Zašto bivši 'martićevac' slavi ovog hrvatskog vojnika? Evo priče...
Ratni zapovjednik 4. interventne bojne 6. domobranske pukovnije ima svjetsku priču. Doslovno
Rat na površinu izbaci najbolje i najgore od čovjeka, a ova priča iz Domovinskog rata samo će potvrditi tu često spominjanu tvrdnju. Razgovarali smo s bivšim zapovjednikom 4. interventne bojne 6. domobranske pukovnije Dušanom Dadićem - Dulom, koji se često nalazio licem u lice s neprijateljskim vojnicima duboko u 'njihovom' području.
Donosimo jedan mali segment njegovog ratnog puta, riječ je o događaju iz Oluje, a njegovi suborci su nas doveli pred ovog Splićanina da široj javnosti otkrije priču o 'zarobljenom martićevcu iz Las Vegasa'.
Najbolje da krenemo kronološki: Dule je s tri udarne grupe od po osam ljudi 5. kolovoza tijekom noći izveo diverzantsku akciju, osvojili su jedan krucijalan položaj na Svilaji, a na toj koti je ostao ranjeni srpski vojnik.
- Bio je ranjen u nogu. Mi smo morali ići dalje, pa smo mu ostavili zavoje i bidon vode - počeo je priču Dule, s kojim smo popričali na obilježavanju 31. obljetnice 158. brigade i 6. domobranske pukovnije.
Fotografija iz Domovinskog rata: Dušan Dadić je treći slijeva, a Jozo Drašković skroz desno
Dva dana nakon Oluje, hrvatska vojska je još bila prisutna na tom području zbog eventualnih ostataka neprijateljskih vojnika i zaostalih džepova otpora, pa su Dule Dadić i Jozo Drašković obilazili položaje.
- Kolega i ja otišli smo do ostavljenog srpskog vojnika, vidjeli smo da je sam uspio zaviti ranu i rekao nam je da je bilo sve u redu. Odlučili smo mu pomoći, bio je dosta krupan, a trebali smo ga nositi na leđima do našeg vojnog vozila kojim bismo ga prebacili na daljnju skrb. Rekao sam mu: 'Bolit će te, ali da nisam čuo glas! Spašavamo ti život'. Trpio je sve, malo bi samo zastenjao, a nije mu baš bilo bajno jer bi mu ranjena noga pala i zapela za tlo. Nosili smo ga par stotina metara, ukrcali ga u vozilo, ali tek što smo krenuli - ugasio se, ne vozi! Što da radimo? Dali smo mu nešto hrane i vodu i rekli mu da legne, a da ćemo mi pješke otići po pomoć. 'Netko će doći po tebe', obećali smo mu. On se nije nadao da ćemo se vratiti, ni pomoći mu, ni izvući ga. Nakon pješačenja smo se dočepali zapovjedništva u Crivacu i poslali sanitet po njega. Odveli su ga u KBC Split, zaliječen je i pušten na slobodu, bio je kao izbjeglica u nekom kampu u Rakovici pokraj Beograda, a potom prvom prilikom otišao u SAD. U Las Vegas - ispričao nam je Dule.
Nije tu kraj priče...
- On je Srbin, žena mu je Hrvatica, a kćerka mu se par godina nakon rata udala za muslimana. Bratstvo i jedinstvo u Las Vegasu! Svaka pravoslavna obitelj ima svog sveca zaštitnika, a dotični svetac je njihova 'slava'. Za 'slavu' on zove u Las Vegas sve prijatelje, Hrvate i Srbe, svi se okupe, jede se, pije se, a kad se malo popije, onda se nazdravlja za njegovog - pazite sada - Dulu spasitelja!
Ima toga još...
- On nije znao kako se zovem, samo je čuo od vojnika da me oslovljavaju s 'Dule'. Napisao mi je pismo, naslovio ga je na 'Dule Dadić', nekako je saznao moje prezime. To pismo je kružilo u Milešini kraj Ogorja, jer tamo je puno Dadića, dok jedan moj vojnik nije shvatio da je namijenjeno meni i donio mi ga. U tom pismu je bilo rečenica tipa 'Hvala majci što vas je tako plemenite rodila i što ste me spasili'. No, ni tu nije kraj priče. Niti godinu dana nakon tog pisma, zove me žena iz Novske i kaže da je bila u Las Vegasu kod svoje kćeri i tamo upoznala gospodina Milana Graovca. I da je on molio da ako ikako može stupiti u kontakt s Dulom Dadićem iz Splita. Pitala me smije li me on nazvati, odnosno dopuštam li da mu da moj broj mobitela. 'Naravno, nema razloga da ne date', odgovorio sam joj. Čovjek mi se javio, pričali smo ne jedanput nego desetak puta. Iz Las Vegasa se godinama javljao, nudio mi da dođem sa ženom i kćeri, koja je profesorica engleskog i talijanskog, pa bi joj bilo korisno u Americi usavršiti jezik. Ostali smo u nekim poluprijateljskim odnosima. Došao je i u Hrvatsku, želio je da se vidimo, ali sam tada bio u Italiji kod kćerke pa se nismo sreli.
Dadić je još nešto pojasnio:
- Mogu vam reći pošteno, od 15 ljudi na tom četničkom položaju, jedno pet ih je bilo pravih zadojenih četnika, sedam-osam ih je 'kad nam je dobro, svi smo tu', a tri-četiri su bila protiv rata, ali nisu mogli ništa reći. On je bio jedan od takvih. Bio je tu jer je morao biti. Znam to jer smo među njegovim stvarima pronašli revers zaduženja municije, vidjeli smo da je zadužio 'papovku' i određenu količinu metaka i svi su mu bili na broju. Dakle, čovjek uopće nije zapucao.
Potom je zaključio:
- Rat je strašna, užasna stvar. Tijekom rata se događaju stvari drugačije nego u normalnim okolnostima. Svi smo mi u Oluji imali knjižice s tekstom Ženevske konvencije i bili po zapovijedi dužni pridržavati je se, ali ima nešto i iznad Ženevske konvencije, ono nešto što su ti u obitelji usadili - poštuj čovjeka, poštuj život. Milan Graovac je živi primjer kako smo poštovali ljudski život.
Dušan Dadić - Dule rat je dočekao kao zapovjednik bojne, vojsku je napustio 2003. godine, a ima još dosta toga za ispričati...
***
Programski sadržaj je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
