Foto: Pixabay Jeste li izgubili nekog? Prva 2 do 3 mjeseca su ona najgora...

Jeste li izgubili nekog? Prva 2 do 3 mjeseca su ona najgora...

Treba izdržati proces od pet faza

Kad je u pitanju žalovanje povezano s gubitkom bliskih osoba, bilo da je riječ o djedu, baki, roditeljima, djetetu, ili dragom prijatelju, u literaturi iz psihologije obično se ističe kako je riječ o procesu koji ima pet faza: Poricanje, ljutnju, potištenost, prihvaćanje, te prilagođavanje situaciji i nastavak s novim životom.

- Vrijeme tugovanja, ili svake pojedine faze tugovanja je vrlo individualno i ne može se govoriti o 'normalnom' ili 'uobičajenom' trajanju. Kad izgubite nekog važnog, tugovanje zapravo nikad ne prestaje. Kao što je rekla jedna moja prijateljica: 'Moja baka će umrijeti kad ja umrem'. No, s vremenom ipak uz tuge prerasta u drugačiju emociju, pa to pretvaramo u nešto kreativno: Tako da uokvirimo zajedničke fotografije, napišemo priču ili pjesmu o lijepom sjećanju na tu osobu, ili si damo truda da svojoj djeci ispričamo priču o tome kako je divna bila njihova baka – kaže psihologinja Ljubica Uvodić Vranić, autorica niza priručnika za pomoć u svakodnevnim situacijama i voditeljica Udruge i projekta 'Petkom u pet', pišu 24 sata

Za većinu ljudi, ključna i najteže vrijeme nakon gubitka drage osobe su prva dva do tri mjeseca, no teške faze mogu se javiti  i kasnije, u vrijeme blagdana, rođendana, godišnjica i slično. I način na koji ljudi tuguju je individualan, pa će tako neki 'odraditi' svoju tugu sami, u svoja četiri zida, dok ima onih koji vole biti okruženi ljudima. Neki će izbjegavati razgovor o preminuloj osobi, drugi imati potrebu pričati o njoj. 

Zato je za one koji su u blizini tugujuće osobe i ne znaju kako bi joj pomogli najvažnije da ju – slušaju, umjesto da ju odmah krenu tješiti i požurivati da 'odradi' tugovanje i vrati se svakodnevnom životu. 

- Pritom je najvažnije pokazati da razumijemo osjećaje osobe koja tuguje i da je to kako se sada osjeća posve prirodno, kaže Ida Juranić, mag.psych. MBA, voditeljica Udruge StresProtekt, koja okuplja psihologe volontere koji na YouTube kanalu i Facebook stranici udruge pomažu savjetima. Dodaje kako je uloga ljudi iz okoline prvenstveno u tome da čovjeku pomognu ako se u nekoj fazi tugovanja jave komplikacije. Zato povremeno provjerite je li osobi potreban razgovor, te nakon nekog vremena pokušajte ju potaknuti da se pokrene i aktivira oko stvari koje inače voli raditi.

- U nekoj kasnijoj fazi dobro je potaknuti osobu da uvede neke promjene u život, makar to bilo samo razmještanje namještaja u kući, ili uključivanje u neke nove aktivnosti koje mogu pomoći da pronađu i nove prijatelje i započnu živjeti novim životom – zaključuje.

1. Poricanje ili negiranje događaja

- Prva faza u procesu žalovanja je poricanje, odnosno negiranje činjenice da nam je netko blizak preminuo. To je posve spontana reakcija, jer čovjeku treba vremena da uopće shvati i navikne se na to što se dogodilo. Prisjetite se, na primjer, situacije kad čujete da vam je umro susjed: Najčešća reakcije će biti 'nemoguće, pa jučer sam ga vidio/vidjela'.  Ili, kada vam iz bolnice jave da vam je preminula majka, moguće je da će vas i kad već dođete u bolnicu držati osjećaj da su liječnici pogriješili i krivo vas obavijestili. 

- To je faza koja traje relativno kratko i čovjeku svakako treba dati vremena da se navikne i prihvati vijest koju je primio. Naravno, ne predugo, odnosno nije normalno ako bi žena koja je, na primjer, izgubila partnera, kupovala na litre kolonjske vode koju je njen partner koristio i natapala njome jastuke, jer tako ima osjećaj da je on još tu – kaže Ljubica Uvodić Vranić.

No, određeno vrijeme je potrebno da bismo uopće 'proradili' informaciju o gubitku i shvatili da je to činjenica s kojom se dalje moramo nositi.

2. Faza ljutnje 

To je faza u kojoj se počinjemo ljutiti na sve oko sebe zbog toga što se dogodilo. Na primjer na liječnika, zato što osobi koja je preminula možda nije dao neki novi lijek, ili zato što joj nije spasio život. Možemo se ljutiti na ljude zbog kojih je naš partner bio u automobilu (na primjer ako je nekome nešto vozio) i slično. 

