Iako se ne spominje u religijskim tekstovima, zec je kroz stoljeća postao nezaobilazan dio uskrsne tradicije, spajajući antičke simbole plodnosti s europskim narodnim običajima.
Korijeni zeca kao simbola sežu u daleku prošlost, primarno zbog njegove iznimne reproduktivne sposobnosti. U antičkim kulturama, zec je često bio povezivan s plodnošću, ponovnim rađanjem i dolaskom proljeća, što se prirodno nadovezalo na kršćansku simboliku novog života koju slavi Uskrs.
Prema pučkim predajama, tradicija ‘uskrsnog zeca’ (Osterhase) najvjerojatnije potječe iz Njemačke. Prvi pisani spomeni o zecu koji nosi jaja datiraju iz 17. stoljeća, točnije iz 1682. godine, u radu ‘De ovis paschalibus’ (O uskrsnim jajima) autora Georga Francka von Franckenaua. On je opisao njemačku tradiciju u kojoj zec donosi jaja za djecu koja su se dobro ponašala.
Povijesni izvori ukazuju na to da su njemački doseljenici u 18. stoljeću prenijeli ovaj običaj u Ameriku, točnije u Pennsylvaniju. Djeca su tada izrađivala gnijezda od kapa ili košara, nadajući se da će im ‘Oschter Haws’ ostaviti obojena jaja. S vremenom se običaj proširio i evoluirao, a gnijezda su zamijenjena ukrašenim košaricama.
Poveznica između zeca i jaja također ima praktično utemeljenje u povijesti prehrane. Tijekom korizme, kršćani su se povijesno suzdržavali od konzumacije jaja. Budući da su kokoši nastavile nesti jaja tijekom tog razdoblja, ona su se čuvala i ukrašavala, a na sam Uskrs su postajala dio slavlja, dok je zec u narodnoj mašti postao onaj koji ta jaja ‘donosi’.
Danas je uskrsni zec postao globalni fenomen i neizostavan dio lifestyle trendova, modnih dodataka i obiteljske organizacije blagdana, simbolizirajući radost i buđenje prirode.