Zašto povećanje minimalne plaće nema smisla

Porast minimalne plaće neće iskorijeniti siromaštvo. Neće ga niti smanjiti. Dapače, veća je vjerojatnost da će ga povećati. O ovome se na toliko mjesta već pisalo da se čovjek začudi kako i danas demagogija ima snažno uporište u biračkom tijelu. Evo za tekuću 2016. godinu majka država je odredila da je minimalna plaća 3.120,00 bruto. 

Slabo plaćeni su postojali, postoje i uvijek će postojati. Cijena rada se određuje, kao i za sve drugo, potražnjom za tom vrstom rada te su u pravilu plaće niske u onim djelatnostima u kojima baš svatko može raditi. Konkurencija radne snage je velika pa su analogno zakonu ponude i potražnje plaće niske. U visokozahtjevnim djelatnostima (specijalistička zanimanja) gdje konkurira manje ljudi, plaće su visoke jer je ponuda rada manja (ponovno zakon ponude i potražnje). Ovo spada u osnove ekonomije. 

Nepoštivanjem ekonomskih zakona, odnosno uspostavljanje prisilne ravnoteže iznad one ekonomske gube baš oni najsiromašniji, oni koji su jadni ostali ispod te državne crte (crvena crta na grafikonu).

Ne treba biti veliki ekonomist da bi se shvatilo da će svi oni koji su se našli ispod nove ravnoteže dobiti otkaz (na grafu vrijednost Q1-Q2). 

Povećanje minimalne plaće će najmanje naštetiti onim najjačima, velikim tvrtkama koje drže velik dio tržišnog kolača. One će moći umanjiti udar povećanja troškova uzrokovan političkim odlukama. S druge strane, male tvrtke i obrti puno više osjete ovakve političke odluke. Radnici koji su tu bili zaposleni na minimalcu će sada biti potencijalno otpušteni. Tvrtki su porasli troškovi do razine kada se više ne isplati poslovanje. Tako se nametanje minimalne plaće pretvara u zamku primarno malim poduzetnicima i obrtnicima. 

Što god slušali po našim medijima, poslodavci nisu kasta. Nisu VIP klub u koji se ne može ući. Svatko može postati poslodavac makar samo samome sebi za početak. Upitajte vlasnike malih tvrtki u Hrvatskoj je li im lako i koliko im država pomaže/odmaže u poslovanju. Stoga je strah od poslodavaca iracionalan, a razdvajanje malih poslodavaca od radnika sociološki štetno jer u malim tvrtkama vlasnici i te kako rade. Mislite da nije tako? Pokušajte pokrenuti posao i zaposliti jednu osobu.

U razvijenijim krajevima Hrvatske ovaj potez će malo značiti, jer su tu plaće većinom ionako veće od zakonom propisanog minimuma. No tamo gdje se ljudi bore za opstanak, gdje je ekonomska razvijenost slaba, tamo takve regulative puno znače. Tamo će još neka mala tvrtka propasti, neki ljudi dobiti otkaze pa se okrenuti alternativama.  

U SAD-u, JAR-u, Kanadi i Australiji zakoni o minimalnoj plaći originalno su bili sredstvo rasističkih sindikata s ciljem održavanja svojih postojećih plaća. Znali su da će imigranti (npr. iz Kine) biti voljni raditi za znatno manju plaću. Pa su to fino zakonski riješili. I tako su ovi ostali nezaposleni…

Tako gomila nezaposlenih ostaje trajno nezaposlena, a samim time i ovisna o socijalnoj pomoći koju podmiruju preostali (sve malobrojniji) porezni obveznici. 

No čitav zakon o minimalnoj plaći je demantirao sam sebe zadnjih par godina. Ako ne čitav zakon onda barem visina minimalne plaće. Jer kako drugačije objasniti navalu na program kojim dobivate tek 1600 kuna? Jesu ti ljudi poludjeli? Pa tko ih tjera da rade za 1600 kuna kada mogu imati minimalac od gotovo 2500? Naravno, nisu ti mladi ludi. Znaju oni dobro da radno iskustvo zlata vrijedi. Hrvatska, konkretno, ne može poput Švicarske, Norveške ili Lihtenštajna ukinuti minimalnu plaću bez da provede i druge reforme, no svakako mora olakšati poslovanje poduzetnicima, smanjiti poreze te ojačati vladavinu prava, pritom se minimalno miješajući u ugovorne odnose.