Za čime ljudi najviše žale u životu? Djelatnica doma za starije otkrila što joj sve pričaju na samrti

Ana Putica već 20-ak godina radi kućnu njegu u Domu za starije osobe Dubrovnik, gdje posjećuje i pomaže starijim, slabo pokretnim osobama. 

'Kad ljudi kažu kako prvenstveno idemo po lijekove ili u butigu, to je pomalo smiješno jer to može svatko. To im može donijeti i susjed! No, ljudi obično ne znaju kako mi brinemo o osobama od kojih su neke nepokretne gdje se one moraju najmanje dvaput dnevno mijenjati. Treba ih oprati, očistiti, presvući, obrijati, ošišati, nahraniti… Patronažna služba dolazi svako jutro, a mi idemo popodne kad oni ne rade. Ako ste dežurni za blagdane, dvaput dnevno ćete obići te osobe', izjavila je Putica za Dubrovački Dnevnik. 

Putica kaže da ima tu slučajeva za koje ne možete ni zamisliti da se mogu dogoditi. 

'Ima tu ljudi koji su sami i nemaju vlastitu djecu. Obično žive u nacionaliziranim stanovima, imaju minimalnu mirovinu te su uglavnom začahureni u svom svijetu. Teško prihvaćaju bilo čiju pomoć. Zato se za njih ne zna. Ima tih slučajeva u kojima neka starija osoba ne izlazi 20-ak dana pa se nekoga pošalje da poviri je li sve u redu i je li živa. No, uvijek ih nađemo žive. S druge strane, imate osobe koje imaju djecu koja žive vani, a oni samostalno žive u svom stambenom prostoru i ne žele u dom za starije, žele ostati u svom domu. I opet su usamljeni. Često odbijaju svaku pomoć uvjereni kako mogu sami, a ne mogu. I ponekad je teško ukazati na to kako ipak ne mogu. Ali ja razumijem kad kažu kako ne žele u dom i kako žele umrijeti u svojoj kući', izjavila je Putica. 

Neki od tih ljudi su beskrajno usamljeni i provode u tišini svoje blagdane onda kad je posvuda pjesma. 

Putica pristupa posebno svakom korisniku i pokušava pridobiti njegovo povjerenje. 

'Imam neki svoj način kako postižem da se ti ljudi opuste i steknu povjerenje. Što više prolazi vrijeme, to se oni više povjeravaju. Važno je da ih slušate, zbog njih, ali i zbog sebe jer svatko od njih je jedna enciklopedija iz koje se toliko toga može naučiti; bili oni neuki ili visokoobrazovani', kaže Putica. 

Kaže, jako cijeni njihovo vrijeme u kojem joj često govore o svom životu, iskustvima, doživljajima. 'Bila sam počašćena pa su mi se povjerili i nekakve velike tajne gdje sam morala obećavati kako ih nikada nikome neću odati. To je tako i ostalo. Bilo je situacija u kojima sam zamoljena da posjetim grobove njihovih prijatelja, poznanika, ratnih kolega… Svaku sam tu želju ispunila i to je ono što me ispunja', izjavila je Putica. 

'Radim s ljudima različitih profila, zvanja i financijskih i imovinskih stanja. Kad dođu na tu 'zadnju stanicu', kad znaju kako uskoro odlaze, najmanje govore o materijalnom. Imate tu ljudi koji imaju dvije, tri kuće, imate i onih koji nemaju ništa, ali uvijek pitaju to pitanje – kakav sam ja čovjek? Glavno je pitanje jesu li dobri ljudi i na kraju uvijek sami sebe puno analiziraju i kritiziraju. Godinama ih obilazim, povjeravaju mi se, komuniciramo i na kraju me uvijek pitaju jesu li me povrijedili, jesu li mi nešto ružno rekli… Onda se znaju prisjećati prema kome su pogriješili. Jedan profesor je kazao kako mu je strašno žao jer je nekog učenika stalno tjerao iz razreda pošto je kasnio, a kad je saznao zašto kasni, bilo mu je žao zbog toga. No, bio je preponosan da bi mu rekao kako mu je žao. Kasnije mu je bilo strašno žao što to nikada nije rekao', izjavila je Putica. 

Naime, ljudi na svom kraju rade 'inventuru svog života'. Svojih djela. Manje se osvrću na ono materijalno što su stvorili i ostvarili. 

'Nikad nisam čula kako je netko kazao kako je stvorio ovo ili ono ili kako mu obitelj ima', kaže Putica. Njihove posljednje želje često se odnose na to da bi voljeli olakšati dušu, ispovjediti se, ispraviti nešto što su propustili. 

'Jedan od korisnika je bio simpatični, jedva pokretan gospar koji mi je kazao kako ima jednu želju. Zafrkavala sam ga, rekla sam – pa nisam Djed Božićnjak! Ali znala sam da će umrijeti i znala sam da će me tražiti nešto što mu je važno. Rekao je da bi volio da ga odvedem na misu. Nije živio blizu crkve pa me bilo pomalo strah s obzirom na njegovo stanje i to mi je bio izazov, no nekako sam to ipak izvela. Kad sam ga vratila doma, rekao mi je – baš sam sad zadovoljan, slobodno mogu umrijeti! Nakon nekoliko dana, nažalost, taj je čovjek preminuo', izjavila je Putica. 

Sjeća se jednog gospara kojega je obilazila dvaput dnevno i koji je pomilovao po licu dan prije nego što je preminuo i rekao joj – hvala ti za sve. Njegova supruga je kazala kako je imao želju da ga se pokopa u njegovoj vojnoj odori, a Putica ga je u nju obukla i ispunila mu želju. 

No, ono što je svima zajedničko je strah od smrti, što je ponekad posebno tužno gledati. 

'Kad liječnici naprave sve što mogu i kad se više ne može napraviti ništa, onda su uglavnom svjesni kako je kraj. I svi se oni podjednako boje. Svatko od njih prizna da se boji smrti i pritom uopće nije važno tko je koje vjere jer nitko od njih ne zna kamo ide. Dosta njih drži vas za ruku i govori – strah me! Sve to ostavi traga na vama', emotivno govori Putica. 

'Ljudi na odlasku, barem iz iskustva onih s kojima sam ja radila, uglavnom kažu kako bi voljeli da su više pomagali ljudima za života. Od 15 ljudi, 10 će vam to reći. Onda im kažem kako svi učine u datom momentu koliko mogu. No, oni svejedno govore kako su mogli više', odgovorila je Putica.