Posljednjih nekoliko godina Maši Bulatović gotovo je svaki dan bio podređen intenzivnoj rehabilitaciji. Iako u tom razdoblju nije vidjela velike pomake, jer kod takve dijagnoze oni dolaze sporo, Maša nije odustajala. Primjećivala je tek neznatno jačanje mišića.
Za 33-godišnjakinju koja je nakon prometne nesreće 2009. ostala u kolicima, to je često bilo frustrirajuće. Maša ima kompletnu ozljedu leđne moždine, što znači da ispod razine na kojoj je nastalo oštećenje nema ni osjeta ni mogućnosti pokreta.
'Znalo je biti frustrirajuće jer ulažeš puno truda, a nema nekih konkretnih rezultata. I nisam zapravo bila svjesna koliko to ima smisla i koliko će se to kasnije pokazati važnim', opisala je.
Unatoč tome, nastavila je s rehabilitacijom. Tek sada vidi koliko je taj rad zapravo značio.
'Kroz rehabilitaciju sam ojačala duboke mišiće, pogotovo zdjelicu, i razvila kontrolu koju inače ljudi s ovakvom ozljedom rijetko imaju. To se pokazalo ključnim tek kad sam došla na Tajland i kad smo krenuli s ozbiljnim programiranjem i rehabilitacijom. Tada se sve to što sam radila prije počelo spajati i davati rezultate', rekla je.
Pomaci kod nje nikada nisu dolazili brzo. Često su bili jedva primjetni, ali su se s vremenom skupljali, taložili i na kraju dali konkretne rezultate. Ovaj put promjene više nisu jedva primjetne.
Maša Bulatović nedavno se vratila s Tajlanda, gdje je otišla nakon što je u svega nekoliko dana prikupljen novac za rehabilitaciju drukčiju od svega što je dotad prošla.
Riječ je o nastavku liječenja nakon ugradnje stimulatora leđne moždine u KB Dubravi, prvog takvog zahvata u Hrvatskoj kod nepokretne osobe o trošku javnog zdravstva. Maša se odlučila na takav zahvat kako bi povećala svoju mobilnost, no za mapiranje i programiranje uređaja bila su potrebna prikupljena sredstva i odlazak u inozemstvo.
Radi se o stimulatoru leđne moždine koji djeluje pomoću blagih električnih impulsa. Ugrađen je na torakalno-lumbalnom prijelazu i sastoji se od unutarnje i vanjske jedinice. Baterija je smještena iznad lijevog gluteusa, dok kablovi vode u epiduralni prostor.
'Spojena je kablovima s elektrodama koje idu do leđne moždine. Elektrode se naslanjaju na opnu leđne moždine. Imam daljinski i komunikator koji se preko bluetootha spaja s baterijom i onda upravljam putem mobitela', objašnjava.
Puni potencijal stimulatora nije mogla iskoristiti u Hrvatskoj, već u inozemstvu. Klinika VeritaNeuro na Tajlandu specijalizirana je za intenzivne terapije i mapiranje stimulatora, a upravo tamo dobila je priliku vidjeti koliko njezino tijelo zapravo može.
'Najveća razlika vidi se u stabilnosti pri stajanju. Prije su koljena klecala i popuštala, a sada mogu stajati stabilno uz minimalnu potporu. Nekad su bile potrebne velike ortoze, sada gotovo ništa. Napravila sam i prve korake kod kuće, uz minimalnu pomoć. Noge same nose težinu. Sada mogu održavati ravnotežu i prebacivati težinu. To je ogroman napredak, čak i iznad očekivanja', ispričala je Maša.
Rezultati rehabilitacije danas se vide i u svakodnevnim pomacima. Lakše se prebacuje iz kolica i sigurnija je u tim pokretima, a snaga u trupu, zdjelici i kukovima daje joj veću stabilnost.
'Postala sam fleksibilnija i gibljivija. Radili smo puno na snazi mišića, ali i na istezanju. To mi je jako pomoglo. Trup mi je jači i stabilniji. Prije mi je često trebala pomoć, sada puno toga mogu sama', rekla je.
Nekada su je nekontrolirani grčevi u nogama znali destabilizirati, dok danas ima program koji ih smiri u nekoliko minuta. Plan je nastaviti jednako disciplinirano i vidjeti koliko daleko može ići.
‘Ne želim imati velika očekivanja, ali želim ići dalje i vidjeti dokle mogu doći. Vjerojatno će trebati povremena reprogramiranja. Rekli su mi svakih šest mjeseci, ali možda i rjeđe. Ako bude potrebno, ponovno ću morati ići na Tajland. Svakako se isplatilo', istaknula je.
Danas su rezultati dovoljno vidljivi da potvrde ono u što je godinama vjerovala, da trud ipak nije bio uzaludan. Isto vrijedi i za humanitarnu akciju zahvaljujući kojoj je uopće mogla otići na Tajland.
Maša se za potrebe ove priče potrudila slikovito nam objasniti kako uređaj funkcionira i na koji način stimulacijom 'budi' mišiće. Upravljanje uređajem odvija se preko mobitela, koji je putem komunikatora i bluetootha povezan s ugrađenim sustavom.
'Međutim, mene nitko nije uputio kako upravljati uređajem. Drugi problem je što ni oni u KB Dubrava nisu znali kako će to djelovati jer sam bila prvi takav slučaj, pa nisu znali ni kako programirati uređaj', objasnila je.
Postoje tri glavna parametra koja se mogu kontrolirati: intenzitet, širina impulsa i frekvencija. Uz njih se može mijenjati i položaj stimulacije duž elektrode. Elektrode su postavljene na prijelazu torakalnog i lumbalnog dijela kralježnice pa se, ovisno o poziciji, aktiviraju različite skupine živaca - u gornjem dijelu trup i leđa, a niže noge i stopala.
U Dubravi je imala pristup samo jednom parametru, intenzitetu odnosno jačini. Frekvencija, primjerice, određuje koliko često dolaze impulsi: niža frekvencija znači veći razmak između njih i izraženije trzanje mišića, dok viša frekvencija daje kontinuirano napinjanje mišića.
'Na Tajlandu sam naučila sve o tim parametrima i sada to mogu objasniti i liječnicima ovdje. Tamo su mi odmah dali pristup svim postavkama i detaljan protokol, praktički cijelu knjigu s vježbama, slikama i točnim parametrima. Dobila sam veće opsege pokreta i ciljano aktiviranje pojedinih skupina mišića, dok prije to nije bilo odvojeno. Primjerice, kad bih uključila program za lijevu nogu, pokretala bi se i desna. Dobila sam i konkretan plan: što raditi svaki dan, koliko ponavljanja i koje postavke koristiti. To mi omogućuje da samostalno nastavim rehabilitaciju', objasnila je.
O tome koliko je važan bio odlazak na Tajland dovoljno govori podatak da je u godinu dana u KB Dubravi imala tek dva do tri sata programiranja. Na Tajlandu je kroz mjesec i pol imala pet sati terapije dnevno, većinom posvećenih programiranju i rehabilitaciji.
'Na Tajlandu su mi rekli da sam imala sreće. Prvi put su me u Zagrebu operirali bez pripreme i snimanja, i to na pogrešnom mjestu. Premda je dogovor bio drugačiji, na kraju su htjeli ugraditi uređaj u zdravi dio tijela, što se inače ne radi. Upozorila sam ih, ali na kraju vjeruješ liječniku. Morali su prekinuti zahvat jer nisu mogli jasno razlučiti strukture, pa su napravili drugu operaciju, koja je bila uspješna', prisjetila se.
Problem je bio čak i dogovoriti rehabilitaciju na Tajlandu zbog modela uređaja, no Maša je uspjela preskočiti i tu prepreku. Uz nepresušnu upornost i pomoć ljudi koji su sudjelovali u humanitarnoj akciji, ipak je otišla na rehabilitaciju.
'U Tajlandu se tijekom operacije testira optimalna pozicija elektroda. Ovdje je to bilo ugrađeno 'naslijepo'. Imala sam sreće da je pozicija ispala dobra i da leđna moždina ni nakon 16 godina nije atrofirala. Protoci su dobri i odgovor na stimulaciju odličan. Rekli su da sam vrlo 'responsive', dobro reagiram na sve što probaju. Primijetila sam i sama da je kod mene stimulacija pokrila više mišićnih skupina nego kod većine', rekla je.
Upravo zato danas na godine rehabilitacije gleda drukčije. Tek na Tajlandu shvatila je koliko je sav onaj rad, čak i onda kada nije donosio vidljive rezultate, zapravo bio važan za sve što danas može.
Prisjeća se da je prije nekoliko godina bila u puno težem stanju nego danas. Paralizirano tijelo, objašnjava, puno se brže troši, pogotovo nakon godina komplikacija i operacija. Danas osjeća puno više energije, a i imunitet joj je, kaže, neusporedivo bolji nego prije, kada je često bila bolesna i imala infekcije. Poboljšala joj se i kvaliteta života, a zahvaljujući jačim mišićima abdomena lakše kontrolira i fiziološke potrebe.
Godinama je vodila tešku borbu s dekubitusom, ranom nastalom zbog dugotrajnog sjedenja, koja je u jednom trenutku zahvatila i trtičnu kost. Zbog komplikacija je preživjela i tri sepse, a problem je napokon riješen operacijama u KB-u Dubrava krajem 2023. godine.
U tom razdoblju značajno joj je pomogla i humanitarna akcija 'Svi za Mašu', tijekom koje je kroz koncerte i donacije prikupljeno 68 tisuća eura za liječenje, operaciju i postoperativnu rehabilitaciju.
'Najvažnije mi je bilo da se napokon riješi taj dio i da više ne živim u stalnim komplikacijama i boli. Zbog toga sam svima koji su pomogli neizmjerno zahvalna', rekla je.
Jednako govori i o posljednjoj humanitarnoj akciji, tijekom koje je u svega četiri dana prikupljeno 30 tisuća eura za rehabilitaciju na Tajlandu.
'Najveći pomaci nisu nužno hodanje. Meni je važnija funkcionalnost i samostalnost', ponavlja.
Upravo zahvaljujući tom radu uspjela je sačuvati dio funkcija koje danas, uz pomoć stimulatora i rehabilitacije, može dodatno razvijati. Danas zna da godine rehabilitacije nisu bile uzaludne.
Bez obzira na bolove i brojne prepreke, diplomirala je industrijsko inženjerstvo na Fakultetu strojarstva, elektrotehnike i brodogradnje. Strastvena je plivačica, voli putovati, živjeti na drugim mjestima i učiti strane jezike, a nakon svega što je već prošla, ovom rehabilitacijom otvorile su joj se nove mogućnosti za daljnji napredak.