- Možemo se ljutiti i na sebe, primjerice zato što možda nismo prepoznali simptome i uputili dragu osobu da se prije javi liječniku, ili zato što nismo bili blizu nje, da bismo mogli pomoći. Možemo se ljutiti i na pokojnu osobu, pitati se 'kako me je mogla ostaviti', na primjer. Ljudi koji su vjernici mogu se naljutiti i na Boga, pa ga često u toj situaciji pitaju 'kako si mi mogao oduzeti voljenu osobu'. To može dovesti i do gubitka vjere, ističe Ljubica Uvodić Vranić. 

To je faza koja ponekad može potrajati, a zabrinuti se treba ako vidite da je osoba koja tuguje prejako vezana za svoja uvjerenja da bi sve bilo drugačije da je netko drugi ili da su oni sami drugačije reagirali, te ako ti osjećaji počinju prerastati u gorčinu, bijes prema zdravstvenom sustavu, ljudima koji su 'krivi' i želju da se njima dogodi zlo. Osoba koja tuguje mora biti jasno da joj to ne može vratiti onoga koga je izgubila. 

3. Žaljenje, tugovanje 

Ovo je faza u kojoj se suočavamo s našom boli zbog gubitka i zapravo tugujemo. To je faza u kojoj će osoba pokazivati emocije, primjerice tako da se povremeno rasplače, ili ima potrebu govoriti o tome kako se osjeća. 

-  Teško je reći koliko ta faza traje i kada se treba zabrinuti, jer je to individualno. Netko će isplakati sve u roku od nekoliko dana i nastaviti dalje sa životom, nekome će trebati mjesec ili dva, ili dulje. Možemo reći da bi 6 mjeseci trebalo biti granica iza koje bismo se trebali početi oporavljati, no nemojte to požurivati – kaže Ljubica Uvodić Vranić. Dodaje kako je, zapravo, najgore što se može dogoditi to da čovjek nekako 'proguta' tu fazu, što se nerijetko događa kada imamo osjećaj da trebamo biti hrabri. 

- Često se ljudima govori: 'Nemoj plakati, moraš biti hrabar/hrabra',  zbog sebe, roditelja, djece… Time zapravo tjeramo čovjeka da negira svoju tugu, da ju zanemaruje i 'preskače' preko nje, a to nije dobro, jer taj proces treba odraditi – ističe psihologinja.

4. Uvid, spoznaja o tome da se život promijenio

To je faza koju ćete prepoznati po tome što osoba napokon počinje govoriti o svom gubitku, što do tada nije mogla.

-  Na primjer, do te faze osoba koja žaluje vjerojatno nije mogla govoriti o pokojniku, a sada može reći: 'Moj pokojni suprug…'. To je faza u kojoj osoba već može reći: 'Moj pokojni suprug preminuo je prerano, ali imao je lijep život/bilo nam je lijepo', ili 'bio je jako bolestan, sada se više ne muči', ili 'moj pokojni otac već je imao puno godina' – kaže Ljubica Uvodić Vranić. 

To je, dodaje, često faza u kojoj ćemo pomalo početi prihvaćati činjenicu da nam se gubitkom drage osobe promijenio život. Počet ćemo preuzimati obaveze te osobe u zajedničkom kućanstvu, na primjer, rješavati stvari koje nije riješio. Možda se odvažiti na to da isplaniramo putovanje na koje nismo stigli zajedno i slično. 

5. Prihvaćanje promjena i novih okolnosti

Iako naša tuga za voljenom osobom nikada ne prestaje, promijenit će se način na koji se nosimo s njom i time ćemo pomalo  'zaokružiti' proces tugovanja, kaže Ljubica Uvodić Vranić.

-  To je vrijeme kad smo sposobni prisjećati se lijepih sjećanja, kad volimo pričati ili slušati anegdote o osobi koju smo izgubili, kad nam nije problem izvaditi fotografije i govoriti o toj osobi. Ta sjećanja postaju naše blago koje nam olakšava tugu – kaže Ljubica Uvodić Vranić. 

U toj fazi  ćemo možda urediti album sa fotografijama, ili uokviriti najdražu fotografiju i postaviti je na zid. Netko će napisati lijepu priču o nekom zajedničkom događaju, ili preminuloj osobi posvetiti nekoliko stihova koje napiše. To je faza u kojoj nerijetko nastojimo prenijeti svojoj djeci priču o tome kakva je divna osoba bila njihova baka, ili djed, na primjer, ili se roditelji posvete tome da osnuju zakladu za pomoć djeci koja su bolovala od bolesti uslijed koje je preminulo njihovo dijete i slično.

- Mi nikada nećemo zaboraviti osobu koju smo izgubili i u životu će se javiti još trenutaka kad su sjećanja na njih bolna, no to je faza u kojoj pomalo nastavljamo s novim životom bez te osobe – zaključuje psihologinja. 

Vaša reakcija na temu
Aloooo article_emotions(77958, "");
Pregledaj komentare