policije iz postaja Čakovec, Ivanec, Ludbreg, Novi Marof i Varaždin tada je krenulo put istoka Hrvatske i tamo su trebali boraviti između 15 i 18 dana, kako je bio slučaj do tada. No, grupa koja ih je trebala zamijeniti nije se uspjela probiti do Vukovara.

- Planirano je da nas 29. rujna zamijeni 200 policajaca, krenuli su kroz kukuruzni put prema nama, ali su ih četnici napali minobacačima pa su se vratili u Vinkovce. Mi smo tim putem prošli sa šest autobusa, valjda su neprijatelji tada spavali. Inače, prije nego što smo došli do Vukovara i Borova naselja, vinkovački branitelji su željeli da ostanemo kod njih i pojačamo im položaje, ali mi smo inzistirali na odlasku u Vukovar jer su tamo bile naše kolege s područja Varaždina koje smo trebali zamijeniti nakon više od dva tjedna. Javili smo se u zapovjedništvo, gdje je odlučeno da će nas 45 ostati u Vukovaru kod tekstilne škole, a 140 braniti položaje u Borovu naselju - govori nam Piskač. 

Pravi pakao sručio se na njih 14. rujna, kada je krenuo opći napad na Vukovar. 

- Bio je to šok, uvukao se strah među nas, probili su nam neke linije i 24 sata nismo znali kakva je situacija na terenu. Taj dan smo imali prve ranjene kolege policajce, neki to nisu mogli izdržati, povraćali su od stresa, imali psihičkih poteškoća. Osam do 10 policajaca je bilo izvan stroja zbog straha te smo ih zbrinuli u bolnicu. S druge strane, moram istaknuti Dragutina Špaca, zapovjednika grupe minobacača, on je bio najhrabriji od nas. Neću reći da je bio avanturist, ali ga nije bilo strah otići na ispomoć bilo gdje. Kada je trebalo doći do smjene 29. rujna, on mi je rekao da zovem zapovjednika u Ivanec jer bi on želio ostati i biti od koristi u obrani Borova naselja. No, do te smjene, kao što sam već rekao, ionako nije ni došlo...

Od svih stradanja u Vukovaru, Piskač nam je ispričao pogibiju Josipa Kanižaja, profesionalnog vozača koji je stradao 6. studenoga. Urezala mu se ta smrt u sjećanje, ali taj događaj jasno oslikava kako je tada bio opasan koridor između grada Vukovara i njegova izdvojenog kvarta Borova naselja.

- On je iz Borova naselja krenuo u Vukovar, tamo je još funkcionirala telefonska linija, bio mu je kćeri prvi rođendan i želio joj ga je čestitati. Uspio je, ali po povratku je ubijen kod kafića London. Izašle su mu životinje pred vozilo, vjerojatno krave, morao je usporiti, četnici su zapucali i usmrtili ga.

Varaždinci su funkcionirali kao zasebna postrojba sa zapovjednikom Vjekoslavom Cerovečkim, koji je 18. studenoga 1991. poginuo u obrani Vukovara. Naš sugovornik Ivan Piskač bio mu je jedan od pomoćnika. Osim držanja Borovog naselja, jedinica je pružala pomoć u Vukovaru na Sajmištu, Priljevu, Lušcu, Vinogradskoj ulici i drugdje gdje je bilo nužno. Tijekom obrane Vukovara smrtno je stradao 21 pripadnik ove postrojbe, a petorica se vode kao nestali. Ranjeno ih je 67, a 119 ih je preživjelo torturu srpskih logora.

Borili su se ukupno 70 dana, od čega 50 u potpunom okruženju. Kada su neprijatelji 19. studenoga 1991. okružili Borovo Commerce, te tenkovima počeli rušiti zgradu, otpor je postao uzaludan...

- Zgrada sa 4000 ljudi, uglavnom civila i ranjenika, bila je u plamenu. Htjeli smo ih spasiti i izašli smo dogovoriti bezuvjetnu predaju. Izašlo je nas pet zapovjednika, odmah su nas čekale televizijske kamere i novinari. Mene su ostavili ispred vrata, kao garanciju da vojnici iz zgrade neće nešto pokušati, a ostala četvorica su vojnim vozilom odvezena u nepoznato. Bio sam praktički njihov taoc. U jednom trenutku je dugokosi četnik uperio pušku u mene, želio je da ljudi iz Commercea izađu. Nekako sam se odupro, rekao sam da je dogovor da ne izlaze dok se naši pregovarači ne vrate. Ipak, moram reći da su pojedini rezervisti prema meni bili korektni, čak su mi rekli da su tenkovima pucali u gornje katove jer su znali da su ljudi u podrumima. Kao, granate su morali ispaliti... Dali su mi čak i neku deku pa sam nešto malo i zaspao. Zanimljivo je da je moj suborac Dragutin Špac tada u blizini prolazio s neprijateljskim vojnicima i kad me vidio pokrivenog, računao je da su me ubili. Tek sutradan je shvatio da sam samo spavao - priča nam Piskač.

