Veteranke 4. gardijske brigade: Rat ih je spojio, a danas se zajedno bore za druge
Tri od četiri žene s kojima smo razgovarali same su prošle onkološko liječenje, ili ga još uvijek prolaze
Božićni ugođaj u Đardinu ove godine ima i svoje tihe junakinje. Veteranke 4. gardijske brigade, žene koje su nekad bile na bojištu, danas izrađuju i prodaju božićne ukrase, svijeće, krunice, aranžmane u staklenci i prigodne poklone - kako bi prikupile pomoć za djecu i odrasle oboljele od raka.
Sve što se na njihovom štandu kupi ima dvostruku vrijednost: lijep je i unikatan božićni poklon, ali i znak podrške onima koji se bore s bolešću. Za veteranke, to nije samo humanitarna akcija, nego nastavak borbe za druge i za sebe.
Već petu godinu zaredom provode božićnu humanitarnu akciju. Počele su prikupljajući donacije ispred crkava, u suradnji sa Splitsko-makarskom nadbiskupijom. Danas imaju vlastitu kućicu u Đardinu. Dio ovogodišnje donacije već su predale dječjoj onkologiji, a uskoro slijedi i drugi dio odjelu za odrasle. Uoči blagdana, zajedno s kostimiranim svetim Nikolom, članom njihove udruge, posjetile su djecu na liječenju. Osmijesi koje su vidjele, kažu, vrijede više od svega.
Posebnu težinu donaciji daje i to što su tri od četiri žene s kojima smo razgovarali same prošle onkološko liječenje, ili ga još uvijek prolaze. Zbog toga im je, kažu, ova akcija posebno bliska.
- Znamo što to znači. Znamo koliko i najmanja podrška može značiti. I ne radimo ovo iz obveze, nego zato što želimo pomoći - govore.
U Klubu veteranki danas je aktivno 20-ak žena, iako ih je ukupno upisanih gotovo 80. Tijekom Domovinskog rata, kroz 4. gardijsku brigadu prošlo je 187 žena. Većinom su bile medicinske sestre, liječnice i drugo zdravstveno osoblje, no nisu sve ostale u pozadini.
- Gospođa ovdje bila je u topništvu, na prvoj crti - kaže Danira Barbarić, predsjednica Kluba, pokazujući na Vesnu Boban.
Vesna se nasmije i ispravi je:
- Nisam bila baš prva crta, tamo je pješadija. Ali nisam ni pozadina. Topništvo je neka sredina - prisjeća se.
Na pitanje kako se našla u vojsci, odgovara da je mislila kako će sve trajati puno kraće. No, ostala je do kraja rata. U vojsci je bila od travnja 1992. do kraja, a u mirovinu je otišla 2006. godine. Kad je pristupila brigadi, imala je samo 23 godine.
- Bilo nas je puno mladih. Čak i maloljetnih. Mnogi su tada ostavili mladost na bojištu, a sad je pokušavamo nadoknaditi - govori.
Danas u udruzi izrađuje sapune i svijeće, ponekad i blagdanske aranžmane. Krunice ne izrađuje jer joj, kako kaže, to jednostavno ne leži.
- Nekad radimo, nekad se zadirkujemo, ali meni ta udruga pruža mir - govori.
Kad priča o značenju udruge, postaje posebno emotivna. Kaže da se tu pronašla ljude koji joj znače više od vlastite obitelji, jer su zajedno prošli sve, pa i dijelili zadnju cigaretu.
- Znam da to može zvučati grubo da su mi važniji od nekih članova obitelji, ali oni koji su s tobom bili u ratu, a danas su i dalje tu, imaju posebno mjesto u životu - ističe.
Članice udruge okupljaju se u prostorijama u Ulici Ruđera Boškovića. Tamo organiziraju razne aktivnosti, od izrade krunica, do kreativnih rukotvorina i recikliranja svijeća. Sve je, prisjećaju se, počelo spontano.
- Prvo smo sjedile, družile se i pile kavu, a onda je jedna od nas predložila: 'Ajmo nešto napraviti'. Svaka zna nešto - jedna plete torbe, druga šije gumice, treća radi kape koje na štandu nestanu u trenu - govore.
Onda su krenula i s izradom sapuna, ali za to je, dodaju, potrebna koncentracija.
- Ne možeš raditi sapune i istovremeno pričati. Moraš znati koliko si čega stavio. To rade one koje vole mir - kažu i preko oka, smijući se, gledaju svoju Kocu.
Kornelija Knežević - Koca nije među onima koje uživaju u toj tišini.
- Ja sam vam dežurno smetalo. Kad svi utihnu i utonu u rutinu, ja dođem i razbudim ekipu - smije se Kornelija koja je, a to je jasno na prvi pogled, glavna zabavljačica u ekipi.
Više voli izrađivati krunice. Sapuni joj, kaže, nikad nisu bili bliski zbog preciznosti procesa.
- Za to ti stvarno treba puno strpljenja. Ja sam više za krunice i za bajame. Brojim po deset pa opet po deset, i usput degustiram zašećerene bajame - dodaje uz smijeh.
U ratu je bila medicinska sestra, a nakon toga ostala u HRM-u do 2016. godine. Danas joj udruga znači mjesto gdje može biti svoja. Kaže da joj najviše znači upravo zajedništvo.
- To mi je izlaz. Da se vidimo, da se družimo. Tko ne dođe, odmah postane tema razgovora. Najbolje ti je doći - govori i smije se.
Udruga im nije samo otvorila prostor za sjećanje na poginule i nestale, već i mjesto u kojem hrane dušu. Kažu da im je to obitelj koju su same izabrale.
Veteranke ne žele da ih se promatra isključivo kroz prizmu rata. Zahvalne su što su preživjele i što su danas tu, ali više ih zanima ono što mogu učiniti sada.
- Nitko od nas tada nije razmišljao gdje će završiti. A evo nas danas, majke smo, bake. I dalje tu. Žive, zdrave. Sve s osmijehom. Što je najvažnije, tu smo jedna za drugu - kaže Boban.
Na kraju, dok piju kavu, smiju se i izrađuju rukotvorine, ove žene ne povezuje samo prošlost, nego veliko prijateljstvo i sadašnjost. Rat ih je spojio, ali prijateljstvo ih drži zajedno.
Fotogalerija: Kućica veteranki 4. brigade u Đardinu
Na njihovoj, gotovo neprimjetnoj, kućici u Đardinu nema velikih natpisa ni poziva na samilost. Tamo su rukotvorine, božićni ukrasi, svijeće, krunice, i skromne žene koje svojim radom pomažu onima koji se danas bore. Ako ste u blizini, navratite. Svaki dan su tamo do 6. siječnja, od 10 do 20 sati. Uz lijepo djelo i rukotvorinu, možda još sa sobom ponesete i pokoju priču.
Audio verzija članka može se poslušati ovdje:
***
Programski sadržaj je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
