Vis je najveći dio svoje povijesti bio otok tvrđava: Pročitajte koje su se sve svjetske sile borile za taj dio Jadrana

Najveći dio svoje povijesti otok Vis je bio tvrđava. Neki znanstvenici mu čak i antičko ime - Issa - povezuju su predindoeuropskom riječi za tvrđavu. Otok i njegov arhipelag (Biševo, Svetac) su izuzetno važna strateška mjesta u plovidbi duž Jadrana ali i između njegove dvije obale. Pejzažom otoka i danas dominiraju velike prapovijesne utvrde - gradine - kao što je Talež iznad Podhumlja. Smještaj otoka i mogućnost daljnjeg širenja na srednjodalmatinske otoke i kopno privukli su sirakuškog vladara Dinozija Starijeg koji oko 395. godine pr. Kr. u uvali današnjega grada Visa osniva grčku koloniju Issu. Bedeme toga grčkog pa kasnije i rimskog gradića još uvijek možemo vidjeti na lokalitetu Gradina, sjeverno od franjevačkog samostana na Prirovu. 

O viškoj srednjovjekovnoj povijesti još uvijek znamo malo. Vrijeme je to kada se na njegovoj zapadnoj strani počinje razvijati današnja Komiža ali većina stanovništva živi u unutrašnjosti otoka uz plodna polja npr. u Velom selu (današnje Poselje). U ratu Venecije i napuljskog kraljevstva, napuljsko-aragonski kralj Ferante (Ferdinand I) 1483. godine poharao je i uništio ta sela. Nesigurnost izazvana gusarskim i turskim napadima učestalim od 16. stoljeća nagoni vlasnike viških palača i posjeda (domaće i hvarsko plemstvo, crkva) na gradnju kula i manjih utvrda od kojih je veliki broj do danas sačuvan, iako ćemo ovdje spomenuti samo odabrane. Nova faza intenzivnog utvrđivanja otoka a posebno grada Visa započinje početkom 19. stoljeća kada se oko otoka bore tada najveće europske i svjetske sile - Britanski imperij i Napoleonova Francuska. Nemirno razdoblje će se nastaviti i kasnije, a zauzimanje Visa tada postaje cilj mlade Kraljevine Italije i Austrijskog carstva. Taj sukob će kulminirati poznatom Viškom bitkom dviju mornarica u srpnju 1866. godine i potpunim porazom Italije, iako je ona u bitku ušla s više brodova, topova i mornara. Otok je i tijekom 2. svjetskog rata bio izuzetno važno vojno uporište koje će od 1943. godine kontrolirati partizani i saveznici. Nažalost, nakon rata nije demilitariziran i vojska ga je napustila tek 1992. godine na početku Domovinskog rata.

Kula Perasti u Visu (Kaštil)

Tijekom 1615. godine zarobljenici koji su pobjegli iz turskog ropstva Visom su proširili glasine da će otok napasti sjevernoafrički gusari.  Stoga je ugledni stanovnik Visa, doseljenik Vicko iz Perasta (gradića u Kotorskom zaljevu u današnjoj Crnoj Gori), tražio od hvarskog kneza da mu dozvoli gradnju kule jer je strahovao za život svoje obitelji i bogatstvo koje je stjecao godinama. Kula se trebala nalaziti u blizini njegove kuće i služila bi za sklonište njegovoj obitelji ali i drugim stanovnicima Visa koji se tada nisu imali gdje sakriti u slučaju gusarskih, turskih ili uskočkih napada. Vicko je kulu sagradio 1617. godine, a nakon smrti 1622. godine ostavio je svojim sinovima (koji će dobiti prezime Perasti) uz uvjet da je ne smiju prodavati niti dijeliti. 

Kula  kvadratnog tlocrta nalazi se danas na viškoj obali. Izvorno je imala dva kata i cisternu u prizemlju. Donji su zidovi kule zakošeni, a ulaz je nekada bio na  prvom katu. Krajem 17. ili početkom 18. st. kulu su nadogradili. Tada je ulaz premješten na drugi kat i mostom povezan s kućom Perasti, jugozapadno od kule. Kula završava ravnom terasom s dvije stražarnice na uglovima, a bila je naoružana topovima sve do početka 19. stoljeća. 

I druge kuće u samom gradu i unutrašnjosti otoka bile su utvrđene jednostavnim kulama kvadratnog tlocrta s puškarnicama i otvorima za topove. Takva kula (nedovršena) nalazi se s istočne strane renesansnog ljetnikovca obitelji Jakša u viškom predjelu Kut.

