ŽIVA SJEĆANJA Kako se prije 33 godine obranio Split jednim jedinim topom

Fotogalerija (39)

Zoran Čulić diplomirani je inženjer arhitekture i već je desetljećima profesor u splitskoj Školi za dizajn, grafiku i održivu izgradnju. Hrvatski je dragovoljac i dopredsjednik Udruge veterana 1. obalno topničke bitnice Kašjuni - Split HRM. Prije 33 godine, 15. studenoga, Zoran Čulić je bio za topom koji je više puta uspio pogoditi JRM-ov razarač Split te ga otjerati iz splitskog akvatorija, čime je razbijena pomorska blokada Jadrana i obranjen grad.

'Moj i ratni put mojih suboraca započeo je u rujnu 1991. kad smo preko Radio Splita čuli da se traže topnici. Javili smo se u Općinu, oni su nas poslali na Kašjune, a službeno osnivanje naše bitnice bilo je 1. listopada 1991. godine.

Kada smo stigli na položaj nismo imali nikakvo oružje. Najprije smo pronašli stara talijanska skloništa koja smo s tvrtkom Cian dezinficirali da u njima možemo spavati. A onda su došli radnici i tehničari Melioracije i Lavčevića. Pošto sam arhitekt, zajedno s njima smo izbetonirali skloništa za municiju i skloništa za posade, doveli struju i vodu. Još uvijek smo čekali topove da nam stignu. Imali smo samo dvije puške.

Kasnije će se pokazati da nam je živote spasilo to što smo položaj dobro nasuli jer smo uspjeli doći do građevinskog materijala iskopanog tijekom izgradnje splitske zaobilaznice, gdje je sada trgovački centar na Mejašima.

Konačno, došli su i topovi koji su bili stari i ruzinavi, mi smo ih očistili i uredili. Onda smo vidjeli da im nedostaju udarne igle. Pošto je među nama u bitnici bilo ljudi koji su radili u splitskom škveru, našli smo nacrte iz starih vojnih knjiga, pa su škverani iskovali nove igle. Tvrtka Ghetaldus nam je napravila dalekozore, Tehničar nam je  napravio daljinare, tako da smo mi te topove vrlo brzo osposobili da budu učinkoviti i u uporabi. Granate su nam bile problem. Onda smo ih krali iz vojnog skladišta na Šolti, pa je Šolta zbog bila blokirana. Uspjeli smo ih dosta nabaviti, tajno su prevezene brodom i iskrcane na Kašjunima. Čuvali smo ih u kamionu na livadi, što nije bilo baš pametno, ali tada još uvijek nismo imali izgrađena skloništa. Kada je to sve bilo gotovo, mi smo bili pripravni. Međutim, tada ja na jugu Dalmacije nastala velika frka. Prijetio je pad Pelješca i Stona, bitke su se vodile na jugu kraj Metkovića. Zbog toga su tri splitska topa prebačena na taj dio bojišnice', priča nam Čulić.

Trebao je biti odvezen i četvrti top, no noć prije jedan od pripadnika splitske bitnice ga je 'onesposobio' kako bi ostao na položaju, što se ubrzo pokazalo ključnim za obranu Splita. Upravo tim jednim topom, 15. studenog 1991. godine obranjen je Split.

'Na Kašjunima je ostala samo jedna pričuvna posada s jednim topom i municijom. Vršile su smjene i nadopuna municije i ljudstva. Ja bih radio u školi, a kad je svirala uzbuna obukao bih gardijsku uniformu i došao na Kašjune. Tako je radio i moj prijatelj, koji je tada bio student, Dražen Jurić, a koji sad radi u Centru za djecu s posebnim potrebama Juraj Bonači. On je deset godina mlađi od mene. Na isti način su na položaj s posla dolazili i momci iz Brodosplita i svih drugih splitskih tvrtki', prisjeća se Čulić.

Potom je došao taj za Split ključni dan.

'Te noći s položaja na Kašjunima smo gledali kako gore Brač i Šolta. Čekali smo što će se dogoditi i kada više nismo mogli izdržati, legli smo u 6.30 sati. I taman što smo legli preko Sedla su na naš položaj ispaljenje dvije protupodmorničke rakete. Pošto je ovdje strmo, udarili su strminu, odbile su se i pale u more i tako smo mi ostali živi. Tada je počela JRM-ova topovnjača Split pucati po gradu. Mi smo izletjeli iz skloništa i otvorili paljbu na nju.

Naš zapovjednik Tonči Smoje je naredio da pucamo. Uzeo sam pancirnu municiju, međutim imali smo problem. Smetala nam je visoka i gusta borovina. Onda smo malo podigli daljinar i nastavili s paljbom. Poslije sam vidio na snimci kao smo razarač Split promašili za 100 metara zbog toga. Mislim da bi ga ona prva granata sigurno 'skinula'. Onda smo morali zaustaviti paljbu jer je ta detonacija sve pobacala, zaglušili smo, zapovjedniku Tončiju Smoji krenula je krv iz ušiju. Iznenadila nas je ta jaka detonacija onako neispavane', evocira Čulić sjećanja.

Međutim, vrlo brzo su se konsolidirali. Razarač je izašao iza punte Čiova. Splitski topnici koji su se iz smjene vratili s Južnog bojišta, kada su na radiju čuli da se puca na grad, započeli su automobilima stizati na Kašjune.

'Na kraju je umjesto nas petorice pa desetorice, bilo nas 15, 20, 25. Svi su dolazili, oni su već na jugu Dalmacije stekli borbeno iskustvo, tempirali granate, mi smo ih nosili, tako da smo na razarač Split uspjeli ispali 70-ak granata.

Mario Radan, koji je bio u specijalnoj policiji BATT, pored Vile Dalmacije, preko snajpera je gledao bitku te mi kazao: 'Profa, imali ste četiri izravna pogotka te još više manjih. Tada su počeli počeli pucati i topnici sa Šolte i Brača, a JRM-ov razarač je pobjegao', priča nam Čulić.

Sjeća se kako je taj top već tada bio star te se iz njega nije smjelo previše pucati, a njima se od ispaljenih granata užarila cijev. Kako bi je sakrili, preko cijevi su prebacili ceradu pa je planula i tako su stvorili novi problem. Morali su brzo ugasiti požar da se na razotkriju.

U međuvremenu su krenuli i preleti JNA-ovih ratnih zrakoplova. U eskadrili ih je bilo šest, a protuzračna obrana s Brača uspjela je pogoditi dva koja su pala u more, a jedan je u dimu nastavio bježati.

'U svjetskim razmjerima je čudo pogoditi skoro pola eskadrile. Ta naša protuzračna obrana je stvarno bila dobra. To je bio nevjerojatan entuzijazam i velika sloga. Svatko je radio najbolje ono što zna i nadopunjavali smo se', kaže na Čulić.

Nakon svega što smo čuli, upitali smo ga je li ga bilo strah.

'Sada vidim da smo bili budale, mi nismo ni bili svjesni što se događa. O opasnosti nas je dijelom osvijestila pogibija Josipa Vranića, 26. rujna na plaži Kašjuni. Tu su naši otvorili vatru na desantni čamac i on je odgovorio paljbom. Tako je poginuo Josip Vranić. Tek tada kada smo vidjeli da je on poginuo shvatili smo da se u ratu i gine. Onda smo se stvarno dobro ukopali. Ustvari, moramo njemu zahvaliti što smo mi ostali život. Do tada smo sve primali olako, kao Rambo u filmovima, dok se nije dogodilo zlo', priča nam Čulić.

Srećom, na položaju 1. obalno topničke bitnice Kašjuni nije bilo žrtava. Kroz postrojbu je prošlo 136 ljudi.

Nakon obrane Splita Čulić je ostao raditi u školi. Njegovi suborci su išli na Južno bojište u Vid kraj Metkovića, kasnije u Knin, Drniš i Unešić. Tako je bilo sve do 1992. godine kada je bitnica Kašjuni rasformirana.

'Međutim, mi smo bili iskusni topnici. I ja sam dobio poziv za Oluju. Bio sam u ljeto 1995. na Dinari, prije Oluje, pa sam u Oluji opet bio na višecijevnom bacaču raketa. U mojoj 6. domobranskoj je bilo još nas s Kašjuna, četvero, petero. Bilo nas je i u 141. i 114. u 20. topničkom raketnom divizionu. Znači, mi smo bili iskusni i onda smo bili svugdje gdje je trebalo baratati topom', prisjeća se Čulić.

Fotogalerija: Obilježavanje obljetnice obrane Splita na Kašjunima | foto: Joško Šupić

Nakon 33 godine od obrane Splita i razbijanja pomorske blokade Jadrana, bitki u kojoj je presudnu ulogu imala je 1. obalna topnička bitnica Kašjuni, na tom borbenom položaju otvoren je spomen park.
Uz kamene, isklesane ploče spomenika nazvanog 'Spomen i želja', kao podsjetnik na ta vremena ponosa i slave postavljen je i taj slavni, sada obnovljeni top. 

Spomen park je uređen pod vodstvom Davora Šolića, predsjednika Udruge veterana 1. obalne topničke bitnice Kašjuni, uz potporu suboraca i donacije Grada Splita i Splitsko-dalmatinske županije. Top M 39 - 85 mm, kojeg je dobrano nagrizao zub vremena, kao izložbeni eksponat, obnovili su ga veterani Domovinskog rata, a do Splita je iz Velike Gorice stigao posredstvom splitskog Muzeja Domovinskog rata.

Audio verzija članka može se poslušati ovdje: 

***

Programski sadržaj je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija