Žrtva pohotnog fratra morala je tužiti crkvu za naknadu štete, evo što je sud odlučio

Splitski Općinski sud donio je nepravomoćnu presudu kojom je djelomično prihvaćena tužba žrtve pohotnog fratra iz samostana sv. Frane te su razriješeni franjevac Gracijan Stipe Gašperov i Provincija Sv. Jeronima franjevaca konventualaca dužni u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude na ime naknade neimovinske štete solidarno isplatiti tužitelju iznos od 90 tisuća kuna. 

Tužitelj koji je napastovan u sakristiji kao 15-godišnjak 1997. godine tužio je i Splitsko-makarsku nadbiskupiju tražeći da solidarno s ostalim tuženicima isplati 250 tisuća kuna, ali je u tom dijelu tužbe odbijen. 

Sud je obavezao stranke koju su izgubile spor da tužitelju naknade 12 tisuća kuna, a njemu da plati troškove od 9 tisuća kuna Nadbiskupiji. 

U tužbi koju je sud zaprimio koncem 2018. tužitelj je opisao događaj iz listopada 1997. Tada je imao 15 godina. Naveo je kako ga je fratar posjeo na sebe, počeo ga ljubiti, on se opirao, osjetio je njegovo ukrućeno spolovilo. Jednu ruku mu je fratar uvukao u međunožje, a drugom ga je davio oko vrata. Cijelo vrijeme fratar je simulirao snošaj, na kraju je uzdahnuo i pustio tužitelja. Rekao mu je da nije mogao protiv sebe i da mu oprosti i nikome ne govori jer će sebi i obitelji napraviti sramotu. 

Događaj je kod njega izazvao veliku traumu i trajne psihološke probleme. Zatvarao se u sobu, nije išao u školu, pao je godinu. Zbog srama nije želio odati svoju tajnu. Imao je noćne more, napadaje gušenja. Sa 16 godina odveli su ga kod psihijatra i od tada uzima terapiju, antidepresive i psihijatrijski se liječi. Osjeća veliki strah od bliskosti i ljubavne veze, pati od depresije i tjeskobe, a često je pomišljao i pokušavao sebi oduzeti život. Unatoč svemu, nije napustio molitvu i crkvu. 

Nakon sugestije fra Ambroza odlučio je prijaviti zlostavljanje koncem 2011. godine tadašnjem franjevačkom provincijalu. No, njihova reakcija ga je šokirala. Tvrdi da su opstruirali postupak što je mu bila nova trauma. Tek je početkom 2018. saznao da se vodi kanonski postupak za pedofiliju protiv fra Gracijana kojeg je nadbiskup suspendirao krajem 2017. nakon priznanja kaznenog djela. Nakon izvješća Kongregacije za nauk vjere u Vatikanu, Sveti Otac Franjo otpustio je u lipnju 2018. godine fra Gracijana iz reda konventualaca i trajno mu zabranio poučavanje i bilo kakav javni istup u ime Crkve. 

U tužbi se navodi i kako su trauma i čitav niz naknadnih okolnosti, dugotrajno prikrivanje, nerazumijevanja težine i posljedice djela te zakašnjelo postupanja Franjevačke provincije i Nadbiskupije doveli do pogoršanja zdravstvenog stanja tužitelja i da je došlo do teške povrede prava osobnosti na duševno zdravlje te da je tužitelj trpio i trpi duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti i strah. 

Nitko od tuženika nije smatrao da tužbi ima ikakvog mjesta. Provincija je navela da kao pravna osoba Katoličke crkve sukladno Zakonu o pravnom položaju vjerskih zajednica ne odgovara za štetu koju prouzroče njezini članovi. Istaknut je i prigovor zastare potraživanja jer se događaj zbio 21 godinu prije podnošenja tužbe. Sve i da se uzme konac 2011. godine kada je događaj prijavljen, i od toga je prošlo sedam godina, a zastara tražbine naknade štete nastupa nakon tri godine, naveli su u odgovoru na tužbu. Osporili su i psihijatrijsko vještačenje kao privatno i naručeno. 

Nadbiskupija je, pak, istakla prigovor promašene pasivne legitimacije. I oni su se pozvali na Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica u RH, ali i istaknuli kako je netočno da su od tužitelja 2011. doznali o njegovom slučaju. Tijekom 2017. i 2018. proveden je crkveni sudski postupak u skladu s odredbama kanonskog prava koji je rezultirao time da je fra Gracijan dobio otpust iz svećeničkog reda odlukom Svetog Oca Franje iz lipnja 2018. U odgovoru na tužbu navodi se i da je odluku donijela Sveta Stolica pa nije jasno kakva bi onda bila odgovornost tuženika. 

Fra Gracijan je, pak, tvrdio da nikakvog štetnog događaja uopće nije bilo i da nije počinio nikakvu štetu tužitelju. Ustvrdio je kako se tijekom cijelog životnog vijeka obavljanja svećeničke službe vladao uzorno i bio omiljen među vjernicima. I on je istaknuo prigovor zastare. 

Godinama nakon traume iz sakristije, žrtva pohotnog franjevca odlučila se povjeriti svećeniku koji je zadobio njezino povjerenje. Slučaj je završio pred provincijalom, ali se nakon toga još godinama nije dogodilo ništa dok Nadbiskupija nije suspendirala fra Gracijana i provela postupak. 

U tužbi za naknadu štete fra Gracijan je tvrdio da tužitelja ne poznaje i da ga je prvi put vidio u sudnici. Za njegovo ime prvi put je čuo 2012. kada mu je provincijal rekao da ga jedan gospodin tereti za jako ružne stvari. On mu je kazao da želi da ga se suoči s tom osobom. Tvrdi da prije toga nije bilo nikakvih prijava protiv njega. Kada su krenuli novinski članci o njemu, nadbiskup Barišić predao mu je pisanu suspenziju radi pedofilije i optužbe za napastovanje ministranta. 

Čekao je što će se dogoditi, poslije su ga zvali da da izjavu u crkvenom postupku pred Nadbiskupijom. Položio je zakletvu s rukom na Bibliji da će govoriti istinu. Kazao je da puno toga navedeno u tim prijavama nije bila istina i da nije nikoga seksualno iskorištavao i zlostavljao. Nije se mogao sjetiti da je s ikim imao seksualne kontakte. Zatražio je razrješenje iz Crkve, a o tome na suđenju za naknadu štete nije htio govoriti. Sada živi kod rodice, a osim socijalne naknade, od Crkve nije dobio nikakav novac. 

Odvjetnik tužitelja pitao ga je zašto je onda u svoj zamolbi za razrješenje naveo da je svjestan svojih pogrešaka prema žrtvama i da razrješenje traži zbog pravde prema žrtvama, a fra Gašperov je odgovorio da je to zaista rekao, ali da se ne sjeća detalja i okolnosti. Ako je pogreška nekoga zagrliti, onda je pogriješio, zaista nije bilo nikakve zle namjere u tome što bi nekoga zagrlio, kazao je. 

Sudu je u ovoj pravnoj stvari bilo presudno utvrditi je li se događaj odigrao kako to tužitelj tvrdi. Ključan je bio pisani i ovjereni iskaz fra Ambroza, svećenika kojem se tužitelj povjerio godinama nakon mučnog događaja u sakristiji. Bivši gvardijan crkve sv. Frane naveo kako je kako mu se tužitelj povjerio da nije u crkvu dolazio od 1997. zbog seksualnog zlostavljanja fra Gracijana. On je ostao zatečen i šokiran. Predložio je da fra Gracijana prijave provincijalu i ako treba policiji, no tužitelj se skamenio i počeo tresti. Pozvao ga je da ministrira u crkvi i tražio je način da mu pomogne. Spominjao mu je više puta da bi trebao razgovarati s provincijalnim ministrom, no tužitelj je na to prijetio suicidom i zračio velikim strahom.

Sud je zamolbenim putem saslušao fra Ambroza koji je rekao da mu je tajnik provincije kazao da je fra Gracijan suspendiran zbog pedofilije te kako je i sam čuo pritužbe od župljana o njegovom gay ponašanju, kao i da je razgovarao s radnicama u samostanu koje su mu rekle kako dečke vodi u svoju sobu. 

Sud drži da je fra Ambroz jedini svjedok kojeg je trebalo saslušati u ovom postupku te da je njegovim iskazom i ostalom dokumentacijom dokazano da je fra Gracijan počinio štetni događaj i zlostavljanje u sakristiji crkve kao redovnik franjevačkog provincijala, u to vrijeme gvardijan samostana sv. Frane u Splitu. Sud nema razloga sumnjati u iskaz tužitelja i izjavu svjedoka kojem je poklonjena vjera kao časnom i vjerodostojnom svjedoku i svećeniku, a zaključeno je i kako držanje i pisane izjave fra Gracijana prije zaprimanja tužbe svakako idu u prilog osnovanosti tužbe. 

Sud je proveo i kombinirano psihološko-psihijatrijsko vještačenje iz kojeg ne proizlazi da se radi o projekciji tužitelja vezano za njegovo psihičko stanje. 

'Temeljem svih izvedenih dokaza, ovaj sud drži da se događaj onako kako ga je tužitelj opisao zaista i dogodio i tužitelju poklanja vjeru. Tužitelj je pretrpio i trpi štetu radi postupanja tuženog, radilo se o maloljetnoj osobi i redovniku, odnosno gvardijanu, a događaj se zbio u crkvi gdje je tužitelj došao potražiti mir kroz molitvu. Sud ne može pokloniti vjeru iskazu tuženog jer nije u skladu s postupkom i rezultatom kanonskog postupka. Tuženik je zaista otpušten iz reda odlukom Svetog Oca, a sam je u tom postupku po prijavama više žrtava naveo da je svjestan svojih pogrešaka prema žrtvama i da razrješenje traži zbog pravde prema žrtvama. Svojim stavom na suđenju u biti je na posredan način potvrdio navode tužitelja iako negira da ga poznaje i da je počinio štetnu radnju. 

Tuženik je otpušten iz reda odlukom Svetog Oca nakon izvješća Kongregacije za nauk vjere, trajno mu je zabranjeno slavljene sakramenata, poučavanje i bilo kakav javni nastup u ime Crkve. Rješenje mu je uručeno, potvrdio je to svojim potpisom. Kako tumači ovaj sud, priznao je sve što mu se u tom postupku stavljalo na teret. 

Sve ovo proizlazi iz dopisa Provincije tužitelju u kojem ga se obavještava o postupku protiv fra Gracijana i navodi kako su ga htjeli kao žrtvu obavijestiti prije no što objave javno priopćenje. U dopisima tužitelju koje potpisuje provincijalni ministar de facto se priznaje postupanje tuženika, njegova krivnja i tužitelju se iskazuje najiskrenije žaljenje i suosjećanje s njim i ostalim žrtvama pedofilije. Izražava mu se i zahvala na hrabrosti i odvažnosti, što je svojim osobnim zalaganjem pomogao u rasvjetljavanju činjeničnog stanja.   

Dakle, do podnošenja odgovora na tužbu nije bilo dvojbe da je tuženik počinio ono što je dovelo do njegovog razrješenja iz reda i crkve, kao i to da je tužitelj jedna od žrtava tuženika. Dakle, sama Provincija dopisima tužitelju priznaje da je žrtva i obraća mu se kao žrtvi tuženika prije službenog priopćenja. 

Odgovorna osoba Provincije dala je priopćenje za javnost u kojem je navela kako je prethodna istraga pokrenuta protiv tuženika kao člana Samostana sv. Frane u Splitu osumnjičenog za grijeh protiv šeste zapovijedi Dekaloga s maloljetnom osobom u završnoj fazi. 

Nakon zaključenja prethodne istrage dokazni materijal je proslijeđen je Generalnoj kuriji Reda franjevaca konventualaca, a nakon toga je generalni ministar reda fra Marco Tasca u žurni postupak proslijedio dokumentaciju Kongregaciji za nauk vjere, nadležnoj za najteža kaznena djela. Budući da je 23. svibnja 2018. Generalnom ministru Reda stigla zamolba fra Gracijana u kojoj svjestan svojih pogrešaka, kako bi omogućio što prije vršenje pravice prema žrtvama, a zbog dobra Crkve i reda, moli oprost od obveza koje proizlaze iz svetog reda, kazneni postupak da se ne bi morao održati budući da bi se osumnjičenom za počinjeno kazneno djelo ovim putem udijelilo ono što zahtijeva najteža kanonska kazna. Nakana ovog priopćenja je obavijestiti zainteresiranu javnost, napose žrtve s kojima suosjećaju, da se na spomenutom slučaju radi intenzivno kako bi se pravda izvršila i vratilo povjerenje', navodi se u presudi. 

Sud je zaključio da je fra Gracijan počinio štetne radnje prema tužitelju i da se radi o bludnim radnjama, seksualnom deliktu na štetu maloljetnika, koji u biti ima sva obilježja kaznenog djela. Državno odvjetništvo nije pokrenulo postupak zbog zastare, no sud navodi kako je građansko-pravna odgovornost šira od kaznene pa je stoga valjalo odlučiti o zahtjevu za naknadu štete. 

Fra Gracijana je sud utvrdio kao direktnog štetnika koji mora nadoknaditi štetu tužitelju, a zaključeno je kako je odgovorna i Franjevačka provincija. 

'U ovom slučaju Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica ne dovodi do ekskulpiranja Provincije za štetu koju je počinio njegov tadašnji član. Upravo je Provincija odgovorna za štetu koju bi vjernicima nanijeli njegovi članovi obavljajući redovničke zadaće i dužnosti. Kako se štetna radnja dogodila u sakristiji crkve u kojoj je fra Gracijan bio član Provincije, onda upravo solidarno s njim za štetu odgovara i Provincija. Da nije bio redovnik, ne bi bio u ovoj crkvi i ne bi mogao počiniti delikt pa za njegove postupke solidarno odgovara i red kojem je pripadao, koji je nad njim i nad ostalim redovnicima morao vršiti nadzor i kontrolu, i iz kojeg je konačno i odstranjen, odnosno, razriješen. 

Odgovornost Provincije temelji se na Zakonu o obveznim odnosima. Provincija je pravna osoba, a tuženik je bio njen član i kao takav namjerno je počinio štetu tužitelju. U to vrijeme je bio pod upravom svojih poglavara, koji su bili dužni vršiti nadzor i kontrolu. Sudski vještak u nalazu i mišljenju navodi kako je svećenik osoba koja mora biti simbol roditelja te je oživljavanje traume bilo kakve vrste, a kamoli seksualnog zlostavljanja od takve osobe, od koje se bazično očekuju svi najviši moralni i etički atributi u socijalnom funkcioniranju, mogu dodatno ekscesivno retraumatizirati osobu u smislu afirmacije osjećaja da mu se čini nepravda, straha i nesigurnosti, vlastite inferiornosti, anksioznosti, nepovjerljivosti. Dakle, jasno je što vjernici očekuju od svećenika i redovnika', navodi se u presudi. 

Sud je tako odbio prigovor pasivne legitimacije za Franjevačku provinciju navevši kako bi ista situacija bila da je fra Gracijan bio njihov radnik i da je štetu počinio na poslu. 

'Tu nema nikakve razlike, jer, kratko rečeno, da fra Gracijan nije bio član Provincije u vrijeme štetne radnje, ne bi mogao doći u kontakt s vjernicima i tužiteljem te ne bi mogao počiniti štetnu radnju, s obzirom da se ista nije dogodila izvan crkve, kojom je, kao i samostanom, upravljala Franjevačka provincija koja je očito propustila obavljati nadzor nad fra Gracijanom kao svojim članom pa se tako i moglo dogoditi ovo što se dogodilo', stoji u presudi. 

Sud je, pak, uvažio prigovor pasivne legitimacije za Nadbiskupiju. 

'Tužitelj stavlja na teret neadekvatnu reakciju odgovornih osoba, nedostatak empatije, ponašanje koje tumači šikanoznim i nekršćanskim. Odgovornost Nadbiskupije može biti moralna i kršćanska, ali ne i građansko-pravna koja dovodi do obveze da solidarno naknadi tužitelju štetu u ovom slučaju. 

Sam tužitelj se obratio članu reda fra Ambrozu vezano za ono što mu je napravio fra Gracijan, kao što je to prijavio i Franjevačkoj provinciji znajući da odgovaraju za svog redovnika. Nadbiskupija je više godina nakon štetnog događaja po saznanju i prijavama postupila, proveden je postupak koji je u konačnici i rezultirao odlukom Svetog Oca Franje. Nadbiskupija je fra Gracijanu zabranila djelovanje, nastupila je suspenzija, pokrenute su predistražne radnje, surađivali su s Državnim odvjetništvom, a po završetku procesa, dokumentacija je dostavljena nadležnim tijelima Svete Stolice. 