U Podšpilju (na cesti koja od Žene Glave vodi prema Titovoj špilji) nalaze se ostaci Mladineove kule, nazvane po toj komiškoj obitelji. Kula ja sagrađena u 16. ili 17. stoljeću. Ulaz joj je bio na visini prvoga kata, a na jugozapadnom kutu stajala je stražarnica ili mašikul na kamenim konzolama. Južnije od nje, na Zonkotovu brdu (sjeverno od ceste Podšpilje - Podhumlje) nalazi se ruševna Zonkotova kula. Vlasnici su joj bili komiška obitelj Zanchi, zapovjednici na mletačkim ratnim brodovima i kaštelani komiške utvrde. Sagrađena je vjerojatno tijekom 17. ili 18. stoljeća. Na zidovima se i danas vide puškarnice i veći otvori za topove a unutrašnjost kule dobro je sačuvana. Svodovi su kameni, a na katovima su još uvijek sačuvane i peći za grijanje i kuhanje. Uz kulu je mali stambeno-gospodarski sklop s bunarom.

Utvrda Batarija u Visu

Utvrda Batarija (ili Gospina tvrđava) smještena je po sredini viške luke. Izgrađena je u vrijeme austrijske uprave odnosno oko 1830. godine. Ova je utvrda odigrala značajnu ulogu tijekom poznate Viške bitke 1866. godine. Naime, talijanski brodovi pokušali su zauzeti višku luku i tako se iskrcati na otok, ali su otjerani topovskom paljbom s Batarije, koja je gotovo jedina od viških utvrda mogla funkcionirati i održavati topničku vatru. 

Prednji dio utvrde čine bastioni (danas pošumljeni) okrenuti prema viškoj luci, s obzirom da je tvrđava i sagrađena za njenu obranu. U unutrašnjosti bastiona nalaze se  skladišta i zatvori. Ulaz je smješten na južnom dijelu utvrde gdje se ulazi u prostrano dvorište s cisternama za vodu. Stražnji dio utvrde zauzima vojarna koja je kasnije preuređena i u bolnicu, a danas je u njoj smještena bogata arheološka zbirka. 

Britansko utvrđivanje Visa

Već 1809. godine engleska ratna flota zauzela je Vis kao svoje uporište u ratu s Napoleonom čije su se trupe smjestile na hrvatskoj obali i ostalim srednjodalmatinskim otocima. U rujnu 1811. godine na Vis je stigao vojni inženjer kapetan William Bennett i zajedeno sa zapovjednikom otoka Georgeom Duncanom Robertsonom započeo utvrđivanje Visa. Izgrađeno je nekoliko novih utvrda, a stare su obnovljene i naoružane topovima. Posebna pažnja posvetila se utvrdama oko viške luke. 

Godine 1813. sjeverno od ulaza u višku luku završena je najveća od utvrda - Fortica ili utvrda George (Juraj) III. koja svoje ime duguje tadašnjem engleskom kralju. To je izdužena i niska utvrda kosih zidina koja je opkoljena jarkom. Do glavnog ulaza pristupalo se visećim mostom preko jarka (danas zatrpan), a iznad njega je reljef britanske zastave i natpis u čast tadašnjem engleskom kralju Jurju III. Unutar tvrđave smještena su dva dvorišna prostora odvojena zgradom za smještaj posade, a u jednom od njih je velika cisterna za vodu. Iz dvorišta se pristupalo prostranoj platformi okrenutoj prema istoku i moru na čijem kraju su otvori za topove (danas zazidani) dok su svi bedemi dodatno branjeni uskim puškarnicama. U vrijeme austrijske uprave tvrđava je bila preuređena. Put do kule označen je na cesti Vis-Mala Svitnja.

Nešto južnije, na uzvisini između viške luke i uvale Mala Svitnja nalaze se ostaci ruševne okrugle dvokatne kule koja se danas naziva Terjun, a u vrijeme izgradnje Britanci su je prozvali Bentinck prema lordu Williamu Cavenidshu Bentincku - tadašnjem zapovjedniku britanske armije na Siciliji. S Terjuna se pruža odličan pogled na višku luku, akvatorij otoka i utvrde Wellington i George III. Do danas je ostalo sačuvana samo četvrtina nekadašnje kule koja je u prizemlju imala kamenu kupolu. Oko nje su ostaci niskog zakošenog bedema rađenog poput bastiona. Do kule se dolazi s ceste Vis- Mala Svitnja - na vrhu uzbrdice skrene se lijevo uskom stazom. 

Na Jurjevu brdu, uzvisini istočno od ulaza u Vis sagrađena je utvrda Wellington tako nazvanu u čast Artura Wellseleyja, vojvode od Wellingtona, pobjednika nad Francuzima kod Waterlooa 1815. godine. Po tom nazivu dade se pretpostaviti da je dovršena iza te čuvene bitke, pred sam odlazak Britanaca s Visa. Građena je slično kao i kula Terjun.

Posebno zanimljivom čini se porušena utvrda na otočiću Host na kojemu je kasnije izgrađen današnji svjetionik. Malu topničku utvrdu je 1811. godine podigao sir William Hoste mladi kapetan i zapovjednik britanske flote u Jadranu. Miljenik velikog admirala lorda Nelsona poslan je u Jadran sa samo četiri broda. S obzirom da je kroz dva mjeseca 1810. godine Francuzima zarobio ili potopio 40-ak brodova, 13. ožujka 1811. godine kod Visa ga je napala francuska eskadra od 11 brodova pod zapovjedništvom Bernarda Dubourdieua. Francuski zapovjednik je tijekom napada pokušao oponašati Nelsonovu taktiku kod Trafalgara što se pokazalo neuspješnim protiv britanskih brodova. Na kraju su uništena ili zarobljena četiri francuska i venecijanska  broda, a Dubourdieu je poginuo tijekom bitke. Ova i druge pobjede donijeli su iznimnu popularnost mladome britanskom časniku.

Engleski romanopisac Patrick O´Brian je sredinom 20. stoljeća njegove podvige iskoristio u formiranju jednog od likova iz svojih romana - kapetana Jacka Aubreyja kojega smo imali prilike vidjeti i u filmu iz 2003. godine 'Gospodar i ratnik' (Master and Commander: The Far Side of the World).

KOMIŽA

Kaštel (Komuna) u Komiži

Komiška utvrda, smještena na današnjoj rivi, jedna je u nizu karakterističnih utvrda 16. stoljeća koje su se gradile na našim otocima ponajviše za zaštitu od gusara, turskih pohoda i iznenadnih uskočkih napada. Gusari su u jednom od svojih napada iz Gospine crkve u Komiži s oltara ukrali sliku pa se prema tradiciji ta crkva i danas zove 'Gusarica'.

Utvrda u Komiži je sagrađena 1595. godine u vrijeme hvarskog kneza Ivana Grimanija, čiji su grb i križ urezani na natpisu iznad ulaza u utvrdu. Međutim, kao i svugdje, mletačka uprava nije bila sklona financirati gradnju pojedinih tvrđava u cijelosti, ili ih uopće nije pomagala. Stoga je gradnja očito usporena na samom početku, a u pomoć su priskočili komiški ribari. Naime, visoko na sjevernom zidu tvrđave, ispod propalog reljefa lava sv. Marka, stoji natpis s godinom 1592. i kratkim tekstom po kojem je ovo zdanje djelo 'pošte Trešljevac'. Radi se o ribarskoj pošti južno od Biševa gdje su komiški ribari naporno ribarili kako bi prikupili novac za dovršenje svoje utvrde. Već početkom 17. stoljeća u komiškom kaštelu nije bilo dovoljno oružja, ali je, čini se, izdržao snažan napad uskoka na Komižu 1614. godine. U njemu povremeno boravi mletački sudac za otok Vis. Početkom 19. stoljeća manju vojnu posadu u tvrđavi držali su Englezi. Godine 1870. nad jednim kutom utvrde podignut je toranj sa zvonom iz 1722. godine. Devet godina kasnije komiška općina kupila je utvrdu i u njoj smjestila svoje urede - odatle joj ime Komuna. Tada su otvoreni prozori i sagrađeni balkoni na utvrdi, a tornju sa zvonom dodan je završni dio sa satom. Tvrđava je zapravo prostrana kula pravilnog kvadratnog tlocrta sa zakošenim donjim dijelovima zidova. Prizemlje je presvođeno križno rebrastim svodom gotičkih karakteristika koji se naslanja na središnji stup, a tu se nalazila cisterna za vodu. Na vrhu kaštela je terasa sa širokim kruništem i još uvijek vidljivim ostacima mašikula na konzolama kroz čije dno se na neprijatelja moglo bacati kamenje, vruće ulje... S obzirom da je u vrijeme gradnje kaštel dijelom bio u moru, na sjevernom i zapadnom zidu sačuvani su čvrsti kameni prstenovi za vezivanje brodova. 

U utvrdi je danas jedinstveni Ribarski muzej.

Na ulazu u Komižu nalazi se utvrđena crkva sv. Roka, zaštitnika od kuge. Crkvu je 1763. godine prema dozvoli hvarskog biskupa sagradila komiška obitelj Mardešić. Na crkvi ni danas nema prozora (osim malih pod samim krovom), ali su vidljive puškarnice te breteš na konzolama nad glavnim ulazom.