Oko podne se vratila hrvatska pregovaračka četvorka. Vidjelo se da su ih maltretirali, imali su modrice, odjeća im je bila iskidana, ali su unatoč takvom tretmanu inzistirali na predaji. 

- Iako nije bilo druge opcije, dio ljudi nije bio za predaju, dobra dva sata nagovaranja su trebala da se počne izlaziti iz podruma. Prvo civili, žene, djeca i starci pa mi branitelji. Očekivali smo maltretiranje nakon što položimo oružje.

Njegovi policajci držali su se skupa na kraju kolone, svi su ušli u jedan autobus. 

- Potrpali su nas u buseve, ruke su nam bile na leđima, pognute glave. Kroz prozor vidiš i čuješ četničke horde kako pjevaju na ulicama, znamo da nas čeka neizvjesnost, strah se uvukao pod kožu. Pala je noć, vozili su nas prema Srbiji. Sreća što nije bilo stajanja, kao kod nekih drugih autobusa kada bi slijedila iživljavanja i ubijanja. Dovedeni smo u logor Stajićevo kod Zrenjanina, tu nas je ukupno bilo oko 1300. Kad smo došli, stao je autobus pred ulaz, izlazilo se na prednja vrata, a onda je slijedio špalir, doček uz batine. Izašao sam zadnji iz busa, jedan oficir nije dao da mene pretuku, zapamtio me s pregovora.

Uvjeti u logoru Stajićevo su bili užasni, WC-a nije bilo dok nisu nakon desetak dana u kontrolu stigli pripadnici Crvenog križa, a od hrane su dobivali ujutro i navečer po mesni odrezak, koji su dijelili na tri čovjeka.

- Veliku nuždu nisam imao 14 dana. Kada bi netko tijekom noći trebao na WC, dobio bi batine, tako da smo radije nuždu obavljali u flaše i to u ležećem položaju. Na ispitivanjima su nam htjeli prišiti ubojstva djece. Recimo, znalo se da su oni bacili bombu na neki vrtić, pa bi od nas tražili priznanje - sjeća se čovjek koji je u policiji od 1979. godine.

Znalo se da je Piskač bio među najviše rangiranim zarobljenicima, pa je pretpostavljao da će biti među posljednje razmijenjenima. To mu je i potvrđeno.

- Prva razmjena naših policajaca bila je 10. prosinca 1991., a dan ranije sam bio kod zapovjednika logora potpukovnika Živanovića koji mi je rekao da ću posljednji izaći. Konkretno mi je kazao da ćemo nas dvojica zajedno otići, znači kada se zatvori logor. Znam reći da je meni bilo lakše jer sam znao da ne idem u razmjenu nego kolegama koji su bili na prozivci i čekali hoće li reći njihovo ime. Od nas 119 varaždinskih policajaca, 104 su prozvana, svi su strepili, a ja sam bio hladan kao špricer.

Za deset dana, 20. prosinca, zatvorili su Stajićevo.

- Rekli su nam da sigurno idemo doma za Božić, vojnici su htjeli da se ta priča proširi, ali ja nisam nasjeo. Sreća da nisam jer nakon Stajićevog su nas odveli u Sremsku Mitrovicu. Dio ljudi se ipak veselio, računali su da idu kući, a kad su se pred njima ukazala nova nepoznata velika vrata, razočaranje je bilo veliko, radilo se o jednom od zloglasnijih zatvora. Nas oko 120 bilo je smješteno u jednu prostoriji veličine 6x15 metara, na madracima smo izgledali kao sardine, a mogli smo se prati jedanput mjesečno i to samo par minuta. Svakodnevno je bilo ispitivanja i maltretiranja, a mogu reći da su dosta toga o nama znali, očito je njihov kadar iz varaždinske policije poslao podatke o nama kada se rat zahuktavao. Crveni križ je dolazio u pravilu svaka dva tjedna, ali sa srpskim prevoditeljicama koje su sve prenosile zapovjedništvu zatvora. Kako smo vidjeli da nam slijedi osveta kada bismo se požalili da nas tuku, morali smo djelatnicima Crvenog križa govoriti da s nama dobro postupaju i da nemamo zamjerki.