Iz pregledanog spisa Županijskog državnog odvjetništava, istraga protiv fra Gracijana krenula je službeno 6. veljače 2018., a generalnog vikara Nadbiskupije upravo je u prosincu 2017. o neprimjerenom ponašanju obavijestio fra Žarko Relota, gvardijan Samostana sv. Frane. Nadbiskupija je postupala, provedena je istraga te kanonski postupak. Stječe se dojam da su u Franjevačkoj provinciji znali za neprimjereno ponašanje fra Gracijana mnogo prije, godinama prije nego što su o tome obavijestili Nadbiskupiju. U ovom slučaju nema dokaza da je Nadbiskupija zaprimila službenu prijavu protiv fra Gracijana prije 2017. godine. 

Prema stavu ovog suda, svu štetu tužitelju su prouzročili fra Gracijan i Franjevačka provincija, a ono što tužitelj stavlja na teret Nadbiskupiji dogodilo se i uslijedilo je više godina nakon štetnog događaja i očituje se po tužitelju u neadekvatnom tretmanu i nekršćanskom stavu određenih osoba spram njega, međutim, tu se ne radi o protupravnom ponašanju spram tužitelja koje bi dovelo do štete i odgovornosti za štetu', stoji u presudi. 

Pojašnjeno je i kako je nadbiskup svećenik koji vrši imenovanja župnika, a ne i direktan i osoban nadzor nad radom redovnika, članova samostana i gvardijana samostana. 

'Redovnicima Franjevačke provincije povjereno je više župa na upravljanje. Poglavaru redovničke provincije podređene su starješine pojedinih samostana, a on vrhovnom poglavaru reda kojeg imenuje provincijal. Dakle, u ovom slučaju jasno je razgraničenje nadležnosti između Provincije i Nadbiskupije vezano uz unutrašnje ustrojstvo Crkve. U ovom slučaju Nadbiskupija nije vršila nadzor nad redovnicima i gvardijanom Samostana sv. Frane jer je to bila zadaća Franjevačke provincije. Ovako kako je ustrojena Katolička crkva, Nadbiskupija jednostavno rečeno ne odgovara za postupak gvardijana, odnosno, pripadnika franjevačkog reda s obzirom na sve okolnosti slučaja', navodi se u presudi. 

Vještaci su zaključili da je kod tužitelja dijagnosticiran granični poremećaj ličnosti i da postoji umanjenje životnih aktivnosti od 30 do 35 posto. Traumatski događaj iz 1997. vide kao jedan od kontribucijskih faktora za razvoj poremećaja i njegovo manifestiranje s navedenim simptomima te samim time socijalnu disfunkcionalnost tužitelja. 

Prigovor zastare je odbijen uz sljedeće obrazloženje. 

'Da bi počela teći zastara, šteta mora biti dospjela, tužitelj mora znati za štetnika, štetu i visinu štete, a visinu štete u konkretnom slučaju moguće je saznati tek u trenutku kada je liječenje završeno, a u ovom slučaju liječenje još traje pa je jasno da je za štetu tužitelj saznao u trenutku vještačenja, odnosno, procjene sudskih vještaka u kombiniranom vještačenju.'

Evo što nam je o sudskom postupku i odluci suda rekao tužitelj:

'Ogorčen sam što se izgrađuje crkva, a svi smo hram Božji. Natjeran sam na sud, a u crkvi sam učio da trebamo vjerovati. Pokušao sam nekoliko suicida jer me crkva odbacila kao neprijatelja. Žele obnavljati crkvu, a ja sam u dubokom rasulu. Gdje je biskup da me sasluša i pruži novi život? Zašto je sud uopće trebao? Sve su znali od 2003. Gdje je pomirenje? Trebamo graditi crkve od ljudi, vjernici i ranjivi su hram Božji. U mom kvartu će se izgraditi crkva, a nema župljana. Biskup i crkva trebaju se posvetiti građenju ranjenih jer ljudi napuštaju crkvu. Nepravedno je da Nadbiskupija nema legitimitet. Ovo nije poruka žrtvama da prijave, niti da će biti zaštićeni. Jako sam ogorčen jer ispada da vjernici postaju neprijatelji. Ja sam katolik i tragično je što mi je moja crkva učinila od života. Ovo nije Kristov put'.