Centar za edukaciju i savjetovanje Sunce priveo kraju program 'Moje pravo na igru i sport'

Fotogalerija (13)

Centar za edukaciju i savjetovanje Sunce uspješno je priveo kraju program unaprjeđenja fizičkog, psihičkog i socijalnog zdravlja djece i mladih s teškoćama u razvoju pod nazivom 'Moje pravo na igru i sport' koji je financiralo Ministarstvo zdravstva za period od 3.11.2022. – 2.11.2025. godine.

Zahvalnost je upućena donatoru na podršci i kvalitetnoj suradnji te partnerima Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (Studijski centar socijalnog rada) i Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Program je proveo tim Centra za edukaciju i savjetovanje Sunce u Gradu Zagrebu i Varaždinskoj županiji. U okviru tri godine provedbe programa, uz financiranje Ministarstva zdravstva, provedene su sljedeće aktivnosti:

- Tri stručna skupa na temu: 'Zdravlje djece i mladih s teškoćama u razvoju' (online i uživo) – preko 400 sudionika

- Tri okrugla stola 'Kako poboljšati zdravstvenu uslugu za djecu s teškoćama u razvoju' (online i uživo) – preko 400 sudionika

- Šest i više edukacija za asistente u treningu/volontere i volonterski rad kao asistenti u treningu te 5 intervizijskih sastanaka kao podrška volonterima u radu s djecom s TUR

- Univerzalna i specijalizirana sportska škola za djecu s teškoćama u razvoju – više od 78 treninga

- Dvanaest grupa podrške, edukacije i radionica te više od dvadeset sati psihološkog savjetovanja za roditelje i obitelji djece

- Besplatna pravna klinika – 6 sati edukacije i savjetovanja

- Izrada web stranice projekta 'Moje pravo na igru i sport'

- Osam informativno-edukativnih videa za YouTube kanal

- Tri evaluacije projekta

Zahvalnost je upućena roditeljima, djeci s teškoćama u razvoju i volonterima koji su sudjelovali u igri, sportu, kreativno-razvojnim radionicama, edukacijama, okruglim stolovima, stručnim skupovima i drugim aktivnostima.

Program 'Moje pravo na igru i sport' sufinancira više donatora te je u razdoblju 2022.–2025. godine sudjelovalo ukupno:

- 2025. – 55 djece, 8 roditelja, preko 24 volontera, 115 volonterska sata, više od 150 aktivnosti

- 2024. – 28 djece, 30 roditelja, 26 volontera, 256 volonterskih sati, više od 110 aktivnosti

- 2023. – 70 djece, 40 roditelja, 50 volontera, 323 volonterska sata, više od 385 aktivnosti

- 2022. – 47 djece, 40 roditelja, 49 volontera, 317 volonterskih sati, više od 192 aktivnosti

Završni okrugli stol pod nazivom 'Praćenje djeteta s teškoćama u razvoju i odrasle osobe kroz dijagnozu i rehabilitaciju' održan je 23. listopada 2025. godine, uz sudjelovanje stručnjaka koji su doprinijeli donošenju zaključaka:

- Doc. dr. sc. Ivana Pavić Šimetin, dr. med., spec. školske medicine, voditeljica Službe za školsku i adolescentnu medicinu, Hrvatski zavod za javno zdravstvo (HZJZ), posebna savjetnica ministra znanosti, obrazovanja i mladih

- Marina Milić, izv. prof. dr. sc., Sveučilište u Zagrebu, Pravni fakultet – Studijski centar socijalnog rada

- Matea Kasun Luburić, univ. mag. rehab. educ., Sveučilište u Zagrebu, Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, asistentica, Odsjek za oštećenja vida

- Marina Hranj Zeko, univ. spec. act. soc., Hrvatski zavod za socijalni rad, Područni ured Đakovo

- Tina Tortić, prof. rehabilitator, stručni savjetnik – vještak rehabilitator, Područni ured u Zagrebu, Zavod za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom

- mr. sc. Andrea Fajdetić

Cilj završnog okruglog stola bio je donijeti zaključke s detektiranim problemima za svako od četiri područja kojima se program bavio: sustav socijalne skrbi, obrazovni sustav, zdravstveni sustav i neprofitni sektor, kao i probleme koji se javljaju u međusektorskoj suradnji. Osim toga, cilj ovog događanja bio je detektirati uzroke navedenih problema te iznjedriti što kvalitetnije prijedloge za poboljšanje i potencijalna rješenja.

U nastavku se predstavljaju zaključci za četiri navedena sustava/sektora.

ZAKLJUČCI O IZAZOVIMA I MOGUĆIM RJEŠENJIMA ZDRAVSTVENOG SEKTORA

Izlaganje o izazovima zdravstvenog sustava provele su Ivana Pavić Šimetin i Tina Tortić. Sudionici su istaknuli niz teškoća koje obilježavaju zdravstveni sustav u kontekstu pružanja podrške djeci s teškoćama u razvoju. Kao primarni problem prepoznaju nedostupnost i nedostatnost programa rane intervencije, naglašavajući sporost, nepovezanost i preveliku centraliziranost sustava. Usluge su u najvećoj mjeri koncentrirane u velikim gradovima, što stanovnicima manjih sredina čini dijagnostičke i rehabilitacijske usluge teško dostupnima. Takva organizacija sustava dodatno produbljuje neinformiranost roditelja.

Istaknuto je i zabilježeno značajno povećanje broja djece s teškoćama u razvoju. Sudionici su napomenuli kako je jedan dio tog porasta rezultat boljeg prepoznavanja i češćeg utvrđivanja teškoća, dok drugi dio upućuje na stvarni porast razvojnih odstupanja u populaciji.

Istaknuto je da bi snažnija međusektorska povezanost, između zdravstva, socijalne skrbi i obrazovanja, mogla doprinijeti rasterećenju zdravstvenog sustava, osobito ako bi se dio podrške i usluga mogao ostvarivati kroz druge sektore. U sustavu je prepoznat kroničan manjak stručnjaka specijaliziranih za rad s djecom s teškoćama, kao i nedostatni kapaciteti u infrastrukturnom i organizacijskom smislu. Uz povećanje broja stručnjaka, potrebno je ulagati i u opremu, prostore te sustavno planiranje kadrova.

Sudionici su naglasili važnost institucionalne podrške, odnosno da krovne institucije, misleći na ministarstvo i Vladu, moraju prepoznati ovo područje kao prioritet javnog interesa i osigurati dugoročna ulaganja u razvoj zdravstvenih usluga za djecu s teškoćama.

Kao dodatni izazov naveden je manjak dostupnih i besplatnih terapijskih i dijagnostičkih usluga, zbog čega su roditelji često prisiljeni snositi visoke troškove liječenja i tretmana, što posljedično otežava kontinuitet terapija. Sudionici su predložili da se dostupnost usluga osigura putem HZZO-a i drugih javnih mehanizama financiranja te da se paralelno razvijaju programi psihološke i emocionalne podrške roditeljima, poput grupa podrške i supervizijskih skupina.

Zaključno, istaknuta je potreba za uspostavom sustava informiranja roditelja kroz info-pultove na županijskoj i gradskoj razini, kako bi pravovremeno i jasno mogli doći do informacija o pravima, terapijama i dostupnim programima u zdravstvenom i povezanim sustavima.

