Tijekom mjeseca lipnja prošle godine u Zagrebu (znanstveni skup 5. lipnja) i Splitu (tribina 24. lipnja) održana su dva javna događaja prvenstveno posvećena jednom specifičnom 'problemu' iz povijesti uporabe hrvatskog šahiranog grba, točnije pitanju opravdanosti ili legitimnosti početnog srebrnog ('bijelog') odnosno crvenog polja hrvatskog šahiranog grba. Dok je prvi rezultirao Deklaracijom o hrvatskom povijesnom grbu u kojoj je istaknuto kako ne postoji povijesni kontekst u okviru kojeg bi se načelno prednost dala crvenom ili srebrnom ('bijelom') polju hrvatskog šahiranog grba odnosno 'dopustila' uporaba jedne, a 'osudila' uporaba druge varijante, na drugom su jasno istaknute neke historiografske spoznaje zašto je u nekim povijesnim periodima prevladavala crvena, a u drugima 'bijela varijanta' hrvatskog nacionalnog grba.
Znanstveni skup u Zagrebu i javna tribina u Splitu na kojima su u mjesecu lipnju 2025. godine održana izlaganja: 'Šahirani grb - simbol Hrvatske kao 'predziđa kršćanstva'' te 'Kada, kako i zašto nastaju šahirana polja hrvatskoga grba?' (Mate Božić)
Naime, poznato je kako je javna heraldička praksa na području ND Hrvatske (1941.-1945.) bila bitno obilježena znakovljem tada vladajućeg ustaškog pokreta, prvenstveno simbolikom slova 'U', kojemu je - na neki način - bio podređen i sam hrvatski nacionalni grb. Kako je na splitskoj tribini istaknuo povjesničar M. Jareb, pripadnici ustaškog pokreta su prvenstvo upravo toga 27. slova abecede željeli istaknuti oblikujući hrvatski grb tako da 'U' postave u početno polje šahiranog štita. Kako je to slovo u ustaškom znakovlju bilo plave boje namjeravalo se izabrati upravo srebrno tj. bijelo polje šahiranog grba kao početno - budući bi se isto slovo puno bolje isticalo na bijeloj nego na crvenoj podlozi, ukoliko bi pak početno polje bilo crveno.
Emilij Laszowski (1868. – 1949.)., hrvatski povjesničar, arhivist i kulturni djelatnik, koji je (između ostaloga) 1905. godine zajedno s Velimirom Deželićem st. osnovao Družbu 'Braće hrvatskoga zmaja', a kao istaknuti hrvatski heraldičar prve polovice 20. stoljeća predlagao izgled znamenja Banovine Hrvatske odnosno Nezavisne Države Hrvatske, a potom i poslijeratne Federalne/Narodne Republike Hrvatske; Prva stranica njegova članka 'Stari grbovi zemalja Nezavisne Države Hrvatske' iz 1942.
Međutim, kada je tadašnji ministar pravosuđa dr. Mirko Puk uputio usmeni poziv Emiliju Laszowskom (1868.-1949.) da izradi prijedlog za grb ND Hrvatske (Laszowski je prijedlog dovršio 22. travnja 1941. i uputio ga ministarstvu pravosuđa) već umirovljeni heraldičar je izradio prijedlog za tzv. veliki i mali državni grb. Mali državni grb (prijedlog kojega je naposljetku djelomično prihvaćen i korišten kao jedina inačica državnog grba) prema predloženom opisu sastojao bi se (uz dodatak devize i držača grba) od 5x5 šahiranog grba Hrvatske te bi uključivao modro slovo 'U' smješteno iznad grbovnog štita koje bi tako prema riječima Laszowskog 'nadomještalo bitne sastavine grba; šljem, nakit šljema i plašt'.
