VILI BEROŠ SAMO O 'BIJELIMA': Hajduk je tradicija, djetinjstvo, ljubav, dišpet, mentalitet, stil života…

Dr. Vilija Beroša smo imali prilike upoznati u stručnom pogledu kao ministra zdravstva i člana stožera Civilne zaštite. Ali ono što nam je interesantno je Vili Beroš osobno. Trenutak koji nas je zaintrigirao je kada je još u jeku epidemije, kada se izbori nisu ni naslućivali, nedvosmisleno istaknuo da je hajdukovac od rođenja i da ga 'peku' porazi 'bijelih'.

Naknadno se otkrilo da ga je na 'priznavanje statusa hajdukovca' isprovocirao Saša Pavličić Bekić, bivši disciplinski sudac HNS-a i  poznati zagrebački odvjetnik, inače osvjedočeni dinamovac, s kojim Vili Beroš komunicira nogometna zbivanja gotovo svaki tjedan 'provocirajući' jedan drugoga, ovisno o rezultatima.

Stoga smo iskoristili trenutak u jeku kampanje dok ministar pije kavu sa svojim društvom pripremajući dnevne poslovne obaveze da ukratko popričamo s njime.

Koji je najemotivniji trenutak koji ste proživjeli kao navijač Hajduka?

- Mlađi se toga ne sjećaju, ali radi se o porazu protiv tadašnjeg francuskog prvaka St. Entiennea u Kupu prvaka, koji me još i danas boli kao navijača Hajduka. Čini mi se da se radilo o trećem kolu. Bio sam tada klinac iz Jelse. Imali smo strašnu momčad. Pobjedu u Splitu 4:1, a onda u uzvratu šok. Izgubili smo 5:1. Ni danas mi nije jasno kako. Često se toga sjetim.

Posebno mi je još u sjećanju pobjeda Hajduka u Beogradu nad Partizanom 6:1. Sjećam se posebno gola Jurice Jerkovića s 30-ak metara. Naravno da su tu i sve osvojene titule prvaka koje smo znali proslaviti na pravi način.

Koji Vam je najdraži igrač Hajduka povijesti, a koji sada?

- Cijela generacija 70-ih, ali posebno ističem Dražena Mužinića Frfu. On je bio pojam i oličenje hajdučkog srca. Borben, beskompromisan, pun emocije. Igrao bi do kraja i bez zadrške. Mislim da toga duha danas nedostaje ne samo u momčadi Hajduka, nego i u modernom nogometu uopće.

I kao da se prst sudbine poigrao s nama. Dok smo se spremali postaviti sljedeće pitanje, naletio je Frfa s ribarnice. Iskren trenutak koji je zabilježen fotografijom.

Što mislite općenito o Hajduku, modelu upravljanja?

- Morate znati da sam ja hajdukovac bio i u onoj državi kao i sada. Uvijek hajdukovac. Znate, Hajduk ne doživljavam isključivo kao nogometni klub. On je za mene puno više. To je moje djetinjstvo, to je način identifikacije i stil života. To je stvar i našeg dalmatinskog dišpeta, našeg mentaliteta iz kojeg i proizlazi zdrava i nevina zafrkancija s mojim prijateljima zakletim dinamovcima. Ta ljubav se ne vezuje za modele i uprave već za sam klub. On je veći od svakoga od nas. To je pitanje ili jesi ili nisi navijač Hajduka.

Načuli smo da u obitelji imate dinamovaca...

- Da, sin je dinamovac. Iako ima dionicu Hajduka koji mu je nono poklonio. Znate, dok sam radio i dežurao, presudan utjecaj je imala supruga, koja drži i više od tri kantuna naše kuće. Nono i ja smo naknadno pokušali utjecati, ali bezuspješno. Tješi me kolega dr. Paladino, također rođeni hajdukovac, da je i kod njega slično. Kaže da mu je tek s trećim sinom to uspjelo, ha, ha.

Što mislite o sadašnjosti Hajduka, a i nogometa uopće?

- Trenutno nam je samo nada konstanta. Ali, ako stvarno za nekog navijaš, onda to činiš i u porazu i pobjedi. I kada ne ide dobro, vjeruješ u bolje dane. Ne možeš za nekog navijati samo kada pobjeđuje. To onda nije prava ljubav.

Ali više me smeta situacija u nogometu uopće. Nekako mi se čini da je danas u nogometu puno više novca nego emocija. Sjećam se kada me je otac vodio na utakmice na Starome placu. Publika i igrači su bili puno bliskiji nego danas. Sjećam se kada sam bio dijete pa kada je cijela momčad Hajduka došla u moju Jelsu. Svima nama djeci je to bio događaj koji ćemo pamtiti do kraja života. Nitko od nas nije spavao noć prije. Današnji nogomet je prije svega veliki biznis. Jasno mi je da je to slijed i širih društvenih kretanja, ali nekako mi se čini da je u svemu tome nestalo one nogometne romantike koja je na pravi način uzdizala nogometnu igru.