ZAKLJUČCI O IZAZOVIMA I MOGUĆIM RJEŠENJIMA ODGOJNO-OBRAZOVNOG SUSTAVA

Zaključke o izazovima, njihovim uzrocima i potencijalnim rješenjima u sustavu odgoja i obrazovanja iznijela je Andrea Fajdetić. Sudionici su istaknuli kako se većina izazova u obrazovnom sustavu usko povezuje s odnosom i suradnjom roditelja, te s problemima u području dijagnostike i pravovremene rehabilitacije djece s teškoćama u razvoju. Učitelji i stručni suradnici prepoznali su da kvaliteta neposrednog rada s djetetom u velikoj mjeri ovisi o angažiranosti roditelja, pri čemu se često susreću s nerealnim očekivanjima ili s nedostatkom roditeljskih kapaciteta kada je riječ o radu s djetetom.

Posebno je naglašena važnost pravovremene i cjelovite dijagnostike kao temelja za učinkovitu podršku djetetu. Sudionici su otvorili pitanje primjerenosti dugotrajnog boravka djece s većim teškoćama u školskim ustanovama, uz razmatranje mogućnosti jačanja rehabilitacijske podrške kao prioritetnog oblika rada u odnosu na klasično školovanje. Upozoreno je i na prostorne i organizacijske izazove, posebno u dislociranim sredinama poput otoka, gdje su stručne službe i podrška djeci dodatno ograničene.

Kao jedan od mogućih smjerova unapređenja predložena je edukacija šire javnosti o važnosti pravovremenog uključivanja djece u dijagnostiku i rehabilitaciju te jačanje odgovornosti roditelja kroz jasnije zakonske obveze. Raspravljalo se i o ulozi sustava socijalne skrbi kao podrške u situacijama kada roditelji izbjegavaju suradnju ili negiraju teškoće djeteta.

U području dijagnostike istaknuti su brojni strukturni problemi: neujednačeni kriteriji, nedostatak protočnosti informacija između obrazovnog, zdravstvenog i socijalnog sustava te nepostojanje mehanizama koji bi omogućili međusobno priznavanje mišljenja stručnjaka. U praksi se često događa da mišljenja obrazovnih stručnjaka nemaju težinu u kliničkim procjenama, dok zdravstvena mišljenja ne prate stvarne funkcionalne potrebe djeteta u odgojno-obrazovnom kontekstu.

Poseban naglasak stavljen je na problem dugog čekanja na dijagnostičke i vještačke postupke, što u razvojnim razdobljima može imati trajne negativne posljedice po dijete i njegov obrazovni napredak.

Kao moguća rješenja predloženo je sustavno formaliziranje komunikacije s roditeljima kroz zapisnike o informiranju i dokumentiranju trenutka kada je roditelj upozoren na teškoće djeteta. Predloženo je i jačanje zakonskog okvira koji bi omogućio obrazovnim ustanovama da neposredno zatraže mišljenje kliničkih stručnjaka, ali i njegova prilagodba radi jasnijeg definiranja nadležnosti i odgovornosti sustava.

Sudionici su kao moguće rješenje predložili i razvoj modela koji bi omogućio ravnopravniji položaj obrazovnih i rehabilitacijskih ustanova u procesu dijagnostike i planiranja podrške.

Zaključeno je da obrazovni sustav ima ključnu ulogu u prepoznavanju teškoća, ali da bez jasne međusektorske suradnje i sustavne podrške roditeljima njegovi učinci ostaju ograničeni.

ZAKLJUČCI O IZAZOVIMA I MOGUĆIM RJEŠENJIMA SUSTAVA SOCIJALNE SKRBI

O radu grupe koja se bavila sustavom socijalne skrbi govorila je Marina Hranj Zeko. Kao središnji problem prepoznat je izostanak učinkovite komunikacije između korisnika i stručnjaka, kao i među samim sustavima. Uzroci navedenog očituju se u nedostatku stručnjaka, neujednačenom postupanju stručnih radnika te nepovjerenju roditelja u sustav. Nepovjerenje roditelja u sustav često dovodi do toga da se informiraju izvan sustava, najčešće na društvenim mrežama, od drugih roditelja i slično.

Kao primjer dobre prakse koja unapređuje međusektorsku suradnju istaknuti su zajednički sastanci stručnih timova škola, područnih ureda i zdravstvenih djelatnika ili područnih ureda i pružatelja socijalnih usluga, koji omogućuju izravnu razmjenu informacija i prevenciju nesporazuma. Predloženo je sustavno uvođenje ovakvog modela suradnje kao standardne prakse.

Sudionici su također naglasili važnost digitalizacije i umrežavanja, osobito kroz razvoj jedinstvenih baza podataka koje bi trebale objediniti sve pružatelje socijalnih usluga i olakšati komunikaciju između zavoda, ustanova i korisnika.

Jedan od trajnih izazova odnosi se na nedostatak dostupnih i točnih informacija za roditelje. Predloženo je osnivanje objedinjene informativne točke, poput centralnog mjesta na kojem bi roditelji mogli dobiti sve relevantne informacije o pravima i dostupnim uslugama iz sustava socijalne skrbi, zdravstva, mirovinskog i obrazovnog sustava.

Problem se očituje i u nedostatku socijalnih usluga koje su roditeljima nedostupne prostorno, vremenski i financijski. Kao strukturni problem izdvojene su i manjkavosti zakonske regulative. Tako se pojedine socijalne usluge preklapaju ili isključuju, što djeci i roditeljima onemogućuje korištenje punog spektra podrške.

Sudionici su istaknuli potrebu za revizijom i nadogradnjom postojećih usluga, osobito u segmentu terenskog rada i podrške roditeljima djece s teškoćama. Kao jedan od glavnih uzroka ovih teškoća prepoznata je nedovoljna uključenost stručnjaka iz prakse u kreiranje politika i propisa. Predloženo je sustavno uključivanje stručnjaka koji su u neposrednom radu s obiteljima u procese donošenja odluka te jačanje mehanizama savjetovanja s javnošću.

Sudionici su istaknuli važnost sustavne evaluacije socijalnih usluga, jer se na temelju nje mogu usmjeriti daljnje aktivnosti i razvoj usluga u skladu s realnim potrebama korisnika. Evaluacija je prepoznata kao nužan alat za planiranje, praćenje i prilagodbu usluga potrebama obitelji djece s teškoćama u razvoju.

Posebno je naglašena aktualna tema odmora od skrbi za roditelje djece s teškoćama u razvoju. Kao glavni uzroci nedostatka te usluge navedeni su ograničeni smještajni kapaciteti, nepovjerenje roditelja te složenost teme koja zahtijeva preciznu organizaciju i visoku razinu stručnosti. Sudionici su istaknuli da se u praksi još uvijek čeka primjer dobre prakse koji bi mogao poslužiti kao model za širu primjenu.

Kao potencijalno rješenje predloženo je osnivanje mobilnih timova koji bi pružali podršku obiteljima djece s teškoćama u razvoju na terenu. Postojeći oblici psihosocijalne podrške ocijenjeni su korisnima, ali nedovoljno specijaliziranima za ovu ciljnu skupinu. Kao primjer dobre prakse spomenuti su programi u kojima djeca s teškoćama u razvoju odlaze na organizirana ljetovanja s poznatim pružateljima usluga, bez roditelja, čime roditelji dobivaju vrijeme za obavljanje vlastitih obveza i kratkotrajni predah od intenzivne skrbi.

Osim toga, kod pružanja podrške naglašena je potreba pružanja podrške cijeloj obitelji, ne samo djetetu i roditeljima, već i braći, sestrama i ostalim članovima kućanstva koji sudjeluju u skrbi.

Sudionici su ukazali i na otežane radne uvjete stručnjaka u područnim uredima, posebno na preopterećenost administracijom i manjak kadra. Primjerice, pružatelji usluga navode kako uputnice za socijalne usluge često kasne zbog preopterećenosti stručnih radnika područnih ureda, što dodatno usporava postupke i smanjuje dostupnost podrške.