Ilustracija državnih znamenja ND Hrvatske prihvaćenih krajem travnja 1941. u kojima se neizostavno ističe simbol Ustaškog pokreta – plavo slovo U' unutar tropletne vitice (državna zastava i tzv. poglavnikova zastava uz državni pečat); Rekonstrukcija znamenja ustaškog pokreta koje je od 30-ih godina 20. stoljeća sadržavalo plamteću bombu s 5x5 šahiranim štitom umetnutu unutar plavog slova 'U' kao istaknutog simbola te političke organizacije
Tako je prema tekstu odredbe s kraja travnja 1941. propisan službeni grb nove države u kojem je iznad šahiranog štita u kojem je 'početno polje bijelo (srebrno)' također 'znak u obliku zvjezdolike tropletne vitice iste crvene boje, koja uokviruje bijelo polje, u kojem je veliko slovo 'U' tamno modre boje'. Prema tome, grb ND Hrvatske bio je prije svega obilježen istaknutim slovom 'U' kao ideološkim simbolom, dok je također zadržana i 'bijela varijanta' šahiranog štita, iako je sam Laszowski vjerojatno smatrao kako je ispravnije da šahirani štit započne crvenim poljem. Naime, po završetku II. svjetskog rata, kada su starog heraldičara po istom zadatku angažirale nove komunističke vlasti, njegov prijedlog (između ostalog) sastojao se upravo od šahiranog štita crvene boje početnog polja!
Zastava s grbom vladarske dinastije Karađorđevića – heraldički lijeva polovica gornjeg dijela štita (tj. drugo polje koje sadrži hrvatski znamen) šahirano je 5x6 (30 polja) s tim da je u cjelini početno polje 'bijelo' ili srebrno, ali zbog specifičnog oblika štita nije vidljivo; Državni grb s gotovo istovjetnim oblikom hrvatskog znamena (šahirano 5x5) u drugom polju složenog grba – dar kralja Aleksandara Karađorđevića splitskom kazalištu (D. Peić Čaldarović i N. Stančić, 'Povijest hrvatskog grba', 2011.)
No, iako je opće uvjerenje kako je hrvatski šahirani grb u međuratnom periodu (tj. prije proglašenja NDH 1941. godine) započinjao također crvenim poljem, zanimljivo je kako je vladajuća dinastija Karađorđevića tijekom cijelog perioda postojanja Kraljevine SHS/Kraljevine Jugoslavije zapravo koristila srebrno-crveni šahirani grb kao simbol Hrvata u okviru svog kraljevskog složenog heraldičkog znamenja, dok je križ s ocilima bio simbol Srba, a stari grb Kranjske simbol Slovenaca. Upravo se ta srebrna ili 'bijela' varijanta šahiranog štita Hrvata uočava primjerice u okviru grba Kraljevine SHS/Jugoslavije kojeg je kralj Aleksandar Karađorđević (1921.-1934.) darovao splitskom kazalištu.
Suvremeni i onovremeni crteži nacrta prijedloga novog državnog grba Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca: (vjerojatno) Lj. Davidovića i J. Smodlake 22. prosinca 1918.; S. Pribićevića 3. veljače 1919. te ispravljeni prijedlog od 22. veljače; I. Bojničića 6. ožujka 1919. (M. Jareb, 'Hrvatski nacionalni simboli', 2010.)
No, zanimljivo je kako su i prvi prijedlozi samog državnog grba Kraljevine SHS (koji se od dinastičkog znamenja razlikovao prema različitom simbolu Slovenaca) također u okviru šahiranog štita Hrvata sadržavali početno srebrno tj. 'bijelo' polje. Primjerice, prema uredbi od 22. prosinca 1918. opisan je nacrt privremenog grba nove države (kojeg su autori vjerojatno bili srpski političar Ljuba Davidović i hrvatski političar Josip Smodlaka - umro u Splitu 1956.), a prema kojem u složenom sjedinjenom štitu: 'lijeva polovica grba imade šahovsku ploču bijelo-crveno sa 20 četvorina (hrvatski grb)'. Slična 'bijela varijanta' hrvatskog grba je kao prijedlog određena i u priopćenju ministra unutrašnjih poslova S. Pribićevića izdanom 3. veljače 1919. godine, zatim u ispravljenom dopisu od 22. veljače iste godine, a s prijedlogom uporabe početnog srebrnog ili 'bijelog' polja početkom ožujka 1919. suglasio se i onovremeni najpoznatiji hrvatski heraldičar Ivan Bojničić.
Nacrt grba Kraljevine SHS prema prijedlogu P. Popovića od 28. veljače 1919., koji je naposljetku bio prihvaćen i službeno proglašen 1921. godine; Detalj složenog štita u izvornoj i koloriranoj varijanti pri čemu se na vizualno desni krak srpskog križa nastavlja crveno polje šahiranog štita Hrvata
Međutim, središnje beogradske vlasti su na sjednici Ministarskog savjeta Kraljevstva SHS pod predsjedanjem regenta Aleksandra Karađorđevića održanom 28. veljače 1919. godine prihvatile državni grb sukladno nacrtu srbijanskog arhitekta i heraldičara Pere Popovića (1873.-1945.). Prema tom nacrtu - i suprotno svim dotadašnjim prijedlozima - početno polje šahiranog štita Hrvata u okviru složenog grba bilo je predstavljeno crvenom bojom. Taj privremeni oblik državnog grba naposljetku je prihvaćen i proglašen službenim Vidovdanskim ustavom 1921. godine. Razlog zašto je došlo do navedene promjene (od srebrenog tj 'bijelog' prema crvenom početnom polju šahiranog štita) vjerojatno leži u tome što se ta 'crvena varijanta' u estetskom smislu bolje slagala sa srpskim simbolom prvog polja složenog grba - tj. ocilima sa srebrnim križem na crvenom polju.
Usporedba gornjeg dijela složenog štita grba Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca prema prijedlogu s kraja 1918. i prema obliku predloženim početkom 1919. i konačno usvojenom Vidovdanskim ustavom 1921.: u slučaju 'crvene varijante' šahiranog štita (desno), nakon srebrnog tj. 'bijelog' križa Srba, slijedilo bi crveno polje Hrvata - što je svakako bio vizualno/likovno jasniji odnosno estetski bolji izbor od suprotnog slučaja (lijevo)
Naime, u slučaju 'bijele varijante' šahiranog štita, nakon srebrnog tj. 'bijelog' križa Srba, slijedilo bi također srebrno tj. 'bijelo' polje Hrvata - što bi svakako izgledalo posve nezgrapno, jer bi se 'bijeli' križ i 'bijelo' polje vizualno spajali. S druge strane u slučaju 'crvene varijante' šahiranog štita, nakon srebrnog tj. 'bijelog' križa Srba, slijedilo bi crveno polje Hrvata - što je svakako bio vizualno/likovno jasniji odnosno estetski bolji izbor. Tako je zapravo prvenstveni položaj srpskog znamena u okviru složenog grba u konačnici odredio oblik hrvatskog šahiranog štita u državnom znamenju između dva svjetska rata i to upravo iz estetskih, a ne povijesnih ili historiografskih razloga.
Split i bliža okolica u okviru Pokrajine Split ('Provincia di Spalato') za vrijeme talijanske vlasti tijekom II. svjetskog rata; Zastava Nezavisne Države/Kraljevine Hrvatske prilikom potpisivanja Rimskih ugovora u Rimu 18. svibnja 1941. sa šahiranim grbom početnog crvenog polja
Također treba istaknuti kako povijesni izvori bilježe da je 'crvena varijanta' hrvatskog grba (bez istaknutog simbola slova 'U') korištena i u periodu NDH, primjerice prilikom potpisivanja Rimskih ugovora između Pavelića i Mussolinija 18. svibnja 1941. godine kojim su značajni dijelovi istočnojadranske obale bili prepušteni Italiji, dok je 'bijela varijanta' šahiranog štita nebrojeno puta bila korištena i u razdoblju nakon svibnja 1945. godine, tj. za vrijeme komunističke vlasti, kada je kao totalitarni simbol - umjesto modrog tj. plavog slova 'U' - istaknuto mjesto iznad šahiranog štita zauzela crvena zvijezda petokraka. Prema tome, zajedničko svim ovim totalitarnim režimima u Hrvatskoj sredinom 20. stoljeća (fašističko/ustaškim kao i staljinističko/komunističkim) bilo je upravo isticanje svojih totalitarnih ideoloških simbola (slova 'U'/zvijezde petokrake), dok nije bilo osobite razlike prema kriteriju 'bijelog' ili crvenog polja (ustaške vlasti su ponekad koristile crveno početno polje, jednako kao što su i komunističke koristile 'bijelo' tj. srebrno).
Poratna zastava ND Hrvatske sa šahiranim grbom prvog crvenog polja, dok se u gornjem lijevom kutu uočava slovo 'U' (Australija, 1974. godine) i partizanska zastava korištena tijekom II. svjetskog rata sa šahiranim grbom prvog srebrnog ili 'bijelog' polja (Karlovac, početak svibnja 1945.)