Portret Ivana Piskača nastao u logoru Sremska Mitrovica, nacrtao ga je kolega 2. travnja 1992. godine

Iz tih logorskih dana dvije scene su mu ostale upečatljive: kako su stizale vijesti o međunarodnom priznanju Hrvatske, tako su čuvari upadali u sobu i iživljavali se, a kada je hrvatska vojska izvela oslobodilačke akcije na lipičkom i pakračkom području, došli su s neobičnih zahtjevom.

- Bilo je to u prosincu u logoru Stajićevo, banuli su s puškama i psima i tražili od mene, kao šefa štale (osobe koja je bila zadužena za red među zatvorenicima), da nađem nekoga tko zna ćirilicu da pročita nekakve novine JNA. Da skratim maltretiranje, ja sam se javio, a u tekstu koji sam trebao naglas pročitati stajalo je kako su Hrvati u tim akcijama poubijali žene i djecu. Srpska propaganda...

Nakon nekoliko datuma kada je trebao biti razmijenjen, došao je taj dan, 14. kolovoza 1992. 

- Navečer smo počeli pospremati prostorije gdje smo boravili, čistili ih. Sigurni smo bili da će to biti to. Oko 3 u noći počele su prozivke i ukrcavanje u autobuse, po mraku smo nekud krenuli... Pokazalo se prema Nemetinu gdje je bila razmjena. Prije podne smo bili u Nemetinu, nas 714 u 16 autobusa. Čekamo. Ništa se ne događa, nema vode, ne smiješ ni na pišanje. Svako malo nam dođe neki Srbin reći: 'Vaši vas neće, vraćamo se u Mitrovicu', te nekoga od nas 'počeše' po leđima. Tek oko 15 sati se počinje nešto događati, a u 15.40 smo stupili na hrvatsko tlo! Razmjena je bila 'svi za sve', zarobljeni neprijateljski vojnici su izgledali kao gospoda u odnosu na nas odrpance s masnicama - sjeća se danas 63-godišnjak.

Novine su izvijestile o razmjeni zarobljenika

Ivan Piskač je za slobodu Hrvatske dao i svoju slobodu, a nakon što je ponovno bio među svojima (sa suprugom se posljednji put čuo 22. rujna 1991., za svoj rođendan, dok je još funkcionirala telefonska veza s Vukovarom), pročitao je pismo koje mu je napisao sin 18. veljače 1992. Donosimo ga za kraj ovog sjećanja...

Dragi tata!

Na početku ovog pisma šaljem ti puno pusa i pozdrava i jedva čekam dan kad ćeš doći kući. Tanja svakog dana pita mamu za tebe. 

Od kako te nema ja sam malo popustio u školi jer sam često mislio na tebe i nije mi se dalo učiti. Nemoj se ništa brinuti jer sam opet počeo kako je bilo i prije, to jest dobivam petice i tu i tamo koju četvorku. 

Tanja je jako živa, a po neki put zločesta, porasla je i ima dugu kovrčavu kosu. Moja velika želja je da se uskoro vidimo kod kuće. 

Puno pusa šalje ti i Tanja.

Tata, prosi stričeke da te puste što prije kući.

Puno pozdrava od Tanje i tvog sina Dejana.

Pismo tati iz veljače 1992.

Poginuli i nestali
Piskač je urednik monografije 'Vukowaradin 1991.' o Zasebnoj postrojbi, a svakako je želio da navedemo osobe koje su poginule i nestale.
Poginuli: Vjekoslav Cerovečki, Marko Bosak, Dragutin Friščić, Dragutin Godinić, Ivan Hižman, Ljubomir Jalšovec, Tomo Jambor, Josip Kanižaj, Josip Kapustić, Dražen Klarić, Božidar Košir, Damir Lehkec, Dragutin Lehkec, Antun Mutvar, Vladimir Rojko, Josip Šajnović, Dragutin Šavorić, Dražen Štefulj, Darko Tišljarić, Mladen Vinko i Stjepan Vusić.
Nestali: Ivan Đurđek, Marijan Levak, Ivan Oreški, Slavko Šantek i Marijan Vučak.

***

Programski sadržaj je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija