POTRESNO Pročitajte svjedočanstvo žene čiji je otac bio 'žrtvom' hrvatskog zdravstvenog sustava, koja je i sama zdravstvena djelatnica

Prije dva mjeseca kreirana Facebook grupa 'Tražimo ukidanje Nacionalnog stožera civilne zaštite', danas broji 155.955 članova. 

Cilj joj je djelovati protiv restriktivnih mjera i ograničavanja prava i sloboda građana od Nacionalnog stožera civilne zaštite. Na ovaj način nastoje Stožeru poslati jasnu i nedvosmislenu poruku da su političke, dvosmislene i restriktivne mjere neprihvatljive u suvremenom društvu 21. stoljeća i otvoreno zadiru i u sam Ustav RH. 

Cilj joj je, osim organiziranja prosvjeda, u drugoj fazi organizirati i podizanje sudskih tužbi protiv države.

U njoj se mogu pročitati različite objave. Evo jedne od njih:

'Vidim, sve više ljudi dijeli priče o nemogućnosti normalnog liječenja i ne dobivanju medicinske skrbi, jer ako nemaju koronu, nisu vrijedni liječenja. Moj otac je bio među prvim žrtvama ovog cirkusa, na samom početku opće karantene. 

Kada je sve tek počelo, kada su nas pozatvarali sredinom 3.mjeseca, kao medicinska sestra, vjerovala sam da je za naše dobro, da se moramo čuvati i držati mjera, kao uostalom i velika većina ljudi. Moj otac bio je bolestan čovjek, teški hipertenzičar i dijabetičar godinama. Nakupljala mu se voda oko srca, teško je disao. 2017. g. hospitaliziran je i voda mu je izvučena. Tri godine bio je dobro. 

Krajem prošle godine i početkom ove, stanje mu se pogoršalo, voda se ponovno skupila, gušila ga je. Bio je naručen na ponovnu hospitalizaciju i ugradnju katetera koji bi mu izvlačio vodu 19.3. To je naravno bilo otkazano, bez obzira na njegovo loše opće stanje. 31.3.u jutarnjim satima pozlilo mu je, počeo se gušiti. Hitna prvo odbija dolazak, a potom ipak dolaze, naravno svemirski opremljeni. Nadobudni i arogantni liječnik izdire se na moga oca, kao da je on kriv što umire. Trpaju ga u kola, bez kisika, bez ičega, sjedaju naprijed, i liječnik i sestra. 

Ostavljen sam, ugušio se na putu do Vukovarske bolnice. Ja s obitelji u Dardi, mama sama u Iloku. Moli, kumi sve žive da dobiješ propusnicu i pokopaš oca. Preuzimanje tijela u bolnici, arogantni patolog ne dopušta da vidim oca, kao da je umro od kuge. Nakon molbe kolegici na recepciji, rekla je patologu da sam kolegica, nakon čega mi je dopušteno vidjeti oca. Tih nekoliko sekundi prije nego je zavaren u limeni sanduk. 

Sahrana, 5 najbližih ljudi, brat došao iz Njemačke i iste sekunde morao u samoizolaciju. Nije smio rođenom ocu na sahranu. Tog trenutka, tog dana sam se probudila iz obmane, ogorčena na sve, pogotovo na vlastitu struku. Nakon svega doživljenog, i onog što čitam svaki dan od ljudi koji su prošli isto, sram me što sam sestra, najradije bih pocijepala licencu. Jer nekim ljudima je nemoguće dokazati činjenice.'