Administrativna opterećenost i prenormiranost stručnjaka prepoznata je kao uzrok tromosti sustava i slabe učinkovitosti u radu s korisnicima. Kao izvedivo rješenje u okviru postojećih mogućnosti predloženo je jačanje međusobne komunikacije između ustanova i službi. Sudionici su naglasili važnost neposrednog dogovaranja i koordinacije.

Zaključno, prepoznato je da sustav trenutno funkcionira pretežito reaktivno, kao odgovor na krizne situacije, umjesto da se temelji na preventivnom pristupu. Takav pristup dovodi do gubitka povjerenja roditelja, ali i osjećaja iscrpljenosti i nedostatka podrške kod samih stručnjaka. Potrebno je razvijati proaktivne i koordinirane modele rada koji bi istodobno jačali povjerenje korisnika i stvarali održive uvjete za djelovanje stručnjaka socijalne skrbi.

ZAKLJUČCI O IZAZOVIMA I MOGUĆIM RJEŠENJIMA NEPROFITNOG SEKTORA

O problemima, uzrocima i mogućim rješenjima neprofitnog sektora govorila je Matea Kasun Luburić. Kao središnji problem istaknut je osjećaj podcijenjenosti i neravnopravnosti u odnosu na druge sustave, što proizlazi iz nedovoljne prepoznatljivosti u javnim politikama te ograničenih financijskih i stručnih resursa. Sudionici, predstavnici neprofitnog sektora, napomenuli su kako često imaju dojam da su financijski teret te da kvalitetne ideje i programi ne mogu zaživjeti zbog manjka sredstava, vremena i stručnjaka. Iako osjećaju snažnu odgovornost prema korisnicima, provedba programa često je onemogućena administrativnim i strukturnim preprekama.

Sudionici su istaknuli važnost jačanja međusektorske suradnje kao mogućeg rješenja, osobito s područjem socijalne skrbi i zdravstva, dok suradnju sa sustavom odgoja i obrazovanja smatraju zadovoljavajućom. Škole i vrtići često sudjeluju kao partneri u projektima, no suradnja sa zavodima za socijalni rad i zdravstvenim ustanovama otežana je zbog manjka kadra i vremenskih ograničenja u tim sustavima.

Jedan od izraženijih problema odnosi se i na to da udruge nisu prepoznate kao potencijalni poslodavci. Kao moguće rješenje predloženo je jačanje suradnje s fakultetima kroz programe volontiranja i stručne prakse, kako bi se studentima približio rad udruga i potaknulo njihovo kasnije zapošljavanje u sektoru. Dodatno, naglašena je potreba za razvojem programa društveno korisnog učenja i povećanjem prepoznatljivosti u lokalnim zajednicama.

Kao trajni izazov istaknut je nedostatak financijskih sredstava, otežano osiguravanje kontinuiteta projekata te preopterećenost zaposlenih administrativnim poslovima i složenom projektnom dokumentacijom. Sudionici su naglasili važnost uključivanja samih korisnika i roditelja u proces istraživanja i planiranja aktivnosti, jer upravo oni predstavljaju glas zajednice.

Zaključeno je da bi se rješenja trebala temeljiti na njihovim problemima, a zatim prenositi prema donositeljima javnih politika. Kao ključno usmjerenje za budućnost istaknuta je potreba za povećanjem vidljivosti udruga, što bi se moglo provoditi kroz lokalne inicijative, društvene mreže i druge kanale komunikacije, kako bi se ojačala suradnja, održivost i prepoznatljivost cijelog neprofitnog sektora.

Sve aktivnosti Centra Sunce mogu se pratiti na 

- web stranici: https://www.ti-si-sunce.hr/aktualno-2/  

- i na Facebook stranicama: 

https://www.facebook.com/CentarSunce

https://www.facebook.com/groups/576926048407385