Posljednjih godina sve se češće govori o tome kako dječji sport gubi dio svoje spontanosti i privlačnosti. Igra je često uredna, taktički disciplinirana i organizirana, ali istodobno djeluje kao da joj nedostaje onaj element slobode koji sport čini uzbudljivim.
Razlozi za takav razvoj događaja nisu jednostavni. Oni su rezultat kombinacije različitih utjecaja koji zajedno oblikuju okruženje u kojem djeca danas treniraju i odrastaju.
Svaki sportski sustav počinje od ljudi koji ga vode. Uprave klubova određuju viziju, vrijednosti i strategiju razvoja. Sjećam se da sam kao dijete, dok sam igrao nogomet, neke klubove doživljavao kao velik pritisak. Ne samo zbog ‘težine dresa’ nego i zbog osjećaja koji je klub odašiljao. Vrijednosti, atmosfera i očekivanja osjećali su se i bez da ih je netko izgovorio naglas.
Kao dijete nisam znao objasniti zašto se u nekim sredinama osjećam slobodnije, a u nekima stegnuto. Danas razumijem da kultura kluba i način na koji je vođen ostavljaju snažan trag na djecu, čak i kada ona toga nisu svjesna. Zato je vodstvo kluba ključno. Uprave postavljaju smjer razvoja, određuju prioritete i oblikuju okruženje u kojem djeca treniraju. Kada na vrhu postoji jasna vizija razvoja mladih sportaša, to se osjeti u cijelom sustavu.
Trener kao odgajatelj
Trener u dječjem sportu nije samo osoba koja podučava tehniku i taktiku. On je i važan odgojni autoritet. Dok sam igrao nogomet kao dječak, često nisam mogao objasniti zašto kod nekih trenera igram slobodnije i bolje, dok kod drugih nisam mogao pokazati ni polovicu onoga što sam mogao. Tek kasnije sam shvatio razliku.
Kod nekih trenera imao sam pravo na pogrešku. Oni su vjerovali u moje sposobnosti, poticali me da pokušavam i nisu me kažnjavali za svaku grešku. Takvi treneri su izvlačili najbolje iz mene. Inspirirali su me.
Kod drugih je bilo suprotno. Strah od pogreške bio je stalno prisutan i igra je postajala sputana. Djeca vrlo brzo osjete razliku između trenera koji ih inspirira i onoga koji ih kontrolira.
U prvom slučaju razvija se samopouzdanje. U drugom slučaju razvija se oprez.
Roditelji između podrške i pritiska
Roditelji su važan dio sportskog okruženja. U mom slučaju situacija je bila drugačija nego kod većine mojih suigrača. Nisam imao očinsku figuru u svom životu pa tako ni u sportskom razvoju. To mi je s jedne strane davalo veliku slobodu, ali s druge strane nisam imao jasnu podršku i vodstvo. Kasnije sam shvatio koliko je ta ravnoteža važna.
Kod mnogih suigrača vidio sam drugačiji problem. Umjesto podrške često su dobivali kritike. Umjesto vodstva nailazili su na pritisak i stroga očekivanja. Roditelji najčešće žele najbolje za svoje dijete, ali ponekad nesvjesno stvaraju pritisak koji djeca teško nose. Sport tada prestaje biti prostor igre i postaje prostor dokazivanja.
Promijenjeno djetinjstvo
Uz sve to promijenio se i način odrastanja. U mom djetinjstvu bilo je potpuno normalno izaći na ulicu čim bi se pojavilo slobodno vrijeme. Nije bilo važno koje je godišnje doba ni koliko je sati, sve dok vrijeme nije bilo baš ekstremno. Nogomet na ulici znao je trajati četiri ili pet sati. Posebno tijekom praznika to je bila svakodnevica.
Ta slobodna igra bez trenera, bez sudaca i bez strukture omogućila mi je da razvijem osjećaj za igru i tehničke sposobnosti. Upravo u takvim situacijama djeca spontano uče kreativnost, improvizaciju i hrabrost.
Treneri danas rade u potpuno drugačijim uvjetima. S velikim brojem djece na treningu i ograničenim vremenom teško je nadoknaditi ono što je nekada stvarala svakodnevna igra.
Naravno da potpuna sloboda bez strukture nije rješenje u organiziranom sportu. Ali jednako tako nije dobro ni potpuno ukloniti prostor za kreativnost i pogrešku.
Djeci je potreban barem mali prostor u kojem mogu pokušavati, istraživati i razvijati vlastiti stil igre.
Kako se razvija talent
Razvoj talenta ne događa se samo na organiziranom treningu. Dijete mora imati unutarnju motivaciju i interes za sport. Potrebno je vrijeme provedeno s loptom i izvan treninga, samostalno ili s prijateljima. Upravo kroz takve trenutke razvija se osjećaj za igru i tehnička vještina.
Jednako je važno da dijete ima slobodu pokušavati, griješiti i ponovno pokušati. Najvažniji element ipak ostaje uživanje u sportu. Radost igre, druženje s prijateljima i osjećaj pripadnosti momčadi često su snažniji motiv od bilo kakvog rezultata.
Kada sport zadrži taj element igre, tada postaje prostor razvoja. Tada djeca ne treniraju zato što moraju, nego zato što žele. U takvom okruženju najčešće nastaju igrači koji kasnije čine razliku.