Prema tome, izbor početnog crvenog ili 'bijelog' polja hrvatskog grba je u slučaju ovih totalitarnih režima bio tek nuzgredna pojava, dok je ono što ih je zapravo presudno obilježavalo bio ideološki znak – slovo 'U'/zvijezda petokraka - kojima je šahirani grb (bez obzira na izbor početnog polja) kao hrvatski nacionalni znamen bio vizualno podređen, čime se istodobno naglašavala i ideološka podređenost nacije kao zajednice aktualnim totalitarnim sustavima fašizma/nacizma (1941.-1945.) odnosno komunizma-staljinizma (u razdoblju nakon II. svjetskog rata).
Službeno znamenje Federalne Države Hrvatske/Narodne Republike Hrvatske (od 1944. do 1947.); Partizani Svilajskog i Dinarskog odreda na Vrličkom Kozjaku 7. travnja 1942. sa zastavom na kojoj su zvijezda petokraka, srp i čekić; Isti simboli na znakovlju SSSR-a u periodu 1936.-1946. i zvijezda petokraka na sličnom amblemu Demokratske Federativne Jugoslavije 1943.-1945.; Socijalistička ideološka simbolika na znakovlju sovjetske Ukrajine, koje je zvijezdom petokrakom također bio označen tek u staljinističko poslijeratno doba
Stoga je potrebno, upravo na Dan crne vrpce 23. kolovoza tj. današnji Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, prisjetiti se nekih pojedinaca iz Splita odnosno bliže splitske okolice koji su svoje živote okončali upravo zato jer su se aktivno suprotstavljali takvim režimima ili su ti režimi u njima vidjeli moguće protivnike konačne uspostave svoje totalitarne vlasti. Treba ih se prisjetiti također simbolički u mjesecu kolovozu ove 2026. godine - kada smo imali priliku promatrati pomrčinu Sunca – budući da, kao što pomrčina Sunca kao fenomen ljudima dokida prirodno svjetlo, tako i totalitarizam u ime ideologije čovječanstvu oduzima ljudska prava, a osobito slobodu!
Splitski svećenik strjeljan u 79. godini života!?
Na jedan takav zaboravljeni slučaj podsjetila nas je početkom srpnja ove godine poništena presuda Vojnog suda Komande grada Zagreba iz lipnja 1945. kojom je, između ostalih, na 'kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak gradjanske časti i konfiskaciju imovine' osuđen splitski svećenik Kerubin Šegvić (23. veljače, 1867. – 30. lipnja, 1945.) kojemu se na teret stavljalo i to što je: 'propagirao svoje 'teorije', izdavanjem knjiga za vrijeme okupacije o gotskom porijetlu Hrvata na više jezika (talijanskom i njemačkom)…'.
Šegvić se rodio 1867. u Splitu, teologiju je završio 1890., a 1895. počeo studirati slavistiku. Iako nije bio povjesničar po struci zastupao je teoriju o gotskom podrijetlu Hrvata pozivajući se na podatke Tome Arhiđakona, čije je djelo izučavao: 'Die gotische Abstammung der Kroaten' (Gotsko podrijetlo Hrvata), 1936. (drugo izdanje iste studije na talijanskom 1941. i posljednje izdanje na hrvatskom jeziku u Splitu 1997.)
Nadalje, u obrazloženju presude stoji: 'Literate kova Kerubina Šegvića, razvijali su razne teorije o rasama i prikazivali Hrvate gotima, a ne slavenima…'. Prema tome vidimo kako je jednom totalitarnom sustavu – u Hrvatskoj i Jugoslaviji po završetku II. svjetskog rata – osuđujuće bilo i samo 'propagiranje' te 'razvijanje teorija' odnosno iznošenje rezultata jednog znanstvenog rada povjesničara Šegvića. Naravno, samo utoliko ukoliko su njegove spoznaje predstavljale izazov konceptima jednog totalitarizma.
