Incident zrakoplova Airbus A220 Croatia Airlinesa u Zračnoj luci Split, danas oko 13.30, u fazi polijetanja prema Frankfurtu, prema dosad dostupnim informacijama, ima obilježja prekinutog polijetanja (Rejected Take-Off – RTO), jedne od kritičnih i operativno najzahtjevnijih procedura u civilnom zrakoplovstvu. Riječ je o fazi operacije u kojoj posada u zbog uočene nepravilnosti u funkcioniranju ili kvara zrakoplova, u iznimno kratkom vremenu, pri visokoj brzini i velikoj kinetičkoj energiji zrakoplova, mora donijeti odluku o nastavku ili hitnom prekidu polijetanja, pri čemu svaka sekunda ima izravan sigurnosni značaj, za Autoportal piše prometni stručnjak Željko Marušić.
Polijetanje se ne prekida bez ozbiljnog tehničkog ili sigurnosnog razloga. Odluka proizlazi iz strogo definiranih i certificiranih operativnih procedura proizvođača zrakoplova i zrakoplovnog operatora, a temelji se na kontinuiranom nadzoru svih ključnih sustava tijekom ubrzavanja. Ako se tijekom zaleta pojavi kvar koji može ugroziti sigurnost nastavka leta, posada je obvezna bez odgode reagirati i prekinuti polijetanje, bez obzira na to što je zrakoplov već u visokoj brzini i pod velikim opterećenjem.
Ključna referentna točka u toj proceduri jest brzina V1, tzv. 'decision speed'. Do te brzine pilot još ima mogućnost sigurno zaustaviti zrakoplov unutar raspoložive duljine uzletno-sletne staze, uz optimalno korištenje kočnica, spojlera i reverznog potiska. To je bilo u konkretnom slučaju. Nakon prelaska brzine V1 na pisti polijetanje se u pravilu mora nastaviti, jer više fizički ne postoji dovoljna duljina piste za sigurno zaustavljanje zrakoplova. Upravo je zato odluke donesene neposredno prije V1 kritičan i najosjetljiviji trenutak cijelog operativnog procesa polijetanja.
Prema dostupnim informacijama, vrlo je izgledno da je do prekida polijetanja došlo u toj graničnoj zoni, pri vrlo visokoj brzini i u fazi maksimalnog opterećenja sustava te velike ukupne težine zrakoplova, blizu najveće (MTOW), zbog velikog broja putnika, tereta i goriva. U takvim uvjetima aktiviraju se maksimalno kočenje, automatski aerodinamički spojleri te povratni potisak motora, uz cilj postizanja maksimalnog usporavanja u što kraćem vremenu i na što kraćem raspoloživom prostoru.
Međutim, činjenica da je do prekida polijetanja došlo zbog tehničkog kvara otvara i šire sustavno pitanje pouzdanosti preventivnog održavanja, kontrole ispravnosti i cjelokupnog sustava tehničkog nadzora zrakoplova. U komercijalnom zrakoplovstvu iznimno je rijetko da se kvar manifestira upravo u kritičnoj azi operacije, što nužno zahtijeva detaljnu analizu ne samo neposrednog tehničkog uzroka, nego i procesa održavanja, inspekcija, dijagnostike i verifikacije ispravnosti zrakoplova prije operativnog korištenja.
U fazi intenzivnog kočenja pri razmjernovelikim brzinama zrakoplov je vrlo osjetljiv na svaku, pa i minimalnu asimetriju kočnog sustava ili neujednačeno prianjanje uzletno-sletne staze. Ako jedna strana piste ima niži koeficijent trenja — zbog vlage, gumenih naslaga, kontaminacije, mikrooštećenja ili neravnomjerne površinske strukture — može doći do gubitka pravocrtnog smjera i zanošenja zrakoplova prema rubu piste. Dovoljna je i mala razlika u trenju da pri velikim silama kočenja nastane izražen moment skretanja.Suvremeni putnički zrakoplovi pri maksimalnom kočenju razvijaju visoka opterećenja na podvozje, gume i kočni sustav, što dodatno povećava osjetljivost sustava na minimalne razlike u prianjanju. Upravo zato su stanje piste, njezina čistoća, hrapavost i koeficijent trenja ključni sigurnosni parametri koji se kontinuirano nadziru i održavaju u operacijama zračnog prometa. U konkretnom slučaju treba uzeti u obzir i mogućnost aquaplaninga, zbog nakupljene vode na pisti što može dovesti do smanjenja intenziteta i zanošenja pri kočenju.
Činjenica da nema ozlijeđenih putnika i članova posade potvrđuje da je reakcija posade bila pravodobna, stručno ispravna i u skladu s najvišim standardima operativne sigurnosti. U zrakoplovstvu se sigurnost ne ocjenjuje prema tome je li do incidenta došlo, nego prema tome je li rizik prepoznat u pravom trenutku i je li primijenjena procedura spriječila eskalaciju događaja u težu nesreću. U ovom slučaju sve dostupne okolnosti upućuju na to da je prekid polijetanja u posljednjem mogućem trenutku bio ključan sigurnosni potez koji je vjerojatno spriječio znatno ozbiljniji ishod.
Konačan uzrok događaja utvrdit će službena istraga Hrvatske agencije za civilno zrakoplovstvo i Agencije za istraživanje nesreća u zračnom prometu, kroz detaljnu analizu snimača leta (FDR i CVR), tehničkog stanja zrakoplova, performansi kočnog sustava, konfiguracije aerodromske infrastrukture, meteoroloških uvjeta te stanja uzletno-sletne staze u trenutku incidenta. No već sada je jasno da ovaj događaj pokazuje koliko je sigurnost zračnog prometa kompleksan i višeslojni sustav u kojem se u djeliću sekunde prelamaju tehnička ispravnost, infrastruktura, održavanje i odluke posade pod ekstremnim operativnim opterećenjem, piše Marušić.