Samostan sv. Nikole - Muster

Nekadašnji benediktinski samostan nalazi se iznad Komiže u blizini ceste za Vis, na jednom od najdojmljivijih položaja na Jadranu. Početak gradnje sklopa seže u 13. stoljeće. Prema staroj predaji, benediktinci su ovdje došli s otoka Biševa gdje se više nisu mogli braniti od gusarskih napada, pa su iznad Komiže sagradili utvrđeni samostan. Iako su ga benediktinci napustili u 15. stoljeću, samostan se nadograđivao sve do 18. stoljeća s obzirom da je u međuvremenu crkva postala župna i grobišna crkva Komižana. Najstariji dio sklopa predstavlja romanička crkva koja je danas sjeverna lađa (s polukružnim svetištem) jedinstvene peterobrodne crkve. Klaustar i stambene zgrade su vjerojatno postojale s njene južne strane, na mjestu današnje crkve. Već je taj, rani samostan bio utvrđen i od njega su nam se sačuvale dvije kule - istaknutija na južnom dijelu sklopa i manja kula na kojoj je u 18. stoljeću podignut crkveni zvonik. Prihodi crkve su se tijekom stoljeća morali trošiti i na održavanje utvrda. To se posebno odnosilo na razdoblje od druge polovice 15. stoljeća kada i na otocima jača strah od Turaka i njihovih brodova. Ipak, Turci su Komižu napali oko 1571. godine kada je stradao i samostan. Novo utvrđivanje uslijedilo je tek 1645. godine na početku Kandijskog rata (rat između Turaka i Venecije 1645. - 1669.). Tada je sa sjeverne strane crkve sagrađena prostrani bastion s četiri istaknuta vrha na kojima su još krajem 18. stoljeću nalazili brončani topovi. U interijeru peterobrodne crkve, nastale povezivanjem bočnih kapela, ističu se drveni i mramorni oltari, a posebice su očuvane nadgrobne ploče s natpisima i grbovima pojedinih obitelji ili oznakama njihovih zanimanja tijekom života. Prema natpisima ploče se datiraju od 14. do 18. stoljeća.

Osim svog velikog značenja za komišku povijest ali i razvoj arhitekture u Dalmaciji, te bogate kulturne baštine, Muster je poznat po još jednom izuzetnom događaju. Naime, svake godine pred blagdan sv. Nikole ispred samostana se iz Komiže dovlači stari isluženi drveni brod. Na sam dan tog sveca, zaštitnika pomoraca i putnika (6. prosinca), brod se zapali na velikoj lomači a pepelom koji je ostao posvećuje se i blagoslovi nove brodove. Taj prastari i dojmljiv ritual kojim se žrtvuje stari brod za blagoslov onih koji će još ploviti još jednom naglašava iskonsku povezanost Komižana s morem. 

Isto tako, na blagdan Cvjetnice (tjedan dana prije Uskrsa) u ovoj utvrđenoj crkvi započinje obred Kvarantaore (Četrdesetosatnice). Tijekom tri sljedeća dana (do srijede u podne) na oltaru je izloženo Presveto Otajstvo, a cijelo to vrijeme traju molitve i pjevane mise. S obzirom da je crkva posebno ukrašena između ostalog i stotinama svijeća, ugođaj je uistinu svečan i uzvišen.

Otok Svetac

Svetac ili Sveti Andrija je otok oko 13 milja zapadno od Komiže. U srednjem vijeku na otoku je postojala mala crkvica i samostan posvećeni sv. Andriji. Na istočnom i teško dostupnom vrhu otoka 'Kraljičino' nalaze se ostaci bizantske utvrde i 6. stoljeća. Utvrda je relativno mala (oko 18 x 10 metara), ali su joj zidovi sačuvani do visine od oko šest metara. Sagrađena je vjerojatno u prvoj polovici 6. stoljeća kada će Jadranom ponovo zagospodariti Bizantsko carstvo nakon dugogodišnjeg rata s Gotima. Tadašnji car Justinijan dao je na nekoliko mjesta na jadranskim otocima sagraditi utvrde koje su trebale nadzirati i štiti pomorski put prema bizantskim središtima na sjeveru Italije. 

Svetac je danas najveći dio godine nenaseljen, a put do njega je moguće organizirati iz Komiže, dok se do utvrde može ići na vlastitu odgovornost.

Zbog bogate povijesti otok je često predmet maštovitih priča i legendi. Jedna od njih govori o trojici braće koji su pred više od 300 godina na otoku pronašli zlato dok su obrađivali polje. Brodom su otišli u Komižu i kupili kupe za krov kuće. Međutim, na povratku na Svetac gajeta se prevrnula i sva trojica su se utopili. Nakon njih na otok dolazi obitelj Zanchi koja je i danas vlasnik otoka. Druga legenda je vezana za kraljicu Teutu kojoj se pripisuje gradnje opisane bizantske utvrde. Teuta je i povijesna osoba - ilirska kraljica koja se u 3. stoljeću pr. Kr dugo opirala rimskim legijama. Sve dok je nije izdao vlastiti vojskovođa Demetrije Hvarski koji je i sam na kraju ratovao s Rimljanima i poginuo u Makedoniji.