Nedavno rehabilitirani Kerubin Šegvić je, uz djela iz hrvatske prošlosti (studija o njegovom sugrađaninu Tomi Arhiđakonu iz 13. stoljeća) i povijesti književnosti ('Kratka povijest hrvatske (srpske) književnosti, 1911.), pisao i povijesne romane ('Lopudska sirotica', 1903.; 'Posljednji Kotromanići', 1905.) u duhu neohistorizma, koji odražavaju zanimanje za usmenu i pučku predaju
Treba se zapitati zašto je tadašnjem jugoslavenskom komunističkom režimu bilo 'neophodno' strijeljati jednog teologa, povjesničara i književnika u njegovoj 79. godini života i to upravo iz ovih razloga? Odgovor se može pronaći u definiciji svakog totalitarizma kao političkog režima utemeljenog na sveobuhvatnoj ideologiji i teroru koji kontrolira sva područja ljudskoga života, a čemu je primjer i navedena presuda suda iz lipnja 1945. godine. Za kraj treba napomenuti kako je predsjedniku toga suda Vladi Ranogajcu – vjerovali ili ne – još uvijek posvećena jedna ulica upravo u Zagrebu!
Tri istaknuta primjera totalitarnih postupaka jugoslavenskog komunističkog režima: namješteni sudski proces zagrebačkom kardinalu bl. Alojziju Stepincu 1946.; zatvaranje i ubojstvo Andrije Hebranga 1949. godine (rehabilitiran 1990.); Goli otok (fotografija snimljena 1951.-1953. sa simbolom petokrake) – koncentracijski logor i zatvor na otocima Goli i Sv. Grgur između otoka Raba i kopna
Zašto je bilježnica bila smrtna 'optužnica' omiljenom splitskom profesoru?
Kao što je prethodno istaknuta besmislenost stradanja rođenog Splićanina i svećenika Kerubina Šegvića na samom kraju II. svjetskog rata tako je u jeku tog zadnjeg (?) svjetskog sukoba bio bezrazložno i brutalno ubijen Ćiro Gamulin, rođen u Jelsi na otoku Hvaru početkom kolovoza ili krajem srpnja 1903. godine. No, dok je Splićanin Šegvić bio romanopisac te istraživao prošlost i književnost, Jelšanin Gamulin se posvetio prirodnim znanostima, prvenstveno biologiji i istraživanju mora.
Omiljeni profesor i (poput Kerubina Šegvića) žrtva jednog totalitarnog režima u šetnji Splitom 1938. sa sinom Stjepanom. Ćiro Gamulin (1903.-1942.) se uz proučavanje jadranskih riba i drugih morskih organizama bavio botanikom, speleologijom i zaštitom prirode te pisao o hrvatskim prirodoslovcima, osobito u časopisu 'Priroda', dok je u rukopisu ostavio mnogo neobjavljene građe
Godine 1926. Gamulin je diplomirao biologiju i matematiku te kao nastavnik tih predmeta predavao u gimnazijama na otoku Krku, u Sinju, Šibeniku i Splitu. Tako je u gradu pod Marjanom bio profesor biologije u Muškoj realnoj gimnaziji (tada smještenoj u današnjoj zgradi splitske I. i II. gimnazije), a kao vrstan pedagog i popularizator znanosti omiljen među učenicima. Osobito je volio istraživati more te objavio oko 40 znanstvenih i stručno-popularnih članaka o moru i pojavama oko njega.
Heraldičko znamenje Splita s gradskim zidinama i zvonikom Sv. Duje bilo je tijekom talijanske vlasti (1941.-1943.) dopunjeno totalitarnim simbolima talijanskih fašista; Split u okviru Splitske pokrajine ('Provincia di Spalato') 1941.-1943. koja je obuhvaćala krajeve od zaleđa Trogira do otoka Mljeta
No, upravo s te jadranske, morske strane u prvim godinama II. svjetskog svjetskog rata Split je zahvatila plima talijanske okupacije. Početkom travnja 1941. na istočne obale Jadrana prodrla je vojska Kraljevine Italije u kojoj je već gotovo dva desetljeća vladajući bio fašistički pokret. Upravo na prvu obljetnicu ulaska talijanske vojske u grad (15. travnja) – koju su Splićani izrazito bojkotirali – Gamulin je upozorio neke učenike kako nije vrijeme za pjevanje i smijeh već za plakanje, jer je to za Split najtužniji dan.
Spomen-ploča gimnazijskom profesoru Ćiri Gamulinu postavljena 1951. u atriju zgrade I. i II. splitske gimnazije, gdje je Gamulin predavao; Današnji izgled školske zgrade na adresi Ulica Nikole Tesle 10. Splitska III. gimnazija (Prirodoslovno-matematička) nosila je Gamulinovo ime od 1960. do 1978. godine, kada je preimenovana u Graditeljsko-školski centar (do 1986.)
