Treba li moje dijete prije polaska u školu znati čitati i pisati? Je li moje dijete sad ima teškoće u opismenjavanju zato što nije znalo čitati i pisati kad je krenulo u školu? Zašto mi nitko nije rekao da moje dijete treba znati čitati i pisati kad krene u školu? Zašto bi moje dijete trebalo znati čitati i pisati kad krene u prvi razred, pa što će onda u školi raditi?
To su pitanja s kojim se logoped koji se bavi dijagnostikom i rehabilitacijom govorno-jezičnog statusa djece rane školske (predškolske) dobi definitivno najčešće susreće, pitanja na koja odgovore traže roditelji djece koja su školski obveznici ili su već počela pohađati školu, a proces usvajanja vještina čitanja i pisanja ne teče očekivanim tempom.
Kao odgovor na prethodno postavljena pitanja rekla bih - nije bitno! Kako nije bitno? Nije bitno zna li dijete čitati i pisati kad počne pohađati školu? Da, nije bitno jer nije problem u tome zna li dijete čitati i pisati nego je bitno ima li vaše dijete sazrele predintelektualne funkcije koje čine funkcionalni temelj usvajanja vještina čitanja i pisanja. Ako su predintelektualne funkcije dovoljno razvijene, zrele, treba očekivati usvajanje čitanja i pisanja bez teškoća. I tada nije važno jeste li ga već naučili čitati i pisati ili će to učiniti učiteljica u školi. Međutim, ako u djeteta predintelektualne funkcije nisu dovoljno zrele, tada niste mogli sami naučiti dijete navedenim vještinama (čak i ako ste pokušavali), a za očekivati su i teškoće u tom smislu i u školi. (Pritom govorimo o djetetu relativno urednog općeg razvojnog profila.)
Predintelektualne funkcije odnose se na kratkoročnu slušno-govornu memoriju i pažnju, radnu memoriju i aktivnu pažnju, slušno razlikovanje i slušnu analizu (fonološki status), orijentaciju u prostoru i vremenu, razvijenost rječnika… Da bi dijete moglo bez teškoća, predviđenom dinamikom usvajati čitanje i pisanje, navedene funkcije moraju doseći određenu razinu zrelosti - ako nisu zrele, potrebna je logopedska intervencija koja potiče govorno-jezični razvoj, s posebnim naglaskom na područja nezrelosti. A to je proces za koji treba puno vremena, strpljenja i upornosti, a koji donosi rezultate onim intenzitetom i dinamikom koja se ne može predvidjeti, odnosno, vrlo je individualna. Naravno, svi bismo naviše voljeli da možemo 'obećati' rezultate u određenom roku, ali to ne ide baš tako. Uvijek kažem roditeljima da 'trava neće narasti ako je povlačimo na silu, nego ako gnojimo tlo'. Na slikovit način predočeno upravo to je zadatak i logopeda i roditelja (a kasnije i učitelja u školi) - strpljivo 'obogaćivati tlo' na kojem će jednog dana trava početi samostalno rasti, bujna i zdrava, bez da smo je čupali.
Vrlo je važno jezični problem prepoznati, dijagnosticirati na vrijeme. Naglašavam da dijagnostiku govorno-jezičnog statusa može kvalitetno provesti isključivo logoped. Mnogi vrtići i škole nedovoljno su ekipirani i na upisu se ne prepoznaju djeca s neupadljivim teškoćama govorno-jezičnog spektra, posebice ako već znaju čitati i pisati. Stoga napominjem, kao i svaki put do sada kada je riječ o ovoj temi - obratite pažnju je li vaše dijete govori drugačijim naglaskom nego vi (onakvim naglaskom kakvo nije okruženje u kojem odrasta), zvuče li mu rečenice intonacijski kao i vaše ili možda drukčije, govori li engleski (ili neki drugi) jezik nauštrb hrvatskog, odnosno govori li nepravilno, disgramatično hrvatski jezik… jer to mogu biti simptomi dubljih jezičnih teškoća. Ispadi u artikulaciji, ritmu i tempu govora brže će se i lakše uočiti. Važno je na vrijeme potražiti pomoć logopeda, budite uporni ako 'samo' vi mislite 'da nešto s djetetovim govorno-jezičnim statusom nije u redu', jer roditelj često ima nepogrešiv instinkt koji ne treba ignorirati. Nikad nije prerano za posjet logopedu, za provođenje dijagnostike. Posebice budite oprezni ako imate predškolca i ako ste u dilemi upisati ga u školu ili odgoditi upis za godinu dana. Logopedska dijagnostika (i testiranje kod psihologa, po potrebi) dat će vam odgovor o tome što je najpovoljnija opcija za vaše dijete.
U svom dugogodišnjem radu kliničkog i školskog logopeda, mogu reći da se nikad nije dogodilo da se s odgodom upisa pogriješilo, ali i da su se mnogi slučajevi inzistiranja roditelja na upisu unatoč govorno-jezičnoj nezrelosti djeteta na kraju pokazali kao loša odluka (koju više nije bilo moguće promijeniti). Najčešći 'argumenti za upis' u roditelja i danas su isti kao i prije više desetaka godina, ništa se tu nije promijenilo - uspoređivanje sa susjedovom djecom, uspoređivanje s vlastitom starijom djecom ('Što će reći susjeda, oni su skupa od vrtića, kako to da njezino dijete ide, a moje ne ide u školu', 'Rugat će mu se djeca, pa i moje je starije ovakvo bilo pa eno ga, sad čita i piše', 'Vidite ga koliki je, ako ga ostavim doma ovu godinu bit će najveći dogodine', 'Da nešto nije bilo u redu, teta iz vrtića bila bi to već rekla'…) A, eto, 'teta' iz vrtića nije rekla, ali je logoped rekao. I sad, stvar je povjerenja, vjere u stručnu osobu kojoj ste doveli dijete na procjenu. Nikako ne 'zagovaram' odgodu upisa 'po svaku cijenu'. Ali ako se pokaže da je dijete govorno-jezično nezrelo, tu nemam nikakve dileme. Treba odgoditi upis, uključiti se u logopedsku terapiju i ostaviti djetetu vremena za govorno-jezični razvoj, osiguravši mu godinu dana koja se nikad ne može nadoknaditi ako je dijete u jezičnom smislu nezrelo upisano. Da i ne govorim da na ovaj način spašavamo i sebe (a i učitelja) nepotrebnih frustracija u odnosu s djetetom koje ne može udovoljiti jezičnim zahtjevima nastavnog programa prvog razreda, ma koliko se trudilo.
Važno je napomenuti da u djeteta urednog razvojnog profila govorno-jezična nezrelost nije ni na koji način povezana s kognitivnim statusom (misli se na ukupne intelektualne sposobnosti). Dakle, dijete može biti intelektualno superiorno, istovremeno imajući veće teškoće u sazrijevanju predintelektualnih funkcija. Razlog više za posjet logopedu na vrijeme.