Zašto hrvatska kina nisu krcata i kakve veze s tim ima PDV?

Već duže vremena kina nisu hit. Što ćeš, narod ima mogućnost ilegalno pribaviti sve čim izađe na velika platna u SAD-u (nekad čak i prije) pa nije ni čudo da se snalaze na jeftinije načine. Naravno ilegalno 'skidanje' postoji svugdje u svijetu i nije nikakva novost samo za Hrvate. Ipak, kino dvorane su nešto punije u drugim zemljama Europe.
No, naravno, nije to zato što su Hrvati 'vaki, naki', već tu svakako ulogu ima najvažnija komponenta - ona novčana. Svakome je (pa tako i prosječnom Hrvatu) gušt otići u kino. Ime nešto privlačno u tome… Skupe se prijatelji, obitelj ili samo momak i cura, lagana priprema, kupnja pića, jela, kokice pod obavezno, pa gledati u veliko platno, slušati dobar zvuk... Nemojmo misliti da naši ljudi to ne vole. Istina je da to itekako vole, što vam govore veće posjećenosti kina na dane kada nude popuste. E, tada vlada poprilična gužva.

Koji zaključak nam tako nešto nameće? Hrvatima je kino skupo. Jednostavno, ljudima to predstavlja luksuz. Ako idete pogledati nekakav obiteljski film (crtić recimo) s dvoje djece, dobro ćete posegnuti u džep. Eto, četveročlana obitelj za takvo nešto mora izdvojiti samo za karte 132 kune! Neka kupe dva paketa kokica i nešto za piće doći će brzo do iznosa od preko 150 kuna. No recimo da su jako štedljivi i da su na grickalice i piće za četvero ljudi potrošili tek 28 kuna. To nam daje iznos od 160 kuna.

Gledajući primanja u Hrvatskoj dolazimo do sljedećih zaključaka: prosječna neto plaća u Hrvatskoj iznosi 5673 kune. Neka se radi 26 radnih dana u mjesecu, to daje neto satnicu (na 8 sati rada) od 27,28 kune neto. No, skoncentrirajmo se samo na karte. Dakle, samo karte koštaju 132 kune, što znači da za njih jedan od supružnika treba raditi gotovo pet sati (4,83).

Pogledajmo situaciju u Njemačkoj, također u relativnom odnosu. Tamo je prosječna plaća 3695 eura, no četveročlana obitelj će za kartu izdvojiti 40-ak eura odnosno oko 300 kuna. Računajući dnevnicu, odnosno satnicu na isti način dođemo do podatka da je tamo sat rada vrijedan 17,76 eura odnosno oko 133 kune. Ispada da četveročlana obitelj u Njemačkoj treba izdvojiti tek nešto više od dvije (2,25) satnice jednog supružnika za svoje gušte. Zamislite da vama za obitelj treba tek 62 kune za četiri karte. Mislite li da bi bilo više posjetitelja? To bi iznosilo tek 15-ak kuna po karti. Odnosno više od dvostruko jeftinije nego što je sada. Iako su u apsolutnim vrijednostima kino ulaznice u Njemačkoj skuplje, gledajući u odnosu na plaću, one su dvostruko jeftinije.

Sada Vlada namjerava dizati PDV na kino ulaznice. I, naravno, kino distributeri se bune. Jer će karte još dodatno poskupiti. Naravno ne moraju, može ostati ista krajnja cijena, ali da distributeri manje zarađuju, no to neće izvesti. Tako sada očekujemo dodatno poskupljenje.

No ovdje se postavlja drugo pitanje, zašto bi uopće kino ulaznice imale povlašteni PDV?! Zar nemamo životno bitnijih stvari koje bi eventualno trebale biti s manjim PDV-om? Recimo struja! Zašto ne olakšati životno bitnije stvari, a ne razonodu i hobije? Jer ako gledanje filmova ima povlašteni porezni položaj, onda ga struja, voda i sl. uopće ne bi trebale imati porez. Ako već govorimo o oslobođenjima, umanjenjima i ostalim poreznim komplikacijama. Biste li radije imali manji PDV na struju ili na kino ulaznice?

Svakako bi bilo najpoštenije da je porez jednak na jedno i drugo, pa nema borbi za političke bodove niti ikakvih oslobođenja jednih, a dodatnog opterećenja drugih. Onda bi znali čistu matematiku i svakako pojednostavnili porezni sustav, koji je ovako prekompliciran (ovo je, vjerujte mi, samo mala kap u moru). Naravno, svaka interesna skupina štiti svoj profit pa tako i distributeri filmova. I svatko želi što više zaraditi. Ako se itko sjeća, prije par godina PDV u ugostiteljstvu je smanjen. Cijene nisu pale, već su ostale iste, a ugostitelji su samo više zarađivali. I neka su. Svatko želi svojoj obitelji priskrbiti što više i to je normalno. No nije normalno da političke elite mijenjaju poreze svako malo.

Ne samo da na taj način onemogućuju planiranje domaćim poduzetnicima, već nas i iz tih razloga zaobilaze strani investitori. Zato treba težiti stabilnim, ujednačenim fer porezima.

Politička elita ovako ima moć. Može bukvalno kupovati glasove poreznim poticajima / oslobođenjima. A onda može oslobađati neke, a druge malo više opterećivati. Sve dok takvih ima.