Odgovor fašističkih vlasti je bio brutalan. Učitelj je već iste noći bio uhićen, a pri pretresu je nađena bilježnica 'Zapisnik društva Pivac', u koju su članovi obitelji Gamulin zapisivali rezultate svojih društvenih igara. Smatrajući da riječ o šiframa za komunističke aktivnosti Talijani su profesora odveli na ispitivanje, točnije mučenje uz udarce pendrecima, nogama i šakama. Naposljetku je jedan crnokošuljaš udario Gamulina stolicom po leđima slomivši mu kralježnicu, a nedužni Jelšanin izdahnuo je u zoru 17. travnja od posljedica mučenja tj. represije jednog totalitarnog režima!
Smrt kojeg Kaštelanina Talijanima je značila kraj rata!?
Još jedna povijesna crtica iz Drugog svjetskog rata odnosi se na kaštelanskog partizanskog borca nesretno poginulog u blizini Starog u ljetnim mjesecima 1942. godine. Naime, riječ je o Anti Savinu nadimka Manistra, rođenom u Kaštel-Lukšiću 21. prosinca 1917. godine. Zanimljivo je kako je njegova popularnost u poratnim desetljećima bila tolika da je 24. srpnja 1954. godine, tj. 12 godina nakon pogibije, državnim ukazom bio proglašen za narodnog heroja.
Ante Savin-Manistra kao kažnjenik krajem 1941. godine, nakon što su ga 6. studenoga u Solinu uhitile talijanske vlasti; Rodna kuća budućeg 'narodnog heroja' koju su 25. svibnja 1942. demolirali Talijani; Bista Ante Savina-Manistre postavljena 1962. u središtu Kaštel-Lukšića
Kako podatci bilježe, Ante Savin-Manistra rođen je u Lukšiću u siromašnoj obitelji, pa je već nakon osnovne škole počeo nadničarenjem ili radom u tvornici uzdržavati brojnu obitelj. Komunistički usmjeren 1936. postao je član SKOJ-a, tj. Saveza komunističke omladine Jugoslavije, a dvije godine kasnije – 1938. i same Komunističke partije. Uz štrajkaške i prosvjedne aktivnosti osobito se zauzeo prilikom općinskih izbora u Banovini Hrvatskoj 1940. godine, kada je partija u općini Kaštel-Lukšić dobila 5 od 18 vijećnika!
Zemljovid Banovine Hrvatske u kojoj je na općinskim izborima 1940. dominantno pobijedila Hrvatska seljačka stranka (označeno zeleno), dok je Komunistička partija većinu ostvarila (označeno crveno) tek u pojedinim općinama srednje Dalmacije (Sinj, Trogir, općine na Hvaru i Visu) – u Kaštelima su vijećnici partije bili izabrani samo u Lukšiću; Uspješna partizanska diverzija 3./4. kolovoza 1941. na pruzi kroz Kaštela u kojoj je sudjelovao i Ante Savin-Manistra
Ante Savin u danima brzog poraza Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941. nepokolebljivo nastavlja sa svojim aktivnostima: provaljuje u vojna skladišta i zajedno sa svojim suborcima otima oružje i municiju. Već u ljeto 1941. uništava telefonske linije i željezničku prugu na području Kaštela, dok je pritom početkom kolovoza stradao i vojni vlak. Nakon tih akcija imao je zadaću povesti Prvi kaštelanski odred s područja pod okupacijom Italije na teritorij ND Hrvatske, odnosno planinu Dinaru!
Partizani Ante Savin i Ante Jonjić na dinarskim vrhuncima 1942. ispod zastave sa srpom i čekićem te zvijezdom petokrakom – komunističkim/staljinističkim simbolima; Nekadašnji i današnji izgled spomen-ploče postavljene povodom pogibije 'narodnog heroja' na zidu vinograda polja Ključanice u Kaštel-Starom
Međutim, taj pohvat naposljetku nije uspio, pa su se kaštelanski partizani – uključujući i Savina – vratili kućama. Talijani su ga uspjeli uhititi, ali im je Kaštelanin ubrzo pobjegao i ponovno se dao u organizaciju partizanskih četa. Od veljače 1942. vodio je borbe na području Svilaje i Dinare, dok su talijanske vlasti ucijenile njegovu glavu za 50.000 lira. Naposljetku, vraćajući se iz akcije kod Divulja poginuo je 18. srpnja u talijanskoj zasjedi kod Starog. Talijani su Savinovo tijelo tri dana držali javno izloženo, vozili kroz Kaštela i uzvikivali: SAVIN E MORTE! E FINITA LA GUERRA! (Savin je mrtav! Svršio je rat!)
Izgled grobnice Ante Savina-Manistre (zadnja četvrtina 20. stoljeća), na kaštelanskom spomen-groblju 'Boruče', podignute povodom prijenosa njegovih posmrtnih ostataka krajem srpnja 1975. sa starog lukšićkog groblja
Kaštelanski Sokol u špijunskom gnijezdu!
Svakogodišnje peripetije prilikom obilježavanja Bleiburške tragedije polovicom mjeseca svibnja pokazuju kako u prošlosti jednoga naroda rane građanskog rata najteže 'srastaju'. Naime, bez obzira na ideologije suprotstavljene tijekom Drugog svjetskog rata na području Hrvatske – demokratske i totalitarne (fašističke/komunističke) te globalne sukobe velikih sila (Osovine i Saveznika), svjedoci smo kako se pritom individualna tragedija pojedinca – ma iz kojeg 'tabora' dolazila – umanjuje i prešućuje.
Spomenik podignut u spomen na žrtve Bleiburške tragedije tijekom Drugog svjetskog rata (lijevo) te hrvatski nacionalni grb kojeg su sa spomenika uklonile austrijske vlasti u svibnju 2022. godine (desno) uoči same komemoracije pod neutemeljenom izlikom kako je riječ o 'fašističkom simbolu'
Jedan takav primjer oko kojeg se i danas 'lome koplja' odnosi se na poznatog Kaštelanina i skladatelja Sokola. Rodio se u Kaštel-Sućurcu 20. svibnja 1888. godine krsnog imena Luka, dok kao franjevački redovnik uzima ime Bernardin. Kao talentirani glazbenik, nakon usavršavanja u Rimu, stječe doktorat muzikologije na Papinskom institutu za crkvenu glazbu. Bio je nastavnik glazbe u Dubrovniku i Zagrebu te samostanu Badija na Korčuli, a zalagao se i za osnutak visokog učilišta za crkvenu glazbu.
Fra Bernardin Sokol (na fotografiji sjedi krajnje desno) bio je članom franjevačke provincije svetog Jeronima u Dalmaciji i Istri. Između 1929. i 1941. objavio je 80 svezaka zbirki za crkvenu i svjetovnu glazbu, dok njegov skladateljski opus čini oko 350 crkvenih i svjetovnih djela
Fra Bernardin Sokol je bio vrlo plodan skladatelj pretežno crkvene glazbe (skladao je mise, crkvene pjesme i druga djela), ali i svjetovnih zborova (primjerice zbirka 'Hrvatsko selo') te ga se smatra dobrim polifoničarem i izrazitim melodičarem. No, burna zbivanja Drugog svjetskog rata okončala su njegova glazbena stremljenja, kao i njegov život. Naime, skupina partizana ga je odvela iz samostana Badija krajem rujna 1944. godine navodeći kao razlog potrebu 'ispitivanja' na otoku Visu.
Poštanska marka 'FRA BERNARDIN SOKOL' koju je Hrvatska pošta pustila u optjecaj 15. svibnja 2018. povodom 130. obljetnice Sokolova rođenja; Spomenik s bistom Bernardina Sokola postavljen u rodnom Kaštel-Sućurcu 2012. godine; Tekst i notni zapis jedne od Sokolovih skladbi
Međutim, možda već iste noći Sokol je smrtno stradao od ruke svojih navodnih 'ispitivača' i bačen u more negdje između Badije i Orebića na Pelješcu. Dok je po partizanskoj optužnici bio kriv zbog izdaje tamošnjih 'sedam partizana' njemačkim jedinicama na Korčuli, prema ocjeni oblasnog komiteta na Lastovu od 24. kolovoza 1944. bila je riječ o izdaji unutar partizanskih redova. Pretpostavlja se kako je Kaštelanin poslužio kao žrtva skrivanja pravog krivca – njemačkog špijuna među partizanima koji je izdao svoje 'suborce', a potom za to optužio Sokola te skrivio njegovu